Ako je Dolanc bacao mrtve fazane da bi sakrio starost diktatora, šta danas radi vladajuća koalicija, popularna “Trojka” (SDP, NiP, Naša stranka)? Njihova uloga u ovom modernom teatru apsurda je identična, samo je publika drugačija, a ulozi su nemjerljivo veći – suverenitet i opstanak države.
Autor: Adisa Huseinbegović
U gustim maglama Bugojna, tamo negdje u sutonu jedne epohe koja je odbijala umrijeti, rođena je specifična balkanska politička disciplina. Nije to bila ni dijalektika, ni samoupravljanje, pa čak ni ona famozna nesvrstanost. Bila je to „ornitološka diplomatija“ – umjetnost održavanja iluzije o letu onoga što je davno izdahnulo.
Scena je antologijska, gotovo mitska, a prepričava se šapatom kao ključ za razumijevanje naše kolektivne propasti. Stari Maršal, ruka mu drhti, oko zamućeno kataraktom starosti i moći. Pored njega, kordon poltrona predvođenih figurom Staneta Dolanca. Tito podiže pušku, puca u prazno, u granje, u nebo. Istog trena, iz grmlja, prkoseći zakonima fizike i biologije, “pada” fazan. Ali taj fazan nije pao jer je pogođen; on je pao jer je bačen rukom starog lugara. Već mrtav, ohlađen, možda čak i malo uštirkan da ljepše izgleda, letio je onoliko koliko je ruka vjernog podanika imala snage da ga zavitla u zrak.
Tada je, kaže anegdota, Dolanc – prvak jugoslavenskog teatra apsurda – ushićeno povikao: “Druže Stari, ovo još nikad nisam vidio! Mrtvi fazani, a lete!”
To nije bio lov. To je bio ritual. Bio je to balet mrtvih fazana, predstava u kojoj istina nije bila bitna, već samo održavanje kulta. Fazan, ta uvezena aristokratska igračka koju je na ovo trusno tlo donio grof Marko Bombelles u 19. vijeku na imanju blizu Vinice kod Varaždina, nije ni slutio da će od lovine postati ultimativna metafora bosanskohercegovačke, a i regionalne političke stvarnosti. Od grofovskog hobija, preko Titovih lovišta u Bugojnu, fazan je evoluirao u simbol sistemske laži.
Zašto tražiš karizmu u sebi, punjena ptico?
Godine 1983., kad je Jugoslavija već počela da se guši u dimu te iste laži, Branimir Johnny Štulić je, ne kao ornitolog već kao prorok u kožnoj jakni, vrisnuo: “Zašto tražiš karizmu u sebi, punjena ptico?”
Pjesma “Kad fazani lete” nije bila muzika; bila je dijagnoza. Bio je to krik generacije koja gleda kako se društvo pretvara u taksidermijsku radionicu. Štulić je vidio ono što mase, hipnotisane sletovima, nisu željele vidjeti – da su ljudi koji ih vode “punjene ptice”. Ljudi bez suštine, ispražnjeni od morala i autentičnosti, a napunjeni ideološkom slamom, oportunizmom i piljevinom demagogije. Oni lete samo onako kako ih sistem baci.
Danas, četiri decenije kasnije, dok hodamo kroz ruševine onoga što je trebalo biti država, shvatamo da fazani nisu izumrli. O, ne. Oni su najžilavija vrsta na Balkanu. Preživjeli su devedesete, samo su promijenili perje. Crvenu boju zamijenili su nacionalnim trobojkama, petokrake su postali ljiljani, šahovnice i četiri S, da bi u konačnoj fazi evolucije – ovoj koju danas gledamo u Sarajevu – navukli skupa “evropska odijela” iz modnih salona Brisela i Vašingtona.
Ali ispod tog perja, suština je ostala ista: piljevina.
Trojka kao moderni bacači peradi
Ako je Dolanc bacao mrtve fazane da bi sakrio starost diktatora, šta danas radi vladajuća koalicija, popularna “Trojka” (SDP, NiP, Naša stranka)? Njihova uloga u ovom modernom teatru apsurda je identična, samo je publika drugačija, a ulozi su nemjerljivo veći – suverenitet i opstanak države.
Oni nisu lovci. Nemojmo se zavaravati. U geopolitičkoj šumi u kojoj vukovi poput Dodika i Čovića decenijama oštre zube, lideri Trojke su tek pomoćno osoblje – lugari zaduženi za specijalne efekte.
Gledati ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića kako hoda briselskim hodnicima ili premijera Nermina Nikšića kako potpisuje “historijske sporazume” u Laktašima i Mostaru, znači gledati reprizu onog prizora iz Bugojna. Samo što oni ne bacaju prave ptice. Oni u zrak bacaju “mrtve fazane reformi”.
Svaki put kad čujete frazu o “kompromisu”, o “relaksaciji odnosa”, o “evropskom putu koji nema alternativu”, znajte – upravo je jedan mrtav fazan poletio iz grmlja.
Zakon o sukobu interesa? Mrtav fazan. Zakon o VSTV-u? Još jedan preparirani leš. Izborni zakon? To je onaj kapitalni fazan, punjen ustupcima HDZ-u, kojeg bacaju najviše, nadajući se da će neko iz Međunarodne zajednice povikati: “Bravo, majstori! Pogodak!”
A stranci, “Drugovi Stari” međunarodne zajednice, aplaudiraju. Ne zato što vjeruju da je ptica živa. Nisu oni glupi. Oni aplaudiraju jer im je muka od Balkana, jer žele da predstava teče, da se iluzija napretka održi kako bi u svojim izvještajima mogli napisati da je “Bosna i Hercegovina stabilna”. To je „quiet luxury“ diplomatija – tihi luksuz kapitulacije upakovan u celofan napretka.
Evropski put u slobodnom padu
Ono što Trojka naziva “novom energijom” zapravo je energija slobodnog pada. Oni su usavršili umjetnost „diplomatske kapitulacije s ukusom pobjede“. Svako razvlašćivanje države, svaki ustupak secesionističkim politikama, svaka prodaja državne imovine koja se sprema iza kulisa, predstavlja se kao vrhunska mudrost.
“Moramo razgovarati”, kažu. Naravno da morate. Ali u tom razgovoru vi ste oni koji drže mrtvu pticu, dok Dodik drži pušku.
Ironija je bolna. Nekada su se fazani bacali da se sakrije drhtava ruka jednog čovjeka. Danas se bacaju da se sakrije politička impotencija čitave jedne garniture koja je na vlast došla na krilima obećanja o “promjeni”, a završila kao servis za ispunjavanje želja onih koji ovu državu mrze. Njihov diletantizam nije simpatičan; on je opasan. To je onaj štulićevski osjećaj mučnine – gledate ljude koji su uvjereni u svoju historijsku misiju, dok zapravo samo statiraju u kukuruzu, čekajući znak režisera da bace novu laž u eter.
Pogledajte ih. “Lideri nove generacije”, traže karizmu u sebi, u svojim PR timovima, u svojim Instagram objavama, u svojim servilnim osmijesima pred trećerazrednim birokratama Evropske unije. Ali karizme nema. Postoji samo vakuum. Postoji samo punjena ptica – forma bez sadržaja. Državotvornost svedena na fotelju. Patriotizam sveden na tender.
Publika koja zna, a šuti
A mi? Šta je s narodom, vječnim statistima u bugojanskoj šumi?
Mi smo publika koja sjedi u prvom redu. I baš kao oni lugari nekad, mi tačno znamo šta se događa. Vidimo ruku koja baca. Vidimo pticu koja ne maše krilima, već pada kao kamen. Vidimo perje koje se linja. Znamo da je “evropski zamah” zapravo sunovrat u etničku podjelu. Znamo da je “kompromis” zapravo eufemizam za izdaju građanskog principa.
Ipak, predstava traje. Aplauz je možda tiši, ali šutnja je glasnija. To je ona ista šutnja o kojoj je pjevao Johnny. Šutnja pred neizbježnim krahom.
Ono što današnju situaciju čini grotesknom nije samo laž političara – na to smo navikli. Groteskno je to što se od nas očekuje da tu laž slavimo kao uspjeh. Očekuje se da vjerujemo kako je mrtav fazan, zapravo, feniks koji se diže iz pepela.
Ali fazani nisu feniksi. Oni ne uskrsavaju. Oni se samo raspadaju.
I dok se nebo nad Sarajevom crni od jata mrtvih fazana koji padaju na naše glave – od neustavnih zakona do sumnjivih imenovanja – jedino pitanje koje preostaje u ovoj analizi nije hoćemo li ući u Evropsku uniju. Pitanje je: Gdje će sve te punjene ptice stati kad se predstava završi?
Hoće li završiti u vitrinama nekog novog muzeja političke sramote, ili će nas njihov smrad gušiti još decenijama?
Teatar poltronstva bez zavjese
Na kraju, moramo biti brutalno iskreni. Ova politika “bacanja ptica” nije samo strategija Trojke; to je dijagnoza našeg postojanja. Mi smo društvo koje je pristalo na simulaciju života. Pristali smo da nam “lideri” prodaju formu umjesto suštine.
Konakovićev “Bruselj” nije geografska destinacija; to je stanje uma u kojem je važnije izgledati kao Evropljanin nego usvojiti evropske vrijednosti. To je politički kič najgore vrste. To je onaj fazan sa početka priče – šaren, lijep na oko, ali iznutra mrtav i hladan.
Dok Dodik i Čović, stare iskusne lovokradice, komadaju teritoriju i institucije kao da tranžiraju ulov, naši “državotvorni” predstavnici trče okolo i bacaju perje u zrak, vičući: “Gledajte kako letimo! Gledajte kako smo važni!”
Titov teatar u Bugojnu bio je barem privatna zabava za elitu. Ovaj današnji balet mrtvih fazana plaćamo mi – našom budućnošću, našom državom i ostacima našeg dostojanstva.
I kad se zavjesa konačno spusti, na pozornici neće ostati ni lovci, ni bacači. Ostat će samo gomila perja i neprijatna tišina. A u toj tišini, negdje iz pozadine, i dalje će odjekivati Štulićev glas, rugajući se našoj kolektivnoj gluposti:
“Ravno do dna… punjena ptico.”
