U to doba je objelodanjeno da je američka vlada obećala pet miliona dolara donosiocu informacije koja bi poslužila da se uhapsi Radovan Karadžić. Također, srpska vlada je Karadžićevu “glavu” ucenila sa milion eura. Glasine sa “radio Mileva” po Republici srpskoj izazivale su strah da su i ostali viđeniji “srpski knezovi” ucijenjeni. Pošto su entitetski i lokalni budžeti bili ugroženi lošim prihodima Vučurević je bio boss po trnju. Na sastanku je uzeo riječ i u svom stilu ispalio: “Nama Srbima bi bilo najpametnije da svakog mjeseca isporučimo po jednog Srbina u (H)Aag i eto para u budžet.” Ne znam da li je to rekao radi mene, ali su se svi prisutni kiselo nasmijali. Priznajem, ja sam se slatko nasmijao.
Autor: Tarik Sadović
Rade Aleksić je iz partizanske porodice. Pravnik po zanimanju. Kažu da je bio dobar vaterpolista. Tada nije bilo bazena, pa se vaterpolo igrao u Trebišnjici. Pričalo se po gradu da je kao student donio prve farmerke u Trebinje. Rade se nekada amaterski bavio košarkom. Bio je moj trener u KK Leotar. U Leotaru su ponikla poznata imena u košarkaškom svijetu, a među njima reprezentativac BiH rah. Sabahudin Dino Bilalović. Dinova majka Šefika je rođena sestra Silvane Armenulić. Svi bi stali kad bi Šefika zapjevala. Blagosiljala je Rada što je Dina usmjerio na sportski put.
Krajem januara 1993. je srušena Osman-pašina džamija u Starom gradu u Trebinju, a poslije i ostalih devet džamija. Razorene su zbog slijepe etničke i vjerske mržnje, bez ikakvog povoda. Započeo je progon i iseljavanje trebinjskih Bošnjaka, u dane praznika Svetog Save.
Rade je postao regionalno poznat po užasnoj tragediji koja ga je zadesila. Njegov sin Srđan preminuo je od posljedica brutalnog premlaćivanja od strane nekoliko vojnika vojske RS koju je i sam služio. Srđan je pokušao odbraniti svoga sugrađanina i prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, kojega su vojnici zlostavljali. U smrtovnici svoga sina Srđana Rade je napisao: “Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično završio svoj mladi život u 27-oj godini života, na Savin dan 1993-e godine.”
Radov mlađi sin Vujo uoči rata poginuo je zajedno sa drugom prilikom pada motornog zmaja. Nedavno sam pročitao da je preminula i Radova kćerka Anđela. Izgubio je svo troje djece. Kada sam poslije rata svratio kod Rada njegova Đurđica mi je rekla da je na suđenju za ubistvo Srđana jedan od advokata optuženih rekao Radu: “Ko ti je kriv Rade što ti je sin branio Muslimana?” Takvu drskost i neljudskost teško je pojmiti.
O Srđanovom činu mnogo se pisalo, a ponekad i polemiziralo na ružan način s obje strane. Rade je postupak svoga sina, koji je spasio život svome prijatelju druge vjere i nacionalnosti, okarakterizirao kao LJUDSKOST. Namjerno sam napisao riječ ljudskost velikim slovima, jer se samo o tome radi. Sva politička spekuliranja ili kontekst služenja u vojsci RS i sl. prerastaju u bezdušno politikantstvo. Neki su govorili da je Srđan švercer. Zamislite kako bi se osjećale porodice svih ubijenih četničkom granatom na Markalama da neko kaže da su njihovi najmiliji bili šverceri? Veliko je životno postignuće i vrlina biti čovjek. Srđana sam poznavao. Bio je dobar mladić, a postao je ljudina u zlokobnom januaru 1993.
Spomenik magaretu
Poslije rata Rade Aleksić i ja smo bili odbornici u Skupštini opštine Trebinje. On kao član Socijalističke partije, a ja u SDA. Na naš odnos nikada nije utjecala stranačka pripadnost. Rade se prilično rijetko javljao za riječ, ali se rado sjećam ovog događaja. Izašao je za govornicu i mrtav-ozbiljan je predložio da Grad Trebinje podigne spomenik magaretu. Argumentacija koju je iznosio ličila je na satire Nušića i Domanovića, usmjerena prema vlastima. Ja sam je tako doživio susprežući se stalno od glasnog smijeha. Smijao sam se u sebi. Podsjetilo me na anegdotu o magaretu Strelcova iz Zasada koje je izvršilo samoubistvo kad je vidilo koliko betonskih blokova mora prenijeti za izgradnju kuće. Rade nije imao napisanu diskusiju. Govorio je iz glave nadahnuto. “Znate li vi šta je sve magare uradilo u Hercegovini i u Trebinju? U kojem teretu je živjelo i koji teret je prenosilo? Mi se trebamo odužiti ovome simbolu.” Očekivano, Radov prijedlog skupština nije usvojila. Susretneš mnogo magaraca u životu, ali im ne smiješ dozvoliti da te nasamare.
Četnički vojvoda na “Pegazu”
Uoči poslijeratnih lokalnih izbora iz nezavisnog radija “Pegaz” u Trebinju, dobio sam poziv za učešće u predizbornoj debati. Pegaz je ime krilatog konja iz grčke mitologije. Radio je vodio umjereni Dragomir Grubač, pa sam odlučio da odem. Na prste ruke su se mogli nabrojati Bošnjaci koji su tada odlazili u RS. Nekako sam uspio da se prebacim iz Sarajeva u Trebinje. Studio je bio mali, sa okruglim stolom u sredini oko kojega se stiskalo nas petero-šestero; voditelj i predstavnici raznih političkih stranaka. Emisija je išla uživo. Učesnike osim jednog, sam uglavnom poznavao odranije. Trebinje je mali grad, svi se znaju. Preko puta mene je sjedio četnički lik kao iz Bulajićevih filmova. Imao je dugu, gustu bradu gotovo do pasa. Oči mu bijahu zakrvavljene. Odnekud mi je bio poznat, ali se u prvi mah nisam mogao sjetiti. Emisija je počela pojedinačnim predstavljanjem stranačkih programa.
Četnikoliki je predstavio program neke turboradikalne srpske stranke, koji bi se mogao sažeti u krvoločne stihove “Drma mi se na šubari cveće…” Na prvoj pauzi emisije vojvoda se pridigao, pružio ruku preko stola i stavio je na moju. Gledao me je u oči i rekao: “Ne boj se”. “Da se bojim ne bi došao”, kratko sam uzvratio. Onda mi se upalila lampica. Vidio sam ga tokom opsade Sarajeva u vijestima srpske televizije s Pala. Slavko Aleksić, četnički vojvoda sa Jevrejskog groblja i Grbavice, ugazio je u politiku. Sarajlije ga znaju. Pokazao mi je rukama kako puca i rekao: “A jesam li vas… ?” Šta odgovoriti na morbidnu “neslanu” šalu o ubijanju ljudi?
Poslije muzičke pauze počeo je drugi dio emisije sa pitanjima slušalaca uživo. Ja sam bio glavna “atrakcija” i meta slušalaca. Imao sam cilj, pa mi nije bilo žao što sam postao meta. A i voditelja nisu štedili. Jedan slušalac mu se obratio riječima: “Ti si gori od toga Turčina što si ga doveo”. Atmosfera je bila mučna. Posljedice rata su se osjetile u zraku. Kada je emisija završila vojvoda Aleksić me je, pi slučaja, pozvao na piće. Odbio sam. U sebi sam pomislio kakav si u piću kad si ‘vaki trijezan? Šta je Trebinje dočekalo? Na povratku sam susreo samo par auta. Kad sam prolazio Stolac je bio u mraku. U potpuno razrušenoj bošnjačkoj mahali Uzinovići gorila je samo jedna sijalica.
“Mrtvo more”
Posredstvom međunarodnih organizacija poput OSCE, UNHCR i sl. u tegobnimn godinama poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma odlazio sam u Trebinje, skupa sa pojedinim sugrađanima koji su imali kuraži da se pridruže tim “pregovorima” sa predstavnicima “administracije” Božidara Vučurevića. Za takvo što zaista je trebalo imati visok nivo optimizma, još viši idealizma, a najviši sabura. Ni sam ne znam otkuda sam ih crpio.
Jedan ugledni sarajevski novinar, Trebinjac, prilikom našeg susreta i razgovora u vezi sa stvaranjem uvjeta za povratak u rodni kraj brutalno mi je prigovorio: “Zašto obmanjujete narod? Prestanite! Nema od toga ništa!” Umjesto riječi podrške i razumijevanja za nekoga ko pokušava da uradi nešto u općem interesu, on me je “ujeo za srce”. Neću napisati šta sam mu odgovorio.
Bilo je i komičnih scena. Jedna Engleskinja tokom vožnje kroz pusto Popovo polje izvadila je svoj doručak u saketu-papirnoj vrećici i sve polahko pojela, a da ništa nije ponudila nama, raseljenim licima, njenim saputnicima. Na kraju je ogulila bananu, pojela je u slast, a onda otvorila prozor i koru izbacila van. Adem joj je na engleskom rekao: “Kod nas u Engleskoj to se ne smije raditi”. Engleskinja je ostala hladnokrvna, a mi smo se iskočili od smijeha.
Sjećam se jednog pregovarača sa srpske strane, predstavili su ga kao predsjednika Izvršnog odbora SO Trebinje. Bio je došljak u Trebinje, šljego odnekud. Imao je kuštravu kosu i sumnjivo bijelu košulju podobro okraćalih rukava. Ja sam, pored ostalog, zagovarao potrebu otopljavanja odnosa između Trebinja i Dubrovnika, jer bi to pružalo velike šanse za ekonomski razvoj. Dubrovačka rivijera imala je prije rata oko 200 miliona $ prihoda od turizma. Međutim, ratno naslijeđe u glavama ljudi bilo je zastrašujuće. “Znate li vi šta su oni nama uradili?”, prijekorno me je upitala dubrovačka gradonačelnica Šujica 13 godina poslije rata. U svom krkanskom nastupu onaj živopisni predsjednik Izvršnog odbora meni je replicirao na sljedeći način: “Ma šta je Dubrovnik bez Trebinja? Mrtvo more!” Ja sam pogledao u prevoditeljicu na engleski. Sirotica je odmah zamucala. Kako će žalosna joj majka prevesti strancima “Mrtvo more”? Ako kaže “Dead Sea” ode u Jordan i Izrael, a ne u Dubrovnik. Ko će to povezati? Jedva sam uspio ostati ozbiljan. Tokom rata Vučurević je izjavio da je on ministar turizma Dubrovnika. Aludirao je da bi samo nekoliko granata ispaljenih na aerodrom Ćilipi uništilo turizam. Vučurević je krajem 1991. lupio da ćemo “Napraviti stariji i ljepši Dubrovnik”. Poslije se vadio da je to bila šala. “Dubrovački gospari” nikada mu je neće oprostiti. Danas mnogo Trebinjaca ide svakodnevno na “Mrtvo more” tj. u Dubrovnik radi posla.
Budžet od potjernica
Odborničke rasprave na sjednicama Skupštine opštine Trebinje bile su uglavnom monotone. Srpska demokratska stranka (SDS) imala je komotnu većinu pa nisu imali ni potrebe da diskutuju, jer je prolazilo sve što je vlast htjela. Pažnju su najviše privlačile diskusije odbornika SDA i opozicije. Jednom prilikom sam rekao, jer drugi nisu htjeli, da se okreči skupšinska sala, jer je na plafonu bilo velikih žutih fleka od kanalizacije. Nemojte nam reći da nema para za krečenje. Drugom (ne)prilikom Božidar Vučurević je na pauzi pozvao sve šefove odborničkih klubova u njegovu kancelariju, na kafu i čašicu razgovora. Bio sam jedini Bošnjak među Srbima. Valjda zato su se svi ustezali da otvoreno govore ono što ih tišti. Neimaština i besparica bile su sveprisutne. Poslijeratni jad i čemer kao u pripovjetci “Sve će to narod pozlatiti” u kojoj je Laza Lazarević sjajno opisao nebrigu vlasti za ratne vojne invalide koji su bili prisiljeni da prose. U to doba je objelodanjeno da je američka vlada obećala pet miliona dolara donosiocu informacije koja bi poslužila da se uhapsi Radovan Karadžić. Također, srpska vlada je Karadžićevu “glavu” ucenila sa milion eura. Glasine sa “radio Mileva” po Republici srpskoj izazivale su strah da su i ostali viđeniji “srpski knezovi” ucijenjeni. Pošto su entitetski i lokalni budžeti bili ugroženi lošim prihodima Vučurević je bio boss po trnju. Na sastanku je uzeo riječ i u svom stilu ispalio: “Nama Srbima bi bilo najpametnije da svakog mjeseca isporučimo po jednog Srbina u (H)Aag i eto para u budžet.” Ne znam da li je to rekao radi mene, ali su se svi prisutni kiselo nasmijali. Priznajem, ja sam se slatko nasmijao.
Republikanci i demokrati
Mido mi prvi čestita Bajram. Radili smo nekad kod Rahmije u Agenciji. On je rodom iz Višegrada, a ja iz Trebinja. Mido je šaljivdžija, a i ja kad neko prepočne. Jednom me je upitao:
“Jesmo li mi republikanci iz Republike Srpske?”
“Mi smo republikanci iz Republike Bosne i Hercegovine, a u Republici Srpskoj smo demokrati”, odgovorio sam mu.
