Moja bol nije samo lična, ona je dio kolektivne boli jednog naroda, jedne generacije. Šutnja bi bila izdaja onih koji nisu preživjeli. A govoriti, pisati, svjedočiti to je način da ih sačuvamo od zaborava. Da se istina ne prešuti, da se historija ne prepravi, da se zločin ne negira
Autor: Rabija Arifović
Jasmin ef. Latifović, imam u Americi, svjestan je obaveze – da se pamti, svjedoči i istina prenosi.
Imao je 17 godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Živio je u mjestu Sase u Srebrenici i kao maloljetnik se priključio Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Preživio je genocid.
Svoja sjećanja pretočio je u historijski, autobiografski roman “Srebrenica – put u neizvjesnost”, koji je nedavno objavljen i promoviran.
Za Stav je govorio o nastanku ove knjige, ali i o radu u džematu Bosanski Mesdžid na Floridi, ulozi bošnjačke dijaspore, te o tome kako zajednica u dijaspori može biti snažan čuvar vjere, identiteta i kulture sjećanja.
Poštovani efendija, kako biste danas, s vremenskim i emocionalnim odmakom, opisali vlastiti “put u neizvjesnost” – od djetinjstva do preživljavanja puta smrti?
– “Put u neizvjesnost” nije samo fizički izlazak iz Srebrenice, to je izlazak iz djetinjstva, iz svijeta u kojem si vjerovao u dobrotu, u komšiju, u sutra. Bio je to hod kroz šumu, kroz krv, kroz bol, ali i kroz tišinu koju samo šehidi za sobom ostavljaju.
Danas, gledajući unazad, shvatam da je taj put oblikovao svaki moj korak nakon toga da sam kroz tu tamu tražio svjetlo vjere, snagu istine, i odgovornost da svjedočim.
Jer preživjeti nije bila pobjeda, preživjeti je bila obaveza da nikad ne zaboravimo one koji nisu.
Moj “put u neizvjesnost” je, zapravo, put u odgovornost.
Koliko je teško, i koliko je nužno, svjedočiti o vlastitoj boli, posebno u kontekstu društava koja često nisu spremna čuti tu vrstu istine?
– Govoriti o vlastitoj boli znači svaki put otvoriti ranu koja je jedva zarasla.
To je čin otvaranja pred drugima, u društvima gdje su mnogi naučeni da šute, da okreću glavu, da zaborave. I upravo zato je važno govoriti.
Moja bol nije samo lična, ona je dio kolektivne boli jednog naroda, jedne generacije. Šutnja bi bila izdaja onih koji nisu preživjeli. A govoriti, pisati, svjedočiti to je način da ih sačuvamo od zaborava.
Da se istina ne prešuti, da se historija ne prepravi, da se zločin ne negira.
Znam da mnogima nije lako čuti tu istinu. Neki je odbacuju, neki se prave da ne postoji. Ali ako ne govorimo, dajemo prostora laži. A nijedno društvo ne može ozdraviti dok ne pogleda u lice vlastitoj boli, i dok ne prizna tuđu.
Zato svjedočim. Ne zato što mi je lako, nego zato što osjećam da moram. Radi istine, radi pravde, i radi budućnosti u kojoj nijedno dijete neće morati proći ono što smo mi prošli.
Vaš roman temeljen je na dnevničkim zapisima koje ste vodili kao sedamnaestogodišnjak. Kako je izgledao proces pretvaranja tih zapisa u književni rukopis nakon tri decenije?
– Ti zapisi, koje sam vodio kao sedamnaestogodišnjak, nisu bili pisani s namjerom da jednog dana postanu knjiga. Bili su moj jedini način da ostanem pri zdravoj pameti, da se ne izgubim u bezumlju rata, da sačuvam vlastiti identitet, sjećanja, glas.
Pisao sam u mraku, na drhtavom papiru, često ne znajući hoću li sutra uopće biti živ.
Tri decenije kasnije, kada sam se vratio tim riječima, suočio sam se s vlastitim glasom. Bilo je trenutaka kada sam morao stati, udahnuti duboko, kada su me emocije preplavile. Ali znao sam da ta priča mora biti ispričana.
Pisanje romana nije bilo samo prenošenje zapisa, to je bio proces oblikovanja uspomena u cjelovitu priču. Morao sam pronaći balans između sirove emocije i književne forme, između dokumenta i romana. Ponekad sam dodavao ono što nisam mogao tada zapisati, a ponekad sam ostavljao tišinu tamo gdje ni danas nema riječi.
Najvažnije mi je bilo ostati vjeran istini ne samo činjenicama, već unutrašnjoj istini dječaka koji je hodao putem smrti i preživio. Ovaj roman je dug prema sebi. I prema svima onima koji nikada nisu dobili priliku da ispričaju svoju priču.
Kazali ste da je knjiga pisana kao “opomena” i “znak”. Koju poruku upućenu kroz knjigu smatrate najvažnijom?
– Najvažnija poruka koju sam želio prenijeti jeste da zlo nikada ne dolazi iznenada, ono se godinama priprema, hrani mržnjom, lažima i šutnjom onih koji znaju, a ne reagiraju.
Knjiga je “opomena” da se genocid ne smije zaboraviti niti umanjivati, jer zaborav je plodno tlo za njegovo ponavljanje. A “znak” je u tome što svaki čitatelj u tim stranicama može prepoznati granicu između dobra i zla, i vlastitu odgovornost da stane na stranu istine, ma koliko to bilo teško.
Želio sam da ova knjiga bude podsjetnik da mir nije nešto što se dobija zauvijek, nego se čuva istinom, sjećanjem i pravednošću.
Ako išta ostane nakon njenog čitanja, neka to bude odlučnost da se nikada ne dopusti da djeca prolaze ono što smo mi prošli.
Knjiga je nedavno promovirana u Sarajevu. Možete li sa nama podijeliti impresije sa ovog događaja?
– Sala Općinskog vijeća u Sarajevu bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, što je samo po sebi bila snažna poruka podrške i poštovanja. Među prisutnima su bili članovi porodice, prijatelji, poznanici, saborci, ali i oni koji su lično preživjeli neke od događaja opisanih u knjizi.
Atmosfera je bila emotivna i dirljiva, svaka riječ, svaka ispričana scena vraćala nas je u teške devedesete, u vrijeme rata, stradanja i posebno genocida u Srebrenici.
Nije to bila samo promocija jedne knjige, nego zajedničko prisjećanje i odavanje počasti onima kojih više nema, i potvrda da naša sjećanja nisu izblijedjela.
Osjećala se tiha, ali snažna povezanost među svima u sali, jer to nisu bile samo priče s papira, nego istine koje smo zajedno živjeli i preživjeli.
Mislite li da naše institucije i društvo u cjelini dovoljno ulažu u njegovanje i prenošenje kulture sjećanja na genocid nad Bošnjacima, posebno među mlađim generacijama?
– Nažalost, odgovor na to pitanje je obeshrabrujući.
Iako postoje određeni napori i inicijative koje imaju za cilj njegovanje kulture sjećanja, često se čini da ti napori nisu dovoljno snažni, koordinirani ni kontinuirani. Posebno je izazovno to što se istina o genocidu i patnji Bošnjaka ne nalazi uvijek u središtu obrazovnih programa, niti je dovoljno zastupljena u medijima.
Društvo, pa čak i same institucije, ponekad pokazuju neodlučnost, bilo zbog političkih pritisaka, različitih tumačenja prošlosti ili zbog straha od suočavanja s teškim istinama.
Posljedice toga su vidljive među mlađim generacijama, često postoji neznanje, pa čak i poricanje događaja koji su obilježili naše vrijeme.
Njegovanje kulture sjećanja zahtijeva odlučnost, hrabrost i odgovornost ne samo da se istina prizna, nego da se prenosi s punim poštovanjem prema žrtvama i s namjerom da se spriječi ponavljanje zločina.
To je zadatak svih nas pojedinaca, zajednica i institucija.
Danas djelujete kao imam u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako je izgledao Vaš put, od Srebrenice, do imama u dijaspori?
– Moj put od Srebrenice do imama u Sjedinjenim Američkim Državama bio je ispunjen mnogim izazovima, ali i Božijom milošću koja me vodila kroz svaki korak.
Nakon što sam preživio strahote rata i genocida, bilo je važno pronaći mir i smisao u životu koji je bio prekinut nasiljem.
Preseljenje u dijasporu donijelo je novu dimenziju života osjećaj udaljenosti od rodnog kraja, ali i priliku da služim zajednici na drugačiji način.
Kroz obrazovanje i posvećenost vjeri, uspio sam izgraditi svoj put kao imam, pružajući duhovnu podršku bosanskoj dijaspori, ali i šire.
Svaki izazov na tom putu podsjetio me na snagu vjere i zajedništva, i na važnost da ne zaboravimo svoje korijene, bez obzira gdje se nalazili.
Danas, kao imam u Americi, imam čast da služim svojoj zajednici i da budem glas istine i nade, baš kao što sam to bio i prije samo na drugačiji način i na drugom mjestu.
Džemat Bosanski Mesdžid, gdje ste imam, obilježio je 20 godina postojanja. Možete li nam reći više o njegovom razvoju, značaju za bošnjačku zajednicu i ključnim aktivnostima i projektima koje realizujete?
– Džemat Bosanski Mesdžid s ponosom je obilježio 20 godina svog postojanja, što je važan jubilej ne samo za našu zajednicu, već i za bošnjačku dijasporu u cjelini.
Tokom ovih dvadeset godina, džemat je postao srce duhovnog i kulturnog života Bošnjaka u Tampa bay okrugu.
Razvoj džemata nije bio lagan put od skromnih početaka, kroz mnogo izazova, uspjeli smo izgraditi prostor u kojem se njeguju vrijednosti naše vjere, tradicije i identiteta.
Bosanski Mesdžid je postao mjesto okupljanja porodica, mjesto obrazovanja naše djece kroz mekteb, te centar društvenih i humanitarnih aktivnosti.
Među ključnim aktivnostima koje realizujemo su redovne vjerske službe, mektepska nastava za djecu i mlade, organizacija kulturnih manifestacija, kao i humanitarni projekti kojima pomažemo ugroženima u domovini i dijaspori.
Kako tumačite ulogu džemata u očuvanju vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta među Bošnjacima u dijaspori?
– Džemat ima ključnu ulogu u očuvanju vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka u dijaspori. On nije samo mjesto obavljanja vjerskih obreda, već i centar zajednice gdje se njeguje osjećaj pripadnosti i kontinuitet naših vrijednosti.
Kroz džemat se prenose temeljni islamski principi i učenje, što pomaže pojedincima, a naročito mladima, da ostanu čvrsto ukorijenjeni u vjeri usprkos izazovima života u drugačijem okruženju.
Mektepska nastava, predavanja i druženja u džematu jačaju znanje i svijest o vjeri.
Istovremeno, džemat je mjesto gdje se njeguje bosanski jezik, kultura, običaji i historija.
Organizacijom kulturnih događaja, obilježavanjem važnih datuma i povezivanjem generacija, džemat pomaže da se nacionalni identitet ne izgubi u novom okruženju.
Kako biste opisali ulogu imama u dijaspori u kontekstu sve kompleksnijih izazova s kojima se muslimani susreću na Zapadu, od očuvanja identiteta do integracije u šire društvo?
– Uloga imama u dijaspori danas je izuzetno kompleksna i zahtjevna, jer se susrećemo s nizom izazova koji nisu bili prisutni u tradicionalnim sredinama.
Prije svega, imam mora biti duhovni vođa i učitelj koji pomaže zajednici da ostane čvrsto ukorijenjena u vjeri i vrijednostima islama, pružajući jasne smjernice u vremenima nesigurnosti i promjena.
S druge strane, imam ima važnu ulogu i u posredovanju između muslimanske zajednice i šire društvene okoline. To znači promovisati dijalog, međusobno poštovanje i integraciju bez gubitka vlastitog identiteta.
Dakle, uloga imama u dijaspori je istovremeno tradicionalna i moderna čuvati vjeru i tradiciju, ali i pomoći zajednici da sretno i dostojanstveno živi i doprinosi u širem društvu.
Možemo li kazati da džemat i džamija nisu samo mjesto ibadeta, već i centar okupljanja, podrške i zajedništva?
– Apsolutno, džemat i džamija su mnogo više od mjesta ibadeta. Oni su srce zajednice centri okupljanja, podrške i zajedništva.
U džematu ljudi pronalaze ne samo duhovnu ispunjenost kroz molitvu i učenje, već i osjećaj pripadnosti, sigurnosti i brige jedni za druge.
Tu se grade prijateljstva, dijele radosti i tuge, pomaže u teškim trenucima i zajedno slavi važni životni događaji.
Kako ocjenjujete potencijal bošnjačke dijaspore u jačanju svijesti o važnosti kulture sjećanja, ali i u podršci društvenom, obrazovnom i ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine?
Potencijal bošnjačke dijaspore u jačanju svijesti o važnosti kulture sjećanja, kao i u podršci društvenom, obrazovnom i ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine, je izuzetno velik i ne treba ga podcjenjivati.
Dijaspora, kao most između domovine i svijeta, nosi ogromnu odgovornost i priliku da čuva i prenosi istinu o našoj historiji, posebno o tragičnim događajima poput genocida, kako bi se očuvalo kolektivno sjećanje i spriječilo zaboravljanje.
Mnogi članovi dijaspore ulažu u obrazovanje mladih, podržavaju razvojne projekte, otvaraju firme i iniciraju humanitarne akcije. Ta povezanost i doprinos omogućavaju da naša domovina ima šanse za prosperitet i napredak.
Ukratko, dijaspora je neiscrpan potencijal koji, ako se pravilno uključi, može igrati ključnu ulogu u očuvanju naše kulture, jačanju svijesti i razvoju Bosne i Hercegovine.
Šta bi, po Vašem mišljenju, mogao biti snažniji most između dijaspore i domovine, i kako ga izgraditi kroz institucionalne, obrazovne i kulturne forme?
– Snažniji most između dijaspore i domovine može biti izgrađen kroz sistemsku i dugoročnu saradnju koja obuhvata institucionalne, obrazovne i kulturne forme povezivanja.
Prije svega, potrebno je uspostaviti čvrste institucionalne kanale komunikacije i podrške između državnih organa, lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini i organizacija dijaspore.
To znači kreiranje platformi gdje dijaspora može direktno učestvovati u donošenju odluka, razmjeni ideja i zajedničkom planiranju projekata koji su od koristi za obje strane.
Obrazovni aspekt je svakako od presudnog značaja.
Da li postoji dovoljan broj mladih u dijaspori koji su spremni preuzeti odgovornost u očuvanju tradicije, jezika i veze s domovinom, i kako ih motivirati?
– Broj mladih u dijaspori koji su spremni preuzeti odgovornost za očuvanje tradicije, jezika i veze s domovinom varira, ali postoji svakako značajan broj onih koji osjećaju tu povezanost i želju da nastave naslijeđe svojih roditelja i predaka.
Međutim, izazovi s kojima se suočavaju poput asimilacije, udaljenosti, drugih životnih prioriteta i ponekad nedostatka organizirane podrške mogu otežati njihovu aktivnu uključenost.
Da bismo ih motivirali, potrebno je stvoriti okruženje koje im pruža osjećaj pripadnosti i mogućnosti za lični razvoj.
Koja bi bila vaša poruka mladim Bošnjacima koji odrastaju izvan Bosne i Hercegovine, a čije razumijevanje historije zavisi od onoga što im mi danas ostavimo?
– Moja poruka mladim Bošnjacima koji odrastaju izvan Bosne i Hercegovine glasila bi ovako:
Draga djeco naše domovine, vi ste most između prošlosti i budućnosti. Vaše razumijevanje historije, tradicije i identiteta oblikuje se kroz priče, sjećanja i istine koje vam danas ostavljamo.
Zato je važno da budete znatiželjni, da pitate, slušate i istražujete.
Nikada ne smijete zaboraviti ko ste i odakle dolazite. Vaša historija nije samo zbir događaja, ona je priča o hrabrosti, strpljenju, vjeri i ljubavi prema domovini. Naučite iz prošlosti, ali nemojte da vas ona sputava. Koristite znanje koje ste dobili da gradite mostove razumijevanja, tolerancije i mira.
Budite ponosni na svoj identitet, ali otvoreni prema svijetu. Čuvajte jezik, običaje i vjeru jer su oni dio vaše duše. A istovremeno, budite most koji povezuje dijasporu i domovinu, svijetlo koje ne dozvoljava da se naša priča zaboravi.
Vaša budućnost je svijetla ako je gradite na temeljima istine i poštovanja. Mi smo tu da vam pomognemo i podržimo vas na tom putu ali na kraju, vi ste ti koji ćete nositi baklju dalje.
Ne bojte se te odgovornosti, jer u vama je snaga cijelog naroda.
