SVE ŠTO JE MONARHIJA IZGRADILA, BOSNA JE PLATILA SVOJIM PARAMA I ŽIVOTIMA: U KOJEM SLUČAJU NE BI NI PRSTOM MAKNULI?

Hayat 01/06/2023

Državno-pravni, politički, ekonomski i finansijski položaj Bosne i Hercegovine, koja je bila teško opterećena izdacima za izgradnju čisto strateških komunikacija u interesu Monarhije, kao i prilike na području školstva bile su uzrok što se kod bosanskohercegovačke inteligencije uvriježio osjećaj da je zemlja tretirana kao kolonija.

Međutim, nije tu bila riječ samo o nekom subjektivnom osjećaju jer su i najviši funkcioneri austrougarske uprave izražavali interno slična mišljenja.

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine bila je rezultat dogovora velikih evropskih sila na Berlinskom kongresu 1878. koje su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u zaostali i periferni dio Osmanskog Carstva na umoru. Monarhija je dobila mandat da uvede red i mir u BiH i ustroji novu upravu. U junu 1878. godine počele su vojne pripreme, a 28. jula austrougarska vojska pod komandom barona Josipa Filipovića prelazi kod Bosanskog Broda Savu i kreće u tromjesečnu vojnu operaciju zauzimanja BiH i Novopazarskog sandžaka.

Austro-Ugarska je tek neodlučno i nevoljko odlučila zauzeti Bosnu, tvrdi historičar Noel Malcolm. Zanimalo ih je prirodno blago Bosne, a stalo im je bilo da se domognu strateškog zaleđa dalmatinske obale. Ali kad se 1869. godine na najvišem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodećih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrâssy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kallay, ekspert za historiju Južnih Slavena, tada austrijski konzul u Beogradu.

Nijedan od njih dvojice, smatra Malcolm, nije želio da se Austro-Ugarska optereti s još dva miliona Slavena. Bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska ili neko zajedničko tijelo ili bi bila pripojena Hrvatskoj? Austro-Ugarska nije željela da se Hrvatska osamostali, a još je manje željela da se Srbija proširi tako što bi sebi pripojila Bosnu, a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srpska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne.

  • Da su bili uvjereni da sultan može očuvati vlast u Bosni na neograničeno vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli- tvrdi britanski historičar.

CIVILIZIRANJE BOSNE

Kada su se već bili odlučili za zauzimanje Bosne, na nju su gledali kao na svoju jedinu koloniju, zemlju u koju idu u misiju civiliziranja, što je ustvari bilo samo drugo ime za eksploataciju prirodnih bogatstava iz dalmatinskog zaleđa. U često citiranoj, nedavno objavljenoj knjizi američkog historičara Pietera M. Judsona pod nazivom Historija Habsburškog carstva cijelo je jedno poglavlje posvećeno okupaciji Bosne. Judson navodi kako je Benjamin von Kallay, upravitelj Bosne i Hercegovine, okarakterizirao svoju tamošnju imperijalnu misiju sljedećim riječima: “(…) zadržati drevne tradicije zemlje, oživljene i pročišćene modernim zamislima; Austrija je veliko okcidentalno carstvo, zaduženo za misiju prenošenja civilizacije orijentalnim narodima.”

Državno-pravni, politički, ekonomski i finansijski položaj Bosne i Hercegovine, koja je bila teško opterećena izdacima za izgradnju čisto strateških komunikacija u interesu Monarhije, kao i prilike na području školstva bile su uzrok što se kod bosanskohercegovačke inteligencije uvriježio osjećaj da je zemlja tretirana kao kolonija. Međutim, nije tu bila riječ samo o nekom subjektivnom osjećaju jer su i najviši funkcioneri austrougarske uprave izražavali interno slična mišljenja. Tako je sam ministar finansija Bilinski izjavio na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća početkom 1912. godine da je Bosna i Hercegovina bila u izvjesnoj mjeri tretirana kao kolonija.

Krajem 1870-ih, zahvaljujući pobuni u susjednom Osmanskom Carstvu, Austro-Ugarska je postala kolonijalna sila okupiravši Bosnu, tada još uvijek komadić osmanske teritorije. Tada počinje tridesetogodišnja „civilizacijska misija“ koju su provodili stranci, činovnici, učitelji, svećenici, ali i tehničari svih vrsta. Koloniziranim narodima Bosne i Hercegovine vladat će zajednički ministar finansija Austro-Ugarske. Judson podsjeća kako je, izraženo Kallayevim riječima, okupacija Bosne i Hercegovine utjelovljivala načela liberalnog kolonijalnog carstva u očima cijele Evrope.

Kolonijalni projekt u Bosni i Hercegovini, piše Judosn, od početka su podjednako podupirali liberali, katolički aktivisti i slavenski nacionalistički političari, koji su svi redom okupaciju smatrali korisnom i za Bosnu i za carstvo, ali iz veoma različitih razloga. Invazija je prema riječima jednog katoličkog političara “promicala cilj humanosti i civilizacije” stvaranjem “produktivnog mira”. Neki drugi katolički aktivista objavio je djelo pod nazivom “Kako se u Bosnu može usaditi evropska kultura?”, a jedan slavenski nacionalistički zastupnik iz Dalmacije ustvrdio je da okupaciju može opravdati jedino ideja civilizacijske misije. Stoga je cijela vojska činovnika pratila austrougarske vojne jedinice preko rijeke Save u osmansku Bosnu.

Habsburške su vlasti krenule fabricirati čak i historiju Bosne, a Kallay je lično predvodio ovaj projekt. Kako podsjeća historičar Robert Donia, Kallay je 1884. zadužio svog kolegu i prijatelja Lajosa Thallóczyja da napiše dvotomnu historiju Bosne i Hercegovine od antičkih vremena do 1856. Thalloczy je prihvatio izazov, ali nije uspio u svojoj nakani pa se Kallay okreće Janosu Asbothu, koji završava knjigu na engleskom jeziku pod naslovom An Official Tour through Bosnia and Herzegowina.

Razvijajući posebnu historiju Bosne i Hercegovine, Kallay i drugi carski upravitelji nastojali su opravdati okupaciju Austro-Ugarske, kao i izolirati novu koloniju od opasnih trendova koji su dolazili od njezinih susjeda. Kallay se najviše divio rimskom razdoblju u evropskoj historiji, a osmanska vladavina Bosnom posmatrana je kao beznačajna iako je trajala četiri stoljeća. Stoga su mnogi posjetitelji osmanske građevine u Bosni pripisivali Rimljanima. Tako je mostarski Stari most bio posmatran kao djelo rimskih graditelja, iako je bila riječ o remek-djelu osmanske arhitekture iz 16. stoljeća. No, takvom se pristupu potpunog brisanja osmanske zaostavštine na sugestivan način itekako insistiralo pa je, naprimjer, objavljivana slika Starog mosta u tadašnjim novinama s potpisom Römerbrücke, odnosno Rimski most, piše Stav.ba.

KREDITI ZA INFRASTRUKTURU

Da bismo razumjeli kako se, zapravo, Monarhija ponašala u Bosni i Hercegovini, kako je ovu zemlju posmatrala kao koloniju i koliko je njena misija civiliziranja koštala Bosnu i Hercegovinu, treba pročitati kapitalno djelo Dževada Juzbašića Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, koje je izdala Akademija nauka i umjetnosti BiH. Juzbašić argumentirano, dokumentirano i bez ikakvog romantičarskog zanosa donosi podatke o tome koliko je koštala izgradnja infrastrukture u Bosni, građene ponajprije zbog izvoza sirovina i poslova koje su držali stranci te kako je iz budžeta Bosne i Hercegovine, njezinim vlastitim sredstvima, građeno i izgrađeno sve ono na šta se danas gleda kao na civilizacijski iskorak.

 U Bosni i Hercegovini u doba austrougarske uprave, izuzev pruge Bosanski Brod – Zenica, koja je izgrađena iz okupacionog kredita, sve zemaljske željeznice građene su isključivo na teret bosanskog erara. Jedino su za realizaciju velikog programa izgradnje željeznica u Bosni i Hercegovini pred Prvi svjetski rat bile predviđene subvencije od Monarhije.

Austrijski poslovni krugovi prema Bosni su se odnosili kao prema koloniji. Austro-Ugarska je, uključivši 1880. Bosnu i Hercegovinu u svoje carinsko područje, privredno anektirala okupiranu zemlju, a taj je akt bio u suprotnosti s međunarodnim statusom Bosne i Hercegovine. Monarhija je u potpunosti zagospodarila bosanskim tržištem, a kidanje starih trgovačkih veza i novi uslovi poslovanja, te dolazak u prvim godinama poslije okupacije brojnih špekulanata iz Monarhije doveli su do propasti niza domaćih trgovačkih kuća i stvorili su proces brzog propadanja niza starih zanata. Juzbašić piše kako su najveće profite od prometa robom iz austrijskih fabrika i drugih zemalja imali trgovci naveliko iz Trsta i Beča kod kojih su se zaduživali bosanski trgovci.

Komentariši