I SAD, i SSSR su od starih neprijatelja nacista stvarali nove saveznike

Zaboravlja se ili ne spominje da su nacisti, zarobljeni pred kraj Drugog svjetskog rata, pomogli u obnovi i razvoju kako SSSR-a, tako i SAD-a.

Nacisti, Nacizam
Ideja o prihvatanju njemačkih oficira, špijuna i naučnika nakon završetka rata imala je mnogo pristalica (EPA – Ilustracija)

Ivan Trajković 31 Jan 2023

Današnji sukobi u Ukrajini i ruska agresija, koja traje već godinu dana, u centar evropske i globalne političke javnosti vratili su stare hladnoratovske ideološke podele, od kojih mnoge datiraju još iz vremena Drugog svetskog rata.

I dok Vladimir Putin dovodi u pitanje samo postojanje Ukrajine kao države, mnogi istoričari i stručnjaci se pitaju – da li je došlo vreme za novo crtanje mapa na Starom kontinentu?

Sasvim je jasno da današnja Rusija i vrh Kremlja nisu ništa naučili iz raspada Sovjetskog saveza, ili barem nisu hteli da izvuku nikakve pouke. Takođe, čitav koncept „specijalne vojne operacije“, kako je Kremlj i Putin nazivaju, baziran je na imaginarnoj borbi protiv „novih fašista i neonacista u Ukrajini, koji prete Rusiji“. Zaboravlja se, ili se pak ne pominje, da su upravo nacisti, zarobljeni u finišu Drugog svetskog rata, pomogli u obnovi i razvoju kako Sovjetskog saveza, tako i Sjedinjenih Američkih Država.

Naslutiti da je poraz neminovan

Krajem Drugog svetskog rata, u leto i jesen 1944, nakon brojnih velikih uspeha savezničkih snaga u Francuskoj, Španiji i širom Mediterana, vrhu nemačke armije u Berlinu je bilo jasno da je poraz neminovan. To su znali i najbliži saradnici Hitlera, ali se niko nije usuđivao da to i javno kaže, jer je kazna bila poznata – streljački vod.

Poraz Mussolinija i njegovo hapšenje koje su obavili italijanski partizani bili su „okidač“ koji je vrh nemačke armije čekao da uspostavi kontakt sa savezničkom komandom. Admiral Wilhelm Franz, šef vojne obaveštajne službe Abwehr, još sredinom 1942. stupio je u kontakt sa britanskim, a nešto kasnije i američkim predstavnicima.

„Abwehr nema ništa sa proterivanjem Jevreja i progonom civila […] to je sve firerov politički program“, pisalo je u jednoj poruci američkoj glavnoj komandi.

Nikolaus Ritter, pilot i komandant nacističke avioobaveštajne službe (Flug-Abwehr) je u bio u kontaktu sa britanskim službama još od invazije na Poljsku i tokom kasnijih borbi na istočnom frontu. I Franz i Ritter su bili žestoki antikomunisti.

Krajem 1942. i početkom 1943. godine na istočnoj obali SAD-a su uhapšena četiri nemačka državljana koji su imali švedska dokumenta. Ispostavilo se da su oni zapravo špijuni Abwehra, na tajnoj misiji koju je odobrio sam Franz. Američka vrhovna vojna komanda je tada došla na ideju da bi, nakon završetka rata, mnogi od nemačkih oficira mogli da budu od velike pomoći u zapadnim zemljama, pre svega u SAD-u i Velikoj Britaniji. Nakon napada na Pearl Harbor i zvaničnog ulaska američke vojske u rat, takvu ideju je prihvatio i predsednik Franklin Delano Roosevelt.

Sam Wilhelm Franz je otkriven početkom 1944, u operaciji „Ausland-SS“, koju je lično vodio Heinrich Himmler, Hitlerova desna ruka. Nakon hapšenja Franza, ceo Abwehr je ugašen i pripojen kancelariji „SS-Brigadefuhrer“, a deo pripadnika je premešten u Gestapo. Wilhelm Franz je streljan u koncentracionom logoru Flossenburg, 9. aprila 1944. godine

Brojne pristalice ideje prihvatanja nacista

Ideja o prihvatanju nemačkih oficira, špijuna i naučnika nakon završetka rata imala je sve više pristalica, naročito u Londonu. Winston Churchhill je već krajem 1944. naredio da se počne sa „odabirom kandidata“ za prebacivanje u Veliku Britaniju.

I američke snage su imale sličnu ideju, te u proleće 1945. počele sa formiranjem tajne jedinice pod imenom „T-Force“. Jedinica se sastojala od iskusnih pilota i izviđačkih snaga, koji su imali zadatak da praktično preko noći izvrše transport zarobljenih nemačkih naučnika i obaveštajaca, prvo u Holandiju i Francusku, a nakon toga u SAD.

Operacija „Covert Ruler“ je pokrenuta 5. maja 1945, a već 22. maja je stiglo naređenje pukovnika Joela Holmesa da se „transportuju i porodice zarobljenih Nemaca“. Operacija „Overcast“ je pokrenuta u julu iste godine, sa ciljem da se veliki broj naučnika, zarobljenih u Poljskoj, hitno prebaci u bazu blizu Pariza, kako bi se izbeglo njihovo zarobljavanje od strane ruske vojske. Kasnije se ispostavilo da je cela ova nemačka jedinica bila pod komandnom Wernhera von Brauna, glavnog nemačkog raketnog naučnika odgovornog za razvoj prve „prave“ balističke rakete V-2 (Fau Zwei).

Za pola godine, u SAD, a delimično i u Veliku Britaniju i Francusku je stiglo nešto više od 5.400 zarobljenih nacista „visokog kalibra“, među kojima gotovo 2.000 naučnika – biologa, hemičara i avio-konstruktora. Centar za obaveštajno delovanje savezničkih snaga, koji se nalazio u dvorcu Kransberg blizu Frankfurta, celu združenu operaciju je vodio pod šifrom „Paperclip“ (spajalica). Smatra se da je najmanje 140 nemačkih naučnika ostalo „van domašaja“ – mnogi su preminuli od bolesti u zatvoru, dok je neke od njih, iako su proglašeni preminulim, zapravo zarobila sovjetska vojska.

Sovjetski odgovor

Sovjetski generalštab je saznao za „operaciju Spajalica“ od poljskih „dvostrukih“ agenata. Sovjetski savez je odmah pokrenuo sličan program, a prednost je bila ta što se u njihovim zatvorima širom Poljske, Čehoslovačke i baltičkih zemalja već nalazilo na hiljade nemačkih zarobljenika. Celom operacijom je rukovodio lično general Georgij Žukov, kao Staljinov čovek od poverenja.

Sergej Timošenko, Žukovljev šef obaveštajne službe, ovu operaciju je nazvao „Osoaviakhim“ (rušenje osovine). Glavni cilj je bio da se dođe do naučnika iz Mittelwerka, velike nacističke čeličane gde su proizvodile razne vrste oružja locirane blizu Kohnsteina.

Zahvaljujući velikom broju saradnika u već formiranom „istočnom sektoru“ u Nemačkoj, do 1946. će kroz operaciju „Osoaviakim“ u Sovjetski savez stići više od 6.000 bivših nacističkih naučnika i oficira. Za razliku od američke „Spajalice“, svi oni su ostali u statusu zarobljenika, bez prava da povedu porodice, koje su uglavnom ostale da žive u Istočnoj, a nešto manje i u Zapadnoj Nemačkoj.

Osovina zla kao osovina napretka

Wernher von Braun je verovatno najpoznatiji „nacistički pokajnik“. On je, nakon pregovora sa američkom administracijom, do 1948. uspeo da  dovede veći deo svog naučnog tima, sa kojima je već radio na razvoju nemačkog raketnog programa, te raznih vrsta motora na tečna goriva. Taj tim naučnika je kasnije podeljen na tri dela, te su premešteni u vojnu bazu Fort Bliss u Teksasu i na poligon White Sands u Novom Meksiku. Deo nacističkih hemičara je svoj rad nastavio u postrojenju Fisher-Tropsh u Misuriju.

Početkom 1950. pokrenut je razvoj raketa srednjeg dometa u bazi Redstone, a operaciju je vodio Wernher von Braun sa timom od 130 nemačkih i američkih naučnika. U bazi Wright Paterson u Ohaju nalazio se drugi tim avio-inženjera, koji je radio na razvoju mlaznih aviona pod imenom „Lusty“ (Luftwafe Transfer Technology – tehnologija iz Luftwafea). Čuveni nemački fizičari Georg Goubau i Gunter Guttwein su svoj rad nastavili pod Američkom komandom veze (US Signal Corps) u laboratoriji blizu Bostona.

Svi ovi naučnici su sa sobom u SAD doneli i na hiljade patenata i naučnih procesa koji su bili novost za američku naučnu zajednicu.

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih, Wernher von Braun će učestvovati u formiranju „Nacionalne aeronautičke i svemirske agencije“ – NASA. Von Braun će biti i glavni konstruktor rakete „Saturn-V“ koja će poneti prve ljude na Mesec, kao deo projekta „Apollo“. Veliki deo dizajna i naučnih principa rakete „Saturn-V“ je zapravo bio zasnovan na projektu V-2 nacističkih raketa, kojima su bombardovani evropski gradovi.

Bez puno privilegija u SSSR-u

Nemački naučnici iz operacije „Osoaviakim“ u SSSR-u nisu imali toliko privilegija. Staljin je veliki deo industrijskog razvoja posle rata zasnivao na zarobljenim fabrikama u Istočnoj Nemačkoj. Tako su nastali Carl Zeiss Jena, fabrika optike, te Jenaer Glasswerk. Najveća čeličana, Rheinmetal će samo četiri godine nakon rata početi da opet proizvodi tenkove, ali ovog puta sovjetske. Tu su bile i druge, nekada nemačke fabrike: AEG Kabelwerk, Telefunken, Gema-akustik Berlin i deo IG Farbenindustrie.

Većina naučnika je, i dalje u statusu zarobljenika, premeštena na lokacije u Sibiru i na dalekom Istoku – u Novosibirsk, Litkarino, Krasnogorsk i Zagorsk.

Hugo Schmeisser, najpoznatiji nemački konstruktor oružja, ostao je da radi u Moskvi, a njegov koncept nemačke automatske jurišne puške STG-44, biće modifikovan u AK-47, danas najpoznatije oružje na svetu – „kalašnjikov“.

Nobelovac i  hemičar Karl Hermann Geib će dati veliki doprinos razvoju nuklearne energije u SSSR-u, pronalaskom efikasnog metoda za proizvodnju „teške vode“, koja se koristi u nuklearnim reaktorima.

Jedini član Von Braunovog tima koji je ostao „na ruskoj strani“ je bio Ferdinand Brandner, koji će biti konstruktor prvih ruskih turbo-mlaznih motora, poput onih na bombarderu „Tupoljev Tu-95“.

Hans Wocke i Brunolf Baade, visoki članovi Nacističke partije i glavni projektanti avio fabrike Junkers, kasnije će biti konstruktori prvog sovjetskog mlaznog putničkog aviona, „Dresden 152“.

Alfred Rieche, glavni nemački hemičar za vreme rata, u SSSR-u će osnovati i biti šef fabrike hemijskog oružja „Postrojenje 157“ u gradu Gorni, a koje i danas važi za jedno od najzagađenijih mesta na svetu.

„SS Obersturmfuhrer“ Heinz Felfe, jedan od ključnih ljudi nacističke obaveštajne službe za vreme rata, kasnije će postati glavni šef stanice KGB-a u Dresdenu.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE TEME

POPULARNO

Komentariši