Historijske lekcije za lidere: Zašto Amerika nije uspješna u ratovima

Koje lekcije se mogu izvući iz velikih ratova koje je SAD vodio kroz historiju te kako ih primjeniti na današnji rivalitet sa Kinom, pitanja su kojima se američki stručnjak Michael O'Hanlon bavi su svojoj posljednjoj knjizi.

Lideri zaboravljaju da ratni plan neće djelovati kako su prvobitno zamislili, ističe O'Hanlon (EPA)

Vedrana Maglajlija 29 Jan 2023

Koje su ključne lekcije koje Sjedinjene Američke Države mogu izvući iz svojih velikih ratova, pitanje je na koje je odgovorio Michael O'Hanlon u svojoj najnovijoj knjizi “Vojna historija za moderne stratege: Veliki američki ratovi od 1861.”, objavljenoj ovog mjeseca.

Proučavajući sedam ratova – Američki građanski rat, Prvi i Drugi svjetski rat te ratove u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu i Iraku, ovaj stručnjak za sigurnost i vanjsku politiku koji je i član Odbora za odbrambenu politiku pri Američkom ministarstvu odbrane, htio je kroz historiju prikazati ciljeve i ishode ovih sukoba, odnosno s kojim zamislima su američki lideri ulazili u njih.

O'Hanlon, autor više od 20 knjiga i gostujući profesor na prestižnim američkim univerzitetima, nedavno je o tom govorio i na konferenciji Brookings Instituta, gdje je viši saradnik. Njegove zaključke iz knjige komentirao je i penzionisani general američke vojske Stanley McChrystal koji je bio šef Zajedničke komande za specijalne operacije od 2003. do 2008, a pridaju mu se zasluge da je pod njegovim vodstvom ubijen Abu Musaba al-Zarqawi, vođa Al-Kaide u Iraku. Također je služio i u Afganistanu.

Trajanje rata

O’Hanlon je u knjizi opisao Američki građanski rat, podijelivši ga u sedam kampanja koje su vodili poznati američki generali pod predsjednikom Abrahamom Lincolnom. Međutim, ono što je naglasio kao bitno za taj rat, jeste da je on započet sa idejom da će kratko trajati, kao i svi ratovi iza njega.

“Historičari su pisali o raspoloženju vojnika koji su išli u rat, oni su govorili da ne žele propustiti akciju i zabavu jer su mislili da će rat trajati kratko. To i danas imamo. Putin je tako mislio o Ukrajini, ali i Amerikanci su krivi za to kroz historiju. Donald Rumsfeld je mislio da će rat u Iraku kratko trajati i da će se situacija brzo stabilizirati. Ovi ratovi su se uvijek pokretali, bez obzira ko je to radio, sa idejom o njihovom brzom uspjehu i završetku. Gotovo uvijek je rat trajao dugo i teško ga je bilo završiti”, ističe O'Hanlon.

McChrystal je potvrdio da se ovo dešava u praksi, te da lideri kada pokreću rat, prvo krenu sa računicom o tome koliko vojne, ekonomske i druge snage ima njihova zemlja a koliko neprijateljska. Onda se u to, kako je dodao, uključuje pitanje “ko je u pravu, a ko u krivu”.

“Ako mi imamo veću vojsku i ako smo u pravu, onda kažemo u nekom momentu će i oni ugledati istinu i svjetlo… Imali smo bombaše samoubice u Iraku i Afganistnau, i ljudi su mi govorili ‘vi ste dobri, borite se protiv loših momaka’. Ja sam odgovarao da se ne radi o toj podjeli ‘dobar i loš’, to je krivulja – moji najbolji ljudi podudarali su se najboljim ljudima među teroristima, i jedni i drugi su bili lojalni, posvećeni, samo su imali različitu perspektivu o tome šta se dešava, u ovisnosti od toka njihovih života. Tako da ako kažete da ćete pobijediti jer ste moralni i jer ste u pravu, jer ste napredni, morate pretpostaviti da druga strana to neće tako vidjeti i da će dati sve od sebe za svoj cilj. Rat uvijek počinje zbog nekih logičnih razloga, a onda se nastavlja nošen teškim, ličnim emocijama ljudi koji u njemu učestvuju. Ne treba zaboraviti tu ljudsku komponentu zbog koje rat dugo traje.”

Američki neuspjeh u ratovima

Druga lekcija koju O’Hanlon izvlači u svom novom djelu jeste da ishodi rata ne mogu biti predoređeni, kako to zamišljaju oni koji ga pokreću. On tako smatra da su lideri uoči Prvog svjetskog rata imali ograničenu viziju, kao i da su bili vođeni intelektualnim mediokritetima. Zbog toga su, kako piše, dosta raspravljali o tome kako pripremiti svoje snage za borbu, “kako ih staviti u voz i poslati u neku stranu zemlju na ratište”, ali ne i o tome šta će oni raditi tokom borbe i poslije toga.

“Lideri zaborave da ratni plan neće djelovati kako su prvobitno zamislili, jer imate neprijatelja koji isto tako ima plan. Morate se prilagođavati, a u ratu se lideri zaljube u svoje planove. Šta bi se desilo da Japan nije napao SAD u Pearl Harbouru, da li bi ikada ušli u rat i kako bi to odredilo tok Drugog svjetskog rata”, ističe O’Hanlon.

Treća lekcija na koju ukazuje jeste da SAD, iako najveće sila u historiji svijeta, nije baš uspješan u svojim ratovima, što govori o tome da bi Amerika trebala pripaziti u koje ratove ulazi.

“SAD je od 1945. najveća sila u historiji svijeta, definirana kao zemlja koja održava mir, gradi saveze, pomaže drugim nerazvijenim zemljama da izgrade demokratiju. Međutim, naš vojni uspjeh u tih više od 70 godina nije sjajan, što je rezultat političkih odluka a ne vojnih, po pitanju gdje i kako se Amerika treba boriti. Ako pogledate velike ratove u Koreji, Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, naš rezultat je nula pobjeda, dva poraza te dvije pat pozicije. Izgubili smo u Vijetnamu i Afganistanu, iako po mom mišljenju nismo trebali izgubiti u Afganistanu, to je bila naša odluka. Dva neodlučena ishoda, u Koreji u kojoj smo opet uspostavili status quo nakon tri godine borbe i Irak, za koji bi rekao da je prerano da znamo gdje ovo ide, i zašto smo mislili da će intervencija Amerike dovesti do boljeg stanja u zemlji, intervencija nije bila dobro izvedena i platili smo cijenu za to. A opet mi ostajemo najuspješnija sila u historiji.”

Rusija i Kina

O’Hanlon se osvrće i na rusku invaziju u Ukrajini te navodi da se i tu mislilo da će rat kratko trajati. Kako kaže, američka obavještajna zajednica zaslužuje priznanje što je upozorila na rusku invaziju i time omogućila ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom da “preživi”, ali, dodaje, opet nije upozorila na ono što će se desiti poslije.

“Opet su pogriješili da će rat kratko trajati, dajući velike šanse Rusiji u brzom ratu i potcjenjujući Ukrajinu. Da se nije Zapad umiješao, možda bi se to desilo.”

Treća lekcija koju O’Hanlon nudi, i koja je po njemu i ključna, jeste upotrijebiti ove zaključke na odnos Kine i SAD-a.

Kako ističe za sada ni Kina ni SAD nisu razvili samouvjerenje da imaju kapacitet da brzo poraze jedna drugu u ratu.

“Obje strane su sklone da donesu te zaključke a tu postoji rizik onda od pokretanja rata. Ne daj Bože da sebi dozvolimo da mislimo da možemo brzo poraziti Kinu, i trebamo raditi na tome da Kina ne razvije takvu teoriju o nama”, zaključuje  O’Hanlon.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE TEME

POPULARNO

Komentariši