Tri decenije od smrti Aleksića: Srbija i dalje nema svoje heroje

Srbija ne slavi herojstvo Srba iz Srbije, nastavljajući odbranu svojih zločina tezom da nije u ratu. Zato i nema ratne heroje, marginalizuje žrtve, favorizuje zlikovce, podstiče nacionaliste. I prijeti susjedima.

27 Jan 2023

Danas se u Srbiji i regionu o herojstvu i ljudskosti Srđana Aleksića ponešto zna, ne i o herojima koji su, suočavajući se sa rizikom odmazde vojnopolitičke mašinerije, hrabro ustali protiv rata, piše autor (Arhiva)

Nema sumnje da je tragična smrt Trebinjca Srđana Aleksića i njena instrumentalizacija u susednoj Srbiji snažan znak istinskog kontinuiteta države agresora sa ratnom politikom u poslednjoj deceniji prošloga veka; herojski čin mladića iz Bosne i Hercegovine, pogibija pri spasavanju mladog Bošnjaka Alena Glavonića, slavi se kao dokaz časnog ratovanja Srba u državi koja supotpisuje najstrašnije ratne zločine u Evropi posle Drugog svetskog rata.

Pre 30 godina, 27. januara 1993, umro je Srđan Aleksić koji je šest dana ranije na trebinjskoj pijaci pokušao i uspeo da spasi sigurne smrti svog poznanika Alena Glavonića. Četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske zverski su tukla Glavonića, a potom su se ostrvila i na mladića koji je pokušao da ih spreči. Aleksić je od povreda koje su mu naneli kundacima pao u komu iz koje nije izašao. Ispostaviće se tokom suđenja da su ubice postupale u ime naroda, jer je Aleksićev otac Rade ponižavan i vređan, a zastupnik odbrane ubica izrekao je monstruoznu rečenicu: “Tako mu i treba kad je branio balije”. U skladu s tim bila je i presuda, trojica zlostavljača dobila su po dve godine i četiri meseca zatvora, jedan je poginuo u borbi. Ubice su na slobodi, Rade Aleksić ih susreće u gradu.

Ono što bi moglo da ohrabri su pokušaji da se u Srbiji ne zaboravi herojstvo Srđana Aleksića; prolaz u Zmaj Jovinoj ulici u centru Novog Sada nosi njegovo ime, kao i prolaz u Pančevu, u kojem je postavljena i spomen-ploča. Reditelj Srdan Golubović snimio je o njemu i događajima iz ‘93 igrani film Krugovi, a državna televizija dokumentarac Srđo.

Predsednik Srbije Boris Tadić posthumno je odlikovao Srđana Aleksića februara 2012.

Herojska smrt kao kurentna roba

Naizgled deluje kao namera države da se pokloni herojskom činu, a zapravo je dokaz da se Srbija nije odrekla jedne od ključnih hegemonističkih teza Slobodana Miloševića kojom će napraviti rezervni položaj za svoje saučesnike i nastavljače svoga i njihovog dela. “Srbija nije u ratu”, izgovorio je Milošević usred agresije Srbije na BiH rečenicu koja je i danas jedan od kamena temeljaca srbijanske politike suočenja sa bliskom prošlošću, ali i sveopšte društvene atmosfere. Od bezvoljnog procesiranja zlikovaca i suđenja za ratne zločine, do nakazne zakonske katalogizacije žrtava rata, učesnika, dobrovoljaca,  žrtava, invalida i njihovih porodica. Od odnosa prema obolelima od postraumatskog stresnog poremećaja (otkud PTSP kad nismo ratovali) do sumanutog medijsko-udžbeničkog doziranja mržnje prema susednim narodima i nesrbima u Srbiji. Sve uz slavljenje osuđenih ratnih zločinaca – svojevrsnih mirnodopskih recidivista poganih jezika i neutaživih krvožednika – funkcionera ili miljenika i doktrinarnih zastupnika vladajućih stranaka.

Nismo bili u ratu, pa, zvanična je novoutemeljena ideologija – ne možemo imati ni ratne heroje iz Srbije. Poput Srđana Aleksića koga su država i društvo prisvojili, hinjeno dokazujući humanizam Srba. Rat je formalno završen, ali je sačuvana dikcija ratne propagande koja dolazeće generacije uči o tome da su Srbi u odbrambenom ratu uvek bili prijateljski raspoloženi prema pripadnicima drugih nacionalnosti, spremni, štaviše, da ih brane rizikujući živote. Iako nije Srbin iz Srbije, u kontekstu tako neljudski postavljene i medijski dokazivane teze, Srđan Aleksić je genetski dokaz za to. Utoliko pristup njegovom herojstvu podseća na sumanutu konstataciju propagande utemeljitelja Milorada Vučelića koja podrazumeva činjenicu da – samim tim što su pravoslavci – Srbi ne mogu biti ratni zločinci.

O genocidnoj toleranciji

Nije vreme za antiratne heroje, ljude od razuma; ovo je doba u kojem se dokazuje i slavi, samo se čini kontradiktornim, genocidna tolerancija Srba, nevinost monstruma, ubica, silovatelja, mučitelja, te grčevita, predstavljena kao komunalna, odbrana žvrljotine na kojem je karikaturalno podsećanje na Ratka Mladića, zapovednika sveopšteg srpstva, osuđenog za genocid i urbicid, suštinski ima ideološki, državni karakter. Tako misle i delaju eksponenti vlasti, poput nedotupavnog gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića, ali i većeg dela opozicije, poput šinjel-opozicionara Zdravka Ponoša koji gotovo unisono saopštavaju da se Mladić borio za Srbe.

E, sad, kako pomiriti naizgled nepremostivu kontradiktornost, ratno junaštvo Srba, deseteračke vojničke uspehe i vidljive kartografske rezultate, sa imanentnom, urođenom čašću, obzirima prema civilnom stanovništvu, nejakima, nenaoružanima. Režim, naravno, to zna da dozira, a, zapravo, i nema tu neke dileme, ambivalentnog osećanja, nacionalisti ne postavljaju suvišna pitanja, saučesnici u zločinu prihvataju ono što im se ponudi, razrađuju kolektivnu i vlastitu podrazumevajuću nevinost, dopunjujući televizijske bljuvotine iščašenim tezama i tlapnjama od kojih se kvalitetno spava. Uz ubeđenje da je ceo svet protiv Srba, ali se Srbi ne daju.

Jer, teško je, ako ne i nemoguće, priznati zabludu, čak i kada se u nekoj terasi svijesti (Štulić) onako stidljivo promoli istina. Doktrinarni temelj ratnog kontinuiteta, kojim se postiže konstantna mobilizicija, jedinstvo naroda i režima, pojednostavio je sa pozicije ministra vojnog Aleksandar Vulin, oktobra 2017: “Prošlo je vreme stida, ovo je vreme tihog ponosa. Tihog, jer teško je ne setiti se svih onih koji nisu sa nama, teško je ne setiti se svih civilnih žrtava NATO agresije. Zato tihog, ali ponosa. Mi smo ponosni na ove ljude i oni su dokaz koliko se Srbija vratila sebi.”

Tada, kao i danas, ništa nije prolazilo i ne prolazi bez otvorene ili prikrivene pretnje susedima, pozivanjem na svetlu ratničku tradiciju, tolerisanjem ili podsticanjem ološa, afirmacijom kama – umetnika i pisača. Deo odgovora na neshvatljivo slepilo miliona ponudio nam je Mirko Kovač u briljantnom eseju Duče među Srbima (Feral Tribune): “Trebalo je proći desetljeće, pa da mit o Srbima koji se znaju tući padne u g**na. Međutim, nacionalisti uvijek posljednji doznaju da su poraženi, ali zato odlično shvaćaju da upravo porazi šire slavu nacionalizma, jer u poraze su ugrađene žrtve o kojima će se pripovijedati s koljena na koljeno.”

O ljudskosti i krvi

Danas se u Srbiji i regionu o herojstvu i ljudskosti Srđana Aleksića ponešto zna, ne i o herojima koji su, suočavajući se sa rizikom odmazde vojnopolitičke mašinerije, hrabro ustali protiv rata. Srbija u novijoj istoriji ima istinske antiratne heroje, ljude koji su obeleželi nepristajanje na nanošenje zla, na učešće u realizaciji sumanutih mitomanskih planova akademika i vlastohlepaca da po svaku cenu iscrtaju nove granice i stvore etnički čistu teritoriju. Za njih ima mesta samo u sećanjima njihovih poštovalaca i u prošlosti; današnja Srbija ne želi da se seća heroja otpora kakvi su, između ostalih, Miroslav Milenković i Vladimir Živković. Miroslav Milenković, pedesetogodišnji građevinski radnik iz Gornjeg Milanovca ubio se 20. septembra 1991, nakon trodnevne pobune rezervista u Šidu, između stroja dezertera i onih koji su se spremali u ofanzivu na Vukovar. U njegovu čast nevladine organizacije izdale su zbornik epitafa Grobnica za Mirolava Milenkovića.

Vladimir Živković iz Valjeva dovezao je 23. septembra pred Skupštinu SFRJ oklopni transporter i predao se vojnoj policiji, rekavši “Pa šta sad? Sve je propalo, država je propala i ja sam propao”. Nije ni slutio koliko je bio u pravu, budući da je JNA saopštenjem Prve vojne oblasti zapravo priznala kapitulaciju: “Vojnik u rezervi Vladimir Živković, vozač oklopnog transportera, u fazi psihičke labilnosti, samovoljno je borbenim vozilom došao pred Skupštinu SFRJ. Sve okolnosti u vezi ovog događaja se ispituju o čemu će biti dato potpunije saopštenje.” Takvo će saopštenje stići u vidu žestoke ofanzive, ubijanja ljudi i uništenja hrvatskih gradova do temelja, a Živković će provesti godinu dana u zatvoru. Generacije neće saznati ni to ko je general Vlado Trifunović koji je predajom Varaždinskog garnizona koji je Generalštab JNA ostavio na milost i nemilost spasao 220 vojnika i 37oficira. Niko im neće kazivati ko je Novobeograđanin sa spomen ploče na ulazu u jedan soliter. Tomo Buzov, Hrvat koji je 27. februara 1993. u Štrpcima suprotstavio srbijanskoj državnoj bandi koja je izdvajala Bošnjake da bi ih odvela u smrt.

Spisak heroja ne postoji, bio bi dugačak.

Svi za jednog

Nema u Srbiji u kolektivnom pamćenju mesta ni za dezertere, heroje i žrtve svih ratova, onih koji su, svako iz svog razloga, suštinski poručili da se na njih ne može računati. Za antiratne aktiviste i aktivistkinje, za pobunjene umetnike.

Instrumentalizovaće bivši predsednik Srbije Boris Tadić herojstvo Srđana Aleksića, posthumno ga odlikujući (2012.) o Danu državnosti Srbije. Ali neće odgovoriti na zahteve nevladinih organizacija da postave spomenik neznanom dezerteru (njegova Demokratska stranka imala je 1991. taktičke primedbe na vođenje rata, a njen predsednik Izvršnog odbora Zoran Đinđić na naziv agresorske vojske i oznake na šlemovima). Namera je bila, od nje se ne odustaje, da se spomenikom obeleži antiratni angažman kojim su sprečene znatno teže posledice srbijanskih hegemonističkih pohoda. Divljanja državnih bandi po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Srbija je imala dve amnestije dezertera, 1996. i 2001. godine, formalne dokaze da je dovoljno veliki broj ljudi činio isto krivično delo (neodazivanje vojnom pozivu) i da je primena zakona obesmišljena. U Srbiji je tokom agresije NATO pokrenuto 22 hiljade procesa protiv dezertera, a u zatvorima je bilo ukupno 11,5 hiljada mesta. U kolektivnoj svesti su, međutim, razumni ljudi kukavice, nepotrebni svedoci manipulacije koja traje. Vlast računa na istinske patriote koje su se na sve pozive od 1991. odazivali, pa se godinama kasnije vucarali po ulicama u nameri da naplate dnevnice za domoljublje. Oni ispravno glasaju, svi za jednog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Bojan TončićBojan Tončić je novinar-komentator beogradskog portala XXZ, glavni urednik Dosijea o medijima Nezavisnog udruženja novinara Srbije i saradnik zagrebačke Lupige. Radio je u dnevniku Danas od osnivanja, potom u E-novinama; bio je dopisnik sarajevskih Dana, portala Remarker i saradnik više medija u regiji.

POVEZANE

  • MIŠLJENJAMIŠLJENJA,Srđan Alek­sić ni mr­tav u Ban­joj LuciDa je klao, da je činio zlo, danas bi se ma­jice s likom Srđana Alek­sića pro­davale na trgu is­pred rob­ne kuće ‘Boska’.opinion by Dragan BursaćDra­gan Bur­saćPublished On 27 Jan 201827 Jan 2018
  • Srđan Alek­sić do­bio ulicu u BeograduNa godišn­jicu sm­r­ti Srđana Alek­sića jed­na uli­ca u Beogradu poni­jela je nje­go­vo ime.Je­le­na Glušac ima više de­tal­ja.Published On 27 Jan 201627 Jan 2016
  • Srđan Alek­sić: Zra­ka koja obas­ja­va Tre­bin­jeŽiv­ot mladog Tre­bin­ja­ca prek­in­ut je 27. jan­u­ara 1993. u 26 go­di­ni, jer je hrabro stao između čiza­ma i kun­da­ka vo­jni­ka i svog sug­rađan­i­na Bošn­ja­ka spa­sivši ga od prem­laći­van­ja.Published On 26 Jan 201526 Jan 2015

VIŠE IZ RUBRIKE MIŠLJENJA PIŠE

POPULARNO

Komentariši