Je li Dejtonski sporazum suštinski ništavan?

Alden Pervan je magistrirao na temu ništavosti Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer smatra da je njime ‘nagrađena kampanja etničkog čišćenja u formi entiteta’.

U vrijeme izrade i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, razmjeri zločina nisu bili u potpunosti poznati, podsjeća Alden Pervan (AP)

Jasmin Alibegović 24 Jan 2023

Alden Pervan je magistar internacionalnog i evropskog prava pri Open University u Heerlenu. Rođeni Sarajlija s adresom u Kraljevini Nizozemskoj na tom univerzitetu magistrirao je na temu (moguće) ništavosti Dejtonskog mirovnog sporazuma, pošto je uvijek smatrao da je dejtonska Bosna i Hercegovina fenomen u internacionalnom pravu koji još uvijek nije do kraja definisan.

Alden Pervan

Upravo taj njegov magistarski rad izdat je u formi knjige pod nazivom Dejtonski sporazum: Kratkoročno iskupljenje ili dugoročna tragedija?, u kojoj se nalazi bosanska i engleska verzija, a sada priprema i doktorat na sličnu temu.

Nagrađena kampanja etničkog čišćenja

„Dejtonskim mirovnim ugovorom osigurano je zaustavljanje krvoprolića i očuvanje historijskih granica Bosne i Hercegovine te osiguravanje teritorijalnog integriteta i međunarodnog subjektiviteta. Međutim, Dejtonski mirovni sporazum je stavio po stranu ustav Republike Bosne i Hercegovine i dao državi novi ustav, u okviru Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovo je također dovelo do legalizovanja de facto režima Republike Srpske u de jure entitet u okviru države Bosne i Hercegovine. Tako je nagrađena kampanja etničkog čišćenja u formi entiteta“, smatra Pervan.

U internacionalnom pravu, kroz historiju, oduvijek je postojao stav da internacionalni pravni poredak posjeduje određene više norme, moralne norme, osmišljene da spriječe države da počine nemoralna djela ili da potpišu nemoralne ugovore koji su u suprotnosti s takvim normama, podsjeća.

„Ove norme su na kraju opisane u članu 53. Bečke konvencije o pravu internacionalnih ugovora kao imperativne norme općeg internacionalnog prava, također poznate kao ius cogens. Član 53. glasi da je svaki ugovor koji je u suprotnosti s takvom normom ništavan. Takve norme uključuju zabranu mučenja (torture), zabranu rasne diskriminacije, zabranu činjenja zločina protiv čovječnosti i zabranu činjenja genocida. U vrijeme izrade i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, razmjeri zločina nisu bili u potpunosti poznati, iako se kroz više rezolucija Ujedinjenih nacija prije potpisivanja sporazuma snažno sumnjalo da su počinjeni razni zločini. Tako je na primjer u Rezoluciji 47/121 već 7. aprila 1993. godine. kampanja etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini stekla kvalifikaciju genocida“, navodi.

Dodaje da je tek u godinama poslije potpisivanja sporazuma, Haški tribunal osudio mnoge visoke zvaničnike Republike Srpske za ratne zločine, kršenje Ženevskih konvencija, zločine protiv čovječnosti, zločin genocida u Srebrenici i za nekoliko udruženih zločinačkih poduhvata. Također, podsjeća da je i Internacionalni sud pravde, u slučaju poznat kao Bosnian Genocide Case, presudio da je Srbija odgovorna za nesprječavanje genocida.

„Sve ovo dovodi do pitanja da li je Dejtonski mirovni sporazum ništavan na osnovu člana 53. Bečke konvencije, budući da je legalizovao jedan de facto režim, koji nosi takvu hipoteku, kao de jure entitet u okviru novonametnutog državnog ustrojstva? Uzimajući u obzir sve dokaze koje smo iznijeli u istrazi, i povezanost strateških ciljeva samoproglašene ‘Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini’, s jedne strane, i svih zločina počinjenih u ime njenog formiranja, s druge strane, ne može se drugačije nego zaključiti da je Dejtonski mirovni sporazum suštinski ništavan, jer je u konfliktu s različitim ius cogens normama.

Vjerujem da ovo Dejtonski mirovni sporazum čini jednim nemoralnim i nevažećim ugovorom koji se ne može održati u svom sadašnjem obliku jer krši internacionalno pravo i stoga mora biti poništen ili revidiran na takav način da bilo kakav oblik nagrade za činjenje zločina, koji nije viđen u Evropi od Drugog svjetskog rata, bude poništen“.

Zatražiti savjetodavno mišljenje

Ističe da ništavost unutar Bečke konvencije o pravu internacionalnih ugovora ne stupa na snagu automatski, a to je osmišljeno kako bi se spriječile unilateralne akcije država tako da one ne mogu jednostavno povući iz internacionalnih ugovora.

„Kao rezultat toga, osmišljena je procedura u Bečkoj konvenciji. Pošto član 53. spada pod takozvanu apsolutnu ništavost, sve države koje su potpisale Dejtonski mirovni sporazum (Bosna i Hercegovina, Savezna Republika Jugoslavija, čiji je nasljednik Republika Srbija, te Republika Hrvatska) mogu ga proglasiti ništavim. S obzirom na trenutnu realnost u Bosni i Hercegovini, smatram da je trenutno nemoguće da država sama proglasi ovu ništavost“, govori Pervan.

Prema njegovim riječima, možda će to biti moguće u nekom drugom trenutku u budućnosti.

„I u tom slučaju bi prvo morala biti uručena notifikacija drugim državama koje su potpisale ugovor. U slučaju odbijanja, morao bi se tražiti oblik mirne arbitraže u okviru člana 33. Konvencije Ujedinjenih nacija. U slučaju da arbitraža ne uspije, tek tada država potpisnica se može obratiti Internacionalnom sudu pravde koji bi u toj situaciji samo potvrdio ništavost“, kaže Pervan.

Zbog složene situacije i svijesti da stabilnost i mir moraju biti osigurani, smatra da je u ovom trenutku najrealniji sljedeći korak: zatražiti savjetodavno mišljenje od Internacionalnog suda pravde.

„Upravo ovaj sud mora odgovoriti na pitanje da li je postojanje entiteta s takvom hipotekom u skladu s internacionalnim pravom i ima li pravo na postojanje? U slučaju da sud pozitivno odgovori na ovo pitanje, a sve su prilike da hoće, to ne bi imalo pravne posljedice, ali bi itekako imalo moralne posljedice i obaveze da se preispita trenutno ustrojstvo“, napominje Pervan.

Osvrćući se na to da li u međunarodnom pravu postoje sankcije za kršenje Dejtonskog sporazuma koji ima karakter međudržavnog ugovora, kazuje kako je to složena tematika koja u sebi nosi nekoliko kompleksnih pitanja o sistemu savremenog internacionalnog prava, odnosno ko je ovlašten da utvrdi da je zaista došlo do kršenja ugovora, ko je ovlašten da izriče sankcije, a ko da naknadno sprovodi takvu vrstu sankcija.

„Internacionalni sudovi su više puta u prošlosti pokazali da se veoma ustručavaju da proglase jurisdikciju, a kamoli da donesu odluku u takvim slučajevima. Prema mom mišljenju, član 60. Bečke konvencije pruža određeni prostor za postupak (privremenog) suspendovanja (dijela) sporazuma u slučaju kršenja ili nepoštivanja istog od strane jedne od država potpisnica.

Onda se opet vraćamo na isto pitanje u kontekstu sadašnje realnosti ‘luđačke košulje’ koju imamo u našem ustrojstvu: koja institucija Bosne i Hercegovina može tako nešto pokrenuti? Štaviše, koliko znam, sam sporazum ne sadrži nikakve klauzule koje regulišu sankcije u slučaju kršenja. Prema tome, smatram da je ovo trenutno neizvodiv put“.

Poručuje da se svijet nalazi u turbulentnim trenucima koji se direktno osjete u Bosni i Hercegovini, ali da to nije razlog za pesimizam.

„Historijski kontekst države nam potvrđuje da današnja realnost nije nikakva slučajnost. Neću biti prvi koji će reći da su i krupnije imperije ovdje na koncu podvile rep i napustile našu domovinu. Trenutno se dešava snažno djelovanje protiv Bosne i Hercegovine, i to baš u momentu kada smo opet počeli prelaziti u poziciju agiranja. Očigledno da mnogi nisu zadovoljni tom snagom pa pokušavaju prouzrokovati figurativne poplave kako bi nas vratili u poziciju reagiranja“, ukazuje Pervan.

Sadašnja realnost neodrživa

Mišljenja je da u Bosni i Hercegovini treba više državotvorne svijesti unutar nacije, institucija, naučnih krugova, ali i medija.

„To počinje jednostavno s korištenjem ispravne terminologije u našem djelovanju, pa tako je ispravno koristiti termin Ujedinjene nacije (a ne narodi), internacionalna zajednica (a ne međunarodna), internacionalno pravo (a ne međunarodno). Vidimo da se na engleskom jeziku koristi termin ‘nacija’, a mi ga krivo prevodimo kao ‘narod’. To nas dovodi do onoga što ja nazivam sljedeći korak u evoluciji Bosne i Hercegovine, a to je priznavanje bosanske (ili bosanskohercegovačke) nacije unutar koje se nalaze svi njeni građani i narodi“, naglašava sagovornik.

Također, skreće pažnju i na, kako ustvrđuje, apsolutno pogrešnu upotrebu termina „konstitutivni narodi“ što se prema njegovoj ocjeni svjesno radi jer Dejtonski mirovni sporazum nikad nije oficijelno preveden.

„Međutim, u engleskoj i francuskoj verziji nalazimo termin ‘narodi konstituenti’ što ima potpuno druge pravne posljedice i cijela sadašnja priča o ‘konstitutivnim narodima’ i njihovom ‘legitimnom predstavljanju’ pada u vodu. Iako nemamo oficijelni prijevod Dejtonskog mirovnog sporazuma s kojim možemo braniti ovaj argument, imamo već pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Uzet ćemo predmet Sejdić-Finci kao primjer. U tački 7. tog predmeta koristi se u engleskoj i francuskoj verziji termin ‘narodi konstituenti’. Ovih pet presuda upravo karakterišu smjernice za daljnju borbu koja će imati pravni i naučni karakter“.

U tom smislu, dodaje, „treba i dalje raditi na drugim predmetima o kojima će se Evropski sud za ljudska prava izjasniti i zaključiti da je diskriminacija unutar Bosne i Hercegovine prisutna u svakom segmentu društva i da je sadašnja realnost neodrživa“.

Stava je da se međudržavni odnosi na ovom području nisu mnogo promijenili od ranog perioda Srednjeg vijeka.

„Od tada pa do danas postoji neka vrsta kolonijalnog pristupa prema teritoriji savremene Bosne i Hercegovine koji se manifestirao u raznim oblicima, ponekad vrlo otvorenim i direktnim, a ponekad suptilnije upakovanim. Sadašnji stav i pristup naših susjeda to još jednom potvrđuje. Naravno da nas to ne bi trebalo obeshrabriti da poboljšamo međusobne odnose“.

Mislim da je potrebna rekoncilijacija na četiri nivoa: na nivou ravnopravnih država i apsolutnog međusobnog priznavanja, na nivou ravnopravnih nacija koje čine sadašnje države, na nivou ravnopravnih naroda unutar tih nacija i na nivou ravnopravnih vjerskih zajednica.

„Tako ćemo doći do pune inkluzivnosti koja će nam omogućiti (jer će nas zajednička veza uvijek karakterizirati) da uspostavimo zajednički kurs, barem u kontekstu evropskih integracija, ali i da zajednički pariramo trenutnom geopolitičkom iskušenju“, zaključuje Alden Pervan.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši