Kako smo kroz naizgled jednostavne, a vrlo kompleksne, kolumne Jasne Diklić zavirili u mali svijet čije su središte važni mali detalji koji čine život.
U pandemijskoj godini, dok je svijet bio zauzet brojanjem novozaraženih, u Sarajevu se penzionisao poštar Ibrahim Kordija. Možda bi za to znali samo stanari s Marijin Dvora, koje je redovno obilazio više od četiri decenije, da mu glumica Jasna Diklić nije odlučila posvetiti nekoliko redova u svojoj kolumni na portalu Radio Sarajevo. I onda je za bogatu karijeru skromnog Ibre saznao ostatak grada.
Dugo nisam mogla odabrati omiljeni dio ove priče. Jasna je vrlo vješto, u kratkim crtama, ilustrovala druželjubivog veseljaka, skromnog dobričinu i duboko empatičnog i pažljivog čovjeka. Nisam bila sigurna da li mi je u spletu svega draži Ibro ili činjenica da je Jasna u njemu prepoznala, a onda i opisala tako važne, često nezasluženo zanemarene detalje.
Zatim je, u januaru ove godine, na promociji zbirke kolumni u Kamernom teatru 55, Jasna ispričala kako su njeni tekstovi krojeni tako da u što kraćim crtama prenesu važnu poruku. Tako da se niko ne umori čitajući ih uz prvu jutarnju kafu, ali da se tim redovima obavezno vrati i o njima nastavi promišljati ostatak dana.
Povlačeći paralele s djetinjstvom, kad joj je na suncem okupanom Jadranu nosnice punio opojni miris tek spremljene ribe, Jasna komadiće svog djetinjstva pronalazi u dalekom Portugalu, godinama kasnije i u posve drugačijem svijetu. Zatim ogorčeno govori kako je od grabežljivog stiska korupcije jedva sačuvala stan u kojem je napravila prve korake. I koliko se dugo pamte čvrsti zagrljaji ljudi koji su nam ih poklonili u pravi trenutak.
Dar koji se diše ‘punim plućima’
Ne mogu se svi pohvaliti činjenicom da su rođeni s darom za nešto, a još je manji broj onih koji punih usta mogu reći da su svoj dar znali prepoznati i iskoristiti. Jasna, na našu sreću, vlastiti dar diše punim plućima. Uprkos malim i velikim životnim razočarenjima koja su, priznajmo, neizbježna i koja se suptilno provlače kroz neke od Jasninih tekstova, poenta je uvijek dosta iznad prljavštine i apsolutno je uvijek jasno čemu autorica stremi.
Leđa poduprtih pozamašnim opusom zahtjevnih uloga, uz istančanu senzibilnost i nevjerovatno duboku empatiju, Jasna iz vlastitog mikrokosmosa iznosi i prenosi intimne, vrlo duboke priče koje pronalaze put do svakodnevnice svih nas.
Zbog toga će, bilo da o tome odlučite čitati u virtuelnom svijetu ili se nagradite svježe tiskanim ukoričenim izdanjem zbirke, uranjanje u Jasnin svijet nalikovati razgovoru s prijateljem kojeg dugo poznajete. Jer smo svi na dalekim bjelosvjetskim adresama nekad prepoznali nešto svoje, za što smo mislili da je davno izgubljeno, i sve nas je bar jednom, nekad čak u istom danu, razočarao i sistem i neugodan susret u javnom prijevozu. I ko zna šta još.
Na dan kad je knjiga predstavljena, Sarajevo je osvanulo pod debelim pokrivačem snijega i činilo se da padavine još dugo neće prestati zasipati grad. U galeriji Kamernog teatra 55 se uprkos nepovoljnim prilikama pojavio veliki broj ljudi, ispunivši je do hodnika. Zahvalno promatrajući okupljene, Jasna je otvoreno izrazila oduševljenost velikim odzivom. Zatim je kroz smijeh, vrlo raspoloženo, upitala: „Šta bi tek bilo da nije pao snijeg“?
Poštar i priče koje ‘donosi’
Porodici, prijateljima i sugrađanima pročitala je priču o vremešnom poštaru koji je četiri decenije obilazio poznato sarajevsko naselje. Da u njemu nije prepoznala sve što jeste, Ibro vjerovatno nikada ne bi dobio stranicu u nekoj knjizi. Ovako je njegovom liku i djelu pružen poklon vječnosti, samo zbog toga što je, iako nije morao, glumici i njenim susjedima bio dobar prijatelj.
Kroz redove Zapisa s Marindvora lako je zaključiti da su najposebnije stvari u našim mikrokosmosima upravo poštari poput Ibre, slučajni susreti i namjerni, važni zagrljaji. Sve one male priče koje, i dugo nakon što se dese, rasplićemo s bliskim ljudima. Poput poštara koji šutke donosi hranu onima koji imaju najmanje i činjenice da riječ simpatija jedne asocira na velik zbir dubokih emocija, dok drugima ne predstavlja ništa posebno.
Na koncu su sitni detalji ono što se najviše pamti. I stvari koje neko, poput sjajne Jasne, prenosi ljudima. Možda je jedino vještije od toga znati prepoznati ih i baratati s njima. I možda su baš poštar Ibro i mali detalji razlog zašto je galerija sarajevskog teatra bila u potpunosti ispunjena, uprkos neredu koji je snježna oluja pravila napolju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA
- Lejla KajićLejla Kajić je novinarka iz Sarajeva. Karijeru je započela na RSG radiju, nakon čega je radila na portalu Klix, gdje je snimila dokumentarni film ‘Džemo’. Trenutno radi u marketinškom timu kompanije Mistral i kao dopisnica Oblakodera i magazina Gracija.
POVEZANE
- Mehmedinovićeve mitologike: Posljednja knjiga o Sarajevu i kraj svijetaNadopunjujući se kao prirodna simbioza dva elementa, koja teško bivstvuju odvojeno, ‘Sarajevo blues’ i ‘Ruski kompjutor’ kao jedna knjiga pričaju o sarajevskom ratu i poraću.Published On 22 Nov 202222 Nov 2022
- Orwellova ‘1984’ u vrhu najčitanijih knjiga u RusijiFuturističko djelo o totalitarnim vladarima koji građanima ‘ispiraju mozgove’ kako bi osigurali njihovu podršku za besmislene ratove, na vrhu je najprodavanijih knjiga u Rusiji.Published On 14 Dec 202214 Dec 2022
- Sve manje novih knjiga, ali i kupaca u TurskojIzdavačke kuće u Turskoj suočavaju se s ekonomskim poteškoćama, uglavnom zbog povećanja troškova uvoza papira.Dužina videa 01 minutes 45 seconds01:45Published On 21 Dec 202221 Dec 2022
VIŠE IZ RUBRIKE BLOG
- BLOGBLOG,Patriotizam na skandinavski i balkanski način
- Kijev Zapadu: Brže razmišljajte o slanju tenkova Ukrajini
- BLOGBLOG,‘Kraljica i njeni prijatelji’ ili kako u ljudima pobuditi interes za historiju
- BLOGBLOG,Kako je Messina Denaro postao najtraženiji mafijaš na svijetu
