Sada postoje najmanje tri tabora koja se nastoje nametnuti za lidere po pitanju buduće evropske strategije prema Rusiji.
Ministri odbrane članica NATO-a i drugih država sastali su se u zračnoj bazi Ramstein u Njemačkoj i pokušali riješiti svoje podjele oko snabdijevanja Ukrajine teškim naoružanjem koje joj je potrebno da bi istjerala ruske snage sa svoje teritorije. No, jasno je da postoje veoma različite vizije o okončanju stanja rata i dugoročnoj politici prema Rusiji. Sada postoje najmanje tri tabora koja se nastoje nametnuti za lidere po pitanju buduće evropske strategije, piše Foreign Policy.
Prvi tabor izgleda vjeruje da može vratiti vrijeme kada se rat završi. Prošli mjesec, njemački kancelar Olaf Scholz branio je stav da bi se Rusija trebala „vratiti u grupu“ nakon rata u Ukrajini i nastaviti sa normalnim poslovnim odnosima sa Zapadom. Na istom fonu, francuski predsjednik Emmanuel Macron redovno ističe dijalog sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i rekao je da zamišlja novu sigurnosnu arhitekturu s Moskvom koja bi uspostavila „garancije za Rusiju“ – ponavljajući Putinov argument da je Rusija ugrožena od Zapada, a ne Ukrajina od Rusije.
Iza ovog pristupa stoji ideja da se Putin može racionalno uvjeriti da prizna grešku u vođenju rata protiv Ukrajine i iskupi se. Macron, konkretno, je u više navrata pokušao urazumiti Putina tokom brojnih telefonskih poziva, ali bez uspjeha. Evropske ekonomske poteškoće podstaknute visokim cijenama energenata također su u osnovi ove nade o približavanju. Paradoks je u tome, međutim, što bi ova politika mogla produžiti sukob, jer ne rješava temeljna pitanja sa agresivnom, revizionističkom Rusijom. Ekonomski argument se također čini slabijim sada kada je Evropa našla efikasne alternativne zalihe nafte i plina.
Osigurati pobjedu Ukrajine
Drugi tabor među NATO saveznicima želi osigurati da Ukrajina pobijedi, a da ruski ratni zločini budu procesuirani. Brutalnost ove invazije, i njen temeljni izazov međunarodnom poretku u okviru kojeg se poštuju državne granice, nagnao je lidere u ovom taboru da se zalažu za jasnu ukrajinsku pobjedu u kojoj se ne nagrađuje Putinova agresija i u kojoj se vraća suverenitet nad teritorijom te države. Tokom posjete Kijevu krajem novembra, poljski premijer Mateusz Morawiecki predstavio je ovaj problem na oštar način: ili će Ukrajina pobijediti ili će Evropa izgubiti. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, i razni evropski lideri dijele ovaj stav. Cilj jasne ukrajinske pobjede obično ide ruku pod ruku sa željom da se procesuiraju ruski ratni zločinci. Evropski parlament je ove sedmice velikom većinom izglasao stvaranje međunarodnog krivičnog tribunala koji bi napravio upravo to.
Temeljna logika ovdje je ta da, kako bi se vratio i očuvao mir u Evropi, ne postoji alternativa porazu Rusije i procesuiranju Putina i saučesnika.
Treći, jedva čujan, ali novi stav je da će Evropa biti potpuno sigurna samo ako Rusija bude transformisana. Brutalnost ruskog rata, grandioznost pretenzija Kremlja na teritoriju susjednih država, i otvoreno genocidna namjera koju su iskazali ruski lideri i propagandisti pokrenuli su historijske analogije s nacističkim režimom, navodeći neke analitičare da pozivaju na temeljno drugačiju Rusiju. Bilo kroz decentralizaciju, demokratizaciju ili raspuštanje, Rusija se mora promijeniti kako bi spriječila još ratova protiv susjeda. Bivši poljski predsjednik Lech Walesa, naprimjer, sugerisao je da se Rusija mora ili demokratizirati ili smanjiti svoju moć kako bi spriječila još jedan rat za pet ili 10 godina.
Temeljna ideja ovog pristupa je da će bilo kakvo primirje ili mirovni sporazum sa nerekonstruisanom Rusijom biti inherentno nestabilno, samo uvod u budući sukob. Dok fundamentalnu promjenu mogu pokrenuti i uspostaviti samo Rusi iznutra, mogu je podstaknuti i podržati i izvana – ili barem, pasivno podržati tako što joj neće stajati na putu.
Stav da Rusija mora biti poražena sve popularniji
Kako stavovi Scholza i Macrona postaju sve izolovaniji u Evropi, čini se da kreatori politike na kontinentu gravitiraju prema priznavanju potrebe da se porazi, a možda čak i transformiše Rusija. S jedne strane, postepeno postaje očito da se ključni evropski interesi u pogledu mira, prosperiteta i demokratije ne mogu zadovoljiti ako Putin ostane na vlasti. Stoga se “vraćanje vremena” više ne čini opcija – ako je uopće i bila realna. Ipak, čak i ako Evropa ima bilo kakav direktan uticaj na Putinov odlazak, nedavna istorija promjene režima savjetuje da se to ne primjenjuje.
Stav da Rusija mora biti poražena postao je popularniji s promjenama u toku rata. Ogromne isporuke oružja Ukrajini – pretežno od strane Sjedinjenih Američkih Država, ali i Velike Britanije, Njemačke, Poljske i drugih zemalja – omogućile su Ukrajini da povrati značajne dijelove svoje teritorije. Kako stravični ruski ratni zločini izlaze na vidjelo u oslobođenim gradovima i selima, zemlje poput Poljske i Kanade osnovale su specijalne tužilačke timove za istragu i prikupljanje dokaza u pripremi za eventualno krivično gonjenje prema domaćim ili međunarodnim pravnim mehanizmima.
Kako evropski lideri postaju više strateški u vezi svojih ciljeva za krajnje stanje nakon rata, moraju se pozabaviti najmanje trima pitanjima.
Prvo, kakvu bi dugoročnu sigurnosnu posvećenost Ukrajini trebala sada da signalizira Evropa? Na primjer, EU bi mogla izdvojiti značajna sredstva – recimo, 100 milijardi eura tokom 10 godina – Evropskom mirovnom fondu za finansiranje isporuke oružja Ukrajini. To bi pomoglo da se ponovo izbalansira teret koji nosi SAD, koji je doprinio sa više od 75 posto vojne pomoći Ukrajini 2022. Slično tome, EU bi mogla proširiti i nastaviti svoju Misiju vojne pomoći, pokrenutu u oktobru 2022. za obuku 15 000 ukrajinskih vojnika i poboljšanje ukupne vojne sposobnosti zemlje.
Kakva bi trebala biti politika EU prema Bjelorusiji i regiji
Zatim, postoje li retorički načini da se uplaši Kremlj bez pozivanja na promjenu režima? Države Evropske unije mogle bi procijeniti potencijalne kandidate koji bi se mogli pojaviti da zamijene Putina. Osim pitanja ratne odštete, evropski donositelji odluka trebali bi razgraničiti sigurnosne garancije koje Rusija mora pružiti kako bi se spriječio ponovni sukob sa susjedima – što je upravo suprotno od Macronove zablude da Rusiju treba štititi od njenih susjeda. Iako Rusija ima dugu historiju rata s Evropom i Zapadom, također je imala dvije novije decenije benignih odnosa, od 1991. do 2011, koje mogu poslužiti kao korisna smjernica. Možda se to sada čini kao daleka opcija, ali nije nemoguća.
I na kraju, kakva bi trebala biti politika Evropske unije prema Bjelorusiji i široj regiji? Evropska unija bi trebala istražiti načine da podrži druge države protiv ruskog miješanja i izvrši pritisak na ruske partnere i simpatizere u regiji. Naprimjer, jasan poraz Rusije mogao bi biti prilika da se okonča tzv. zamrznuti sukob u Moldaviji, raspusti ruska marionetska državica Pridnjestrovlje i pomogne demokratizacija Bjelorusije. To bi također pomoglo da se oslabe drugi autoritarni režimi koji se oslanjaju na podršku Kremlja, kao što su Sirija i Iran.
Strategija je proces refleksivnog i namjernog donošenja odluka. Nema garancije za uspjeh, ali postojanje konceptualnog okvira koji objedinjuje različite dijelove politike poboljšava šanse da se dobije željeno. Izgleda da mnogi evropski lideri ne razvijaju strategije, čak i kada je riječ o najegzistencijalnijim pitanjima, kao što su evropski ciljevi prema Rusiji. Sada kada su sve više u fokusu mogući ruski poraz i postratne turbulencije, to se hitno treba promijeniti. Putin, koji je pokrenuo besmislen, brutalan i neuspješan rat, vjerovatno ga neće preživjeti na vlasti. Evropski lideri se trebaju pripremiti za ovu mogućnost i početi tražiti nasljednika s kojim mogu poslovati. I prije svega, trebaju pojačati napore da pomognu Ukrajini da pobijedi.
Izvor: Foreign PolicyIZVOR: AGENCIJE
VIŠE IZ RUBRIKE SVIJET
- Evropska unija uvodi novi paket sankcija Iranu
- Evropska komisija: Švedske vlasti trebale bi preduzeti korake zbog spaljivanja Kur'ana
- Rusi nastoje staviti Bahmut u potpuno okruženje
- Ruski ratni brod s hipersoničnim projektilima u vježbama s Kinom i Južnom Afrikom
