BUDIMIR LONČAR : OVO JE NAJTEŽA KRIZA OD DRUGOG SVJETSKOG RATA

Na cijelom svijetu svega nekolicina ljudi posjeduje tako fascinantno diplomatsko iskustvo i na tom bogatom iskustvu temeljeno poznavanje međunarodnih odnosa i geopolitike kao što ih posjeduje Budimir Lončar. Sudionik Narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je dva put bio ranjen, današnji 98-godišnjak još davne 1950. stupa u jugoslavensku diplomatsku službu, u kojoj prolazi sve stepenice. Na početku konzul i savjetnik jugoslavenske delegacije pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, potom dugogodišnji prvi analitičar Ministarstva vanjskih poslova i bliski suradnik ministra Koče Popovića, jedne od najzanimljivijih i najznačajnijih ličnosti jugoslavenskog vodstva, Lončar je bio i dugogodišnji suradnik predsjednika Tita.

Od 1965. do 1969. veleposlanik je u Indoneziji, u vrijeme kada se u toj značajnoj članici Pokreta nesvrstanih odvijaju masovni pokolji komunista i rušenje Sukarna. Nakon toga postaje savjetnik ministra Mirka Tepavca, pa ambasador u SR Njemačkoj za vrijeme kancelarâ Brandta i Schmidta, a od 1979. do 1983. ambasador u Sjedinjenim Državama, dakle krajem Carterova i u prvom dijelu Reaganova mandata. Potom preuzima funkciju zamjenika saveznog sekretara za vanjske poslove, a 1988. postaje posljednji savezni sekretar, obnašajući tu dužnost u vrijeme geopolitičkih promjena koje su oblikovale današnji svijet.

Nakon raspada SFRJ, Lončar je devedesetih posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutros-Ghalija i savjetnik indonezijske vlade, a u dvijetisućitima savjetnik hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i predsjednik Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose predsjednika Ive Josipovića.

Lista njegovih poznanstava je who is who ljudi koji su obilježili geopolitiku druge polovice 20. stoljeća, od američkih i sovjetskih vođa do Fidela Castra i Sadama Huseina. Sudionik Prve konferencije Pokreta nesvrstanih održane 1961. u Beogradu, na brojnim narednim konferencijama suoblikovao je politiku samog pokreta i njegove programske dokumente. Zbog svoje posvećenosti politici nesvrstanosti bio je poznat kao Mr. Non-aligned, Gospodin Nesvrstani. Četiri desetljeća bio je važan, a na kraju i glavni kreator jugoslavenske diplomacije, globalno iznimno uspješne i utjecajne u hladnom ratu. Ne čudi da ga je Gorbačov nazvao veteranom svjetske politike (u blurbu na koricama Lončarove biografije koju je 2020. u izdanju Frakture objavio Tvrtko Jakovina), kao što ne čudi ni to da Lončarovo mišljenje i danas traže diplomati iz čitavog svijeta akreditirani u našoj regiji.

Iznimno rijetko iskustvo, globalni horizonti, golemo znanje o funkcioniranju svijeta stečeno tijekom sedamdeset godina bavljenja diplomacijom i veliko umijeće pregovaranja Budimira Lončara čine vrhunskim sugovornikom o aktualnom geopolitičkom trenutku. Ruska je agresija na Ukrajinu međunarodni poredak uzdrmala do temelja, pa i probudila davno zaboravljene strahove o mogućnosti novog svjetskog, čak i nuklearnog rata.

No svijet se i prije toga nalazio u dubokoj i višedimenzionalnoj krizi. Kraj unipolarnosti, forsirana podjela zemalja na liberalne demokracije i autokracije, uspon Kine i kinesko-zapadni odnosi, tajvansko pitanje, društvena, ekonomska i politička kriza SAD-a, budućnost Europske unije, jačanje uloge nezapadnih zemalja, reforma Ujedinjenih naroda i njihovo pretvaranje u funkcionalni globalni parlament, problemi nejednakosti i siromaštva kao posljedica neoliberalnog kapitalizma, geopolitički kaos i razjedinjenost svijeta, nužnost povratka multilateralizmu i koegzistenciji – teme su o kojima smo posljednjih mjeseci s Lončarom u više navrata detaljno razgovarali.

Rezultat tih susreta je razgovor koji je tjednik Novosti objavio u dva dijela. S obzirom na presudnu važnost rusko-ukrajinskog sukoba, promišljanja o tom ratu i mogućnostima njegova završetka dominiraju u prvom nastavku intervjua.


Još proljetos iznijeli ste pet prijedloga za kompromisni završetak rata, koji uključuju povlačenje ruske vojske s ukrajinskog teritorija, autonomiju za Donbas unutar Ukrajine i ukrajinsku neutralnost uz međunarodne garancije. No rat je nastavljen, došlo je do ozbiljne eskalacije. Rusija je provela djelomičnu mobilizaciju, Putin je proglasio jednostranu aneksiju osvojenih područja Donbasa, Zaporožja i Hersona, a Kremlj inzistira na tome da Ukrajina mora prihvatiti te nove teritorijalne “realnosti”. Ukrajina je pak oslobodila znatan dio okupiranih teritorija, a predsjednik Volodimir Zelenski poručuje da stvarnog mira neće biti dok Kijev pod svoju kontrolu ne vrati i Krim te odbija pregovarati s Putinom. Izgleda da ni Kijev ni Moskva nisu zainteresirani za stvarne pregovore, pa se čini da će se situacija rješavati na bojnom polju. Kako vi vidite aktualni trenutak?

Situacija je još dramatičnija i opasnija nego što je bila prijašnjih mjeseci. Razvoj događaja prijeti da bude ne samo vododijelnica novog hladnog rata, nego i time da vrtlog gubljenja odgovornosti i savjesti dovede do nuklearnog sukoba. Točno je da u aktualnoj vojno-političkoj situaciji nijedna strana ne želi prihvatiti pregovore. Ipak, smatram da u ovom ratu nema vojnog pobjednika. Ima velikog moralnog pobjednika, a jasno je da je to Ukrajina. Ukrajinci su porazili rusku tezu po kojoj Ukrajina nije država, nego se navodno radi o tvorevini bez vlastitog identiteta. Rusija bi trebala imati u vidu da se ne može lako pobijediti narod koji brani svoju zemlju, naročito ako ima podršku zapada. Međutim, bez obzira na to što se priča, nije realno da Ukrajina potpuno slomi rusku vojsku. Koliko god izgledalo da su ruski moral i entuzijazam niski, oni još mogu da izdrže. O nemogućnosti potpune ukrajinske pobjede nedavno je govorio i vodeći američki general Mark Milley. Ako nema vojne pobjede, znači da se nalazimo u pat-poziciji i da treba ići na kompromis. Zelenski nema s kim drugim pregovarati nego s Putinom.

Svakako je etičko pitanje da li i kako ići na sporazum s Putinom. U situaciji smo da sklapamo kompromis s vragom, ali nekada je to neizbježno. Ako želimo da se otvori perspektiva Putinovog pada i eliminacije, to je moguće samo preko ruskog naroda. Za tako nešto potreban je kompromis koji bi doveo do mira, a istovremeno bi oslabio Putinovu poziciju u samoj Rusiji. To ne mora biti u prednjem planu sporazuma, ali taj bi sporazum bio početak njegovog kraja. Bez mira nije moguće postići da se Putin suoči sa svojom odgovornošću za to što je učinio, i to pred vlastitim građanima. Ni ruska povijest neće mu oprostiti ovo što je napravio. Prvi korak je određena koncesija Zapada i Ukrajine kako bi Putin zaustavio rat. Možemo razgovarati o tome kakva koncesija, međutim mislim da Zapad radi veliku grešku time što pružajući pomoć Ukrajini navija za rat, odnosno za pobjedu koja nije realna.

Kritičari takvog stava tvrde da će bilo kakav kompromis samo dati Putinu vremena da se konsolidira i potom ponovno napadne Ukrajinu. Odnosno, smatraju da je trajni mir ostvariv jedino potpunim porazom Rusije. Kako to komentirate?

Ne slažem se s tezom da je to jedini put za trajni mir. Rusija se primiče granicama svojih mogućnosti – ona može ratovati dalje, ali uz ozbiljan pad standarda i kvalitete života. Putin bi sada trebao mobilizirati dodatnih 800 hiljada ljudi, što znači da rat uvelike ulazi u život prosječne porodice. Ali teško je dovesti do kolapsa zemlju koja ima najveće ili drugo najveće nuklearno naoružanje na svijetu. Putin ima oko 1.600 spremnih nuklearnih glava, dovoljno da više puta uništi cijeli svijet. Prema tome, totalni poraz je isključen. Unutrašnja situacija u Rusiji neće krenuti u pravcu Putinove smjene bez mira. Njega se ne može oboriti pobjedom nad ruskom vojskom u Ukrajini, niti pritiskom sa Zapada. Ne možete situaciju u velikoj zemlji mijenjati silom izvana, pa i Amerika se morala sramotno povući iz Afganistana. Ako Amerika i Zapad pokušaju preko Ukrajine postići kolaps Rusije, to će Putinu samo produžiti život. On još uvijek ima snage da mobilizira ruski nacionalizam. Računalo se i da će Rusiju na koljena baciti sankcije i da će doći do velikih unutrašnjih nezadovoljstava, ali vidimo da ona može izdržati još neko vrijeme.

Kritičari navode i da bi udovoljavanje Putinu bilo jednako izručenju Čehoslovačke Hitleru 1938. godine u Münchenu?

Ta paralela je nategnuta, ne mogu se te dvije situacije uspoređivati. Hitler je imao ideologiju rasne supremacije, težio je uspostavi novog poretka i bilo je jasno da ide na novi svjetski sukob. Rusija niti za to ima snage, niti tome teži. Putinove ambicije su da Rusija dobije vodeću partnersku ulogu i dominaciju u takozvanoj ruskoj “povijesnoj” imperijalnoj sferi. Njegov rat manje sliči Hitlerovom, a više Miloševićevom. Milošević je imao cilj silom mijenjati granice i očekivao je da će se praktički prošetati kroz druge jugoslavenske republike. Pokazalo se da ne ide tako.

O kakvim bi se koncesijama Moskvi trebalo raditi?

Teško je precizno formulirati, ali neke koncesije se moraju napraviti. Inače nema kraja ratu. Koncesije svakako ne smiju značiti da Putin dobije sve što traži ili to da mu osiguraju dugoročni ostanak na vlasti, ali trebaju biti dovoljne da prihvati pregovore koji bi vodili do privremenog mira, a potom i do trajnijeg izlaza iz ove situacije.

Dvije stvari bi se Rusiji mogle ponuditi. Prvo, što se teritorijalnih pitanja tiče, ne smiju se priznati aneksije i osvajanja, niti se integritet Ukrajine smije dovoditi u pitanje. Ipak, za sada ne treba dirati u Krim, jer to nije realno. Ne mislim da treba priznati aneksiju Krima, nego da to pitanje za sada ne bi trebalo stavljati na dnevni red. U obzir možda dolazi i autonomija za Donbas, slično kao što je predviđao plan Minsk II. koji je bio prihvatio Porošenko, a potom je od tog plana odustao Zelenski. Drugo, moglo bi se ponuditi da Zapad s Rusijom razgovara oko ustrojstva novog evropskog sigurnosnog sustava, u kojem bi učestvovala i Rusija, a što je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tražio. To bi uključivalo neutralnost Ukrajine, a taj zahtjev predstavljao je deklarativni ruski povod za rat. Njena neutralnost trebala bi biti međunarodno utvrđena, kao što je to slučaj s Austrijom, i garantirana od međunarodne zajednice. Na mirovnim pregovorima bi Zapad sigurnosne garancije trebao ponuditi i Rusiji, što je kao važnu točku nedavno istaknuo i Macron. Rusija bi tako dobila častan izlaz iz rata, dok bi Ukrajina dobila veliku pobjedu time što bi Putin odustao od aneksije nedavno pripojenih teritorija, kao i moralno-političku satisfakciju te obavezu međunarodne zajednice da provede neku vrstu Marshallovog plana namijenjenog obnovi zemlje. Osim toga, Ukrajina je kroz ovaj rat dobila novi identitet i mogućnost da uđe u Evropsku uniju, što treba podržati, ali ne i da postane članica NATO-a.

Slične prijedloge nedavno su iznijeli Henry Kissinger i Jeffrey Sachs s Univerziteta Kolumbija. Kissinger je sugerirao da se pokuša uspostaviti primirje na crtama razdvajanja od prije ruske invazije 24. veljače, a da se sudbina teritorija koje je Rusija zauzela 2014. godine rješava pregovorima, pa i nadziranim referendumima o samoodređenju. S tim da Kissinger sada smatra da ukrajinska neutralnost više nije održiva i da bi zemlja u budućnosti na neki način trebala biti povezana s NATO-om. Sachs kao polazište za mirovne pregovore predlaže ustupke svih uključenih strana: rusko povlačenje iz Ukrajine i odustajanje od aneksija, odustanak Kijeva od zauzimanja Krima i odustanak od napuštanja sporazuma Minsk II., odustajanje Amerike od širenja NATO-a i međunarodne garancije za Ukrajinu.

Putin za sada nije spreman pregovarati pod navedenim uvjetima, što znači da mira neće biti sve dok ga vojna situacija ne prisili da na njih pristane. Kakvu bi politiku u međuvremenu trebao voditi Zapad i je li slanje pomoći u oružju ispravno?

Točno je da nema mira dok Putin ne pristane na ovakve uvjete. Budući da je proglasio aneksiju zauzetih teritorija, prijedlozi koje sam navodio više mu nisu prihvatljivi kao polazna točka. Dok ne bude spreman na njih pristati, oružana pomoć Ukrajini jest opravdana. Solidarnost je ispravna, pa čak i obaveza, naročito što se tiče zemalja Zapada i naročito država članica NATO-a. Međutim, ta pomoć mora biti u funkciji jačanja ukrajinske pregovaračke pozicije, dakle u funkciji toga da Ukrajinci mogu pregovarati s jačih pozicija, a ne u funkciji podupiranja iluzija da mogu slomiti Rusiju. Velika je to razlika, i tu vidim odlučujuću ulogu Zapada – da podršku pruža do određenog stupnja. A bez te podrške Ukrajina i Zelenski ne mogu voditi rat.

Američki ministar obrane Lloyd Austin proljetos je rekao da je cilj Zapada “oslabiti Rusiju do stupnja da ne može uraditi stvari kakve je napravila invazijom Ukrajine”. Što mislite o tome?

Ponavljam, Zapad ne bi trebao slijediti ambiciju uništenja Rusije. Oružanu podršku Ukrajini treba pozitivno ocijeniti, ali ona je morala odmah biti praćena namjerom zaustavljanja rata i dolaska do kompromisa. Ako zapadni analitičari i stratezi hoće ratom dovesti do Putinovog kraja, to nije mala greška. Ni Rusi koji su protiv Putinove invazije na Ukrajinu ne mogu prihvatiti da se Rusiju baci na koljena. Rusija je moralno izgubila i oslabila svoju međunarodnu političku poziciju. Međutim, Putin će prije ući u nuklearni rat nego dozvoliti kapitulaciju. Ako pogledamo slučaj Vijetnama ili Iraka, Amerika je svugdje doživjela poraz, ali ne i kolaps ili trajni gubitak svoje uloge u svijetu. Ti su porazi bili vrsta korekcije.

Smatrate li da postoji stvarna opasnost od nuklearnog rata ili eskalacije u sukob širih razmjera?

Ako se nastavi raditi kao i do sada, određena opasnost postoji.

Spomenuli ste da Ukrajina ne bi trebala ući u NATO. Tom stavu često se suprotstavlja teza da svaka zemlja ima pravo birati svoje sigurnosne partnere i da se odricanjem tog prava niječe suverenitet zemlje. Zašto Ukrajina ne bi mogla postati članica NATO-a?

Olako je reći da svaka zemlja ima pravo sama birati svoje sigurnosne aranžmane. Ta teza zvuči demokratski, ali je površna i ne sadrži kompletan pogled na međunarodnu stvarnost. Prema tome, nije ispravna. Ne možete na međunarodnom planu sebi tražiti samo ono što hoćete, niti potpuno slobodno birati vlastitu vanjsku poziciju. Svaka zemlja ima pravo biti nezavisna, ali ne i ulaziti u aranžmane kako joj se prohtije. Mora se voditi računa o međuzavisnosti svijeta i o svim aranžmanima koji se baziraju na odnosu snaga. U slobodi svake zemlje mora biti odgovornosti. Ne može netko graditi svoju slobodu tako da potkopava svjetsku stabilnost.

Kada je Sovjetski Savez raspustio Varšavski ugovor, džentlmenski dogovor je bio da se NATO neće širiti prema istoku. Poziv Gruziji i Ukrajini za članstvo u NATO-u koji im je upućen 2008. na Bukureštanskom samitu po mom je mišljenju bio greška, za razliku od hrvatskog i slovenskog ulaska u NATO. Mada nisam pobornik širenja NATO-a, to je bilo korisno radi stabilizacije ovog područja. S druge strane, ukrajinsko članstvo u NATO-u Rusija neće dozvoliti. Osim toga, NATO se ni sada ne može odlučiti na to da izravno pomaže Ukrajini. Pružena podrška ne ide po članku 5. NATO-a, koji govori o kolektivnoj obrani njegovih članica, nego se radi o procjeni da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj.

Osim Kissingera, i drugi vodeći američki geostratezi poput Zbigniewa Brzezinskog ili Georgea Kennana smatrali su da Ukrajina ne bi trebala postati članica tog pakta. I vi, dakle, smatrate da širenje NATO-a jest jedan od uzroka rata, odnosno da postoji suodgovornost Zapada?

Osim ljudi koje ste spomenuli, i analitičar Thomas Friedman je u New York Timesu napisao da je ovo rat koji je Putin započeo, ali i da Zapad nikako nije nevin. Slično tvrdi i Jeffrey Sachs. Istaknuo je da je Amerika podržavala svrgavanje Janukoviča, naoružavala Kijev i zastupala okruživanje Rusije NATO-om. Obje su strane, dakle, vukle pogrešne poteze, kao i Kijev koji je odbijao implementaciju Minska.

Ništa ne opravdava Putinovu agresiju, ali suodgovornost apsolutno postoji i mislim da je Zapad drugačijim politikom mogao spriječiti rat. Nakon revolucije na Majdanu pređena je crvena linija. Amerika je došla u Ukrajinu sa svojim vojnim ekspertima i obavještajnim službama, koje su se uvukle u ukrajinski sistem. Vidimo da su i dezinformirale Ruse. Podvalile su im priču da je situacija u Ukrajini jako loša i da će, ako Rusi napadnu, zemlja odmah kapitulirati. Sjedinjene Države su na neki način ovaj rat pripremile. Naravno, Zapad može reći “da smo Ukrajini pravovremeno pomogli, Rusija bi mnogo teže napala”. Istovremeno, američko učešće jest doprinijelo ratu. Na primjer, ako bi, hipotetski govoreći, Rusija ili Kina stupile u vojni savez s Meksikom i u toj zemlji uspostavile vojne baze, što mislite da bi Amerika napravila? Ako bi bilo potrebno, intervenirala bi i vojno, dakle ratom, da to spriječi.

Upravo iz tog razloga je Sovjetski Savez 1962. povukao nuklearno oružje s Kube. Prijetio je svjetski rat, pa je Havana bila prisiljena prihvatiti sovjetsko povlačenje?

Točno, sovjetske rakete na Kubi ugrožavale su međunarodnu sigurnost. To oružje nije bilo nužno za slobodu Kube, nego je Kuba izazivala Ameriku. Kriza je svijet dovela do ivice nuklearnog rata, radilo se o pitanju sata. Tada sam bio u Vijeću sigurnosti i sjećam se dobro atmosfere koja je vladala. Ipak, u zadnjem trenutku nađen je kompromis. Treba reći da se Sovjeti tada nisu povukli bez kompenzacije, jer je Hruščov u zamjenu za povlačenje nuklearnog oružja s Kube dobio Kennedyjevo obećanje da neće intervenirati protiv Havane, kao i povlačenje američkog nuklearnog naoružanja iz Turske. Nije to bila kapitulacija SSSR-a, nego je dogovoren realan i dobar sporazum.

Možemo li povući paralele između kubanske krize i rata u Ukrajini?

Svaka situacija je drugačija, ali paralele postoje. Jedna od njih je da se mora napraviti kompromis. Kennedy je prije nego što je 1963. ubijen rekao da je kompromis oko Kube, a radilo se o potencijalnoj nuklearnoj konfrontaciji, bio uspjeh svijesti, savjesti i diplomacije. Pritom je naglasio da se u međunarodnim odnosima ne smije ići na poniženje suparnika.

Spomenuli ste da je Washington dezinformirao Moskvu oko situacije o Ukrajini. Neposredno prije napada objavljivane su američke prognoze po kojima je Kijev trebao pasti u roku nekoliko dana. Postavlja se pitanje je li Washington Rusiju navukao na rat?

Dobrim dijelom je to točno. Nije to cijela priča, ali radilo se o obavještajnom ratu na području Ukrajine koji je Amerika dobila. Zaveli su rusku obavještajnu službu, a time i Putina. Servirane su informacije da većina ukrajinskog naroda nije spremna braniti svoju vladu i državu. Zato je Putin i upao u Ukrajinu. Mislio je da će u nekoliko dana svrgnuti Zelenskog, u Kijevu formirati kvislinšku prorusku vladu i da će sve završiti za petnaestak dana. Zapravo su Amerikanci prevarili Ruse.

Time je Zapad na neki način žrtvovao Ukrajince?

Točno, kako je Noam Chomsky rekao, radi se o ratu Amerike i Rusije do posljednjeg Ukrajinca. Neki na Zapadu su željeli rat, ne ovakav, ali namamili su Rusiju. Drugačija situacija je bila s Korejskim ratom. To je bila agresija Sjeverne Koreje uz podršku SSSR-a i Kine, odnosno Mao Ce-Tunga. Međunarodna zajednica je preko Ujedinjenih nacija stala na stranu Južne Koreje. Tada sam bio u New Yorku, Aleš Bebler je u ime Jugoslavije predsjedavao Vijećem sigurnosti.

Među dugotrajnim uzrocima rata jest i činjenica da Zapad nakon hladnog rata nije osmislio konstruktivnu ulogu Rusije u novom sigurnosnom poretku?

Najveće zasluge za kraj hladnog rata ima Sovjetski Savez, odnosno Gorbačov, a potom Njemačka, koja je bila vrlo strpljiva. Podsjetio bih da je nekadašnji njemački kancelar Willy Brandt sa svojom Ostpolitik itekako doprinio razvoju situacije u SSSR-u i stekao veliki moralni i politički autoritet. Potom su se nadovezale Sjedinjene Države, odnosno Reagan koji je Gorbačova prihvatio za partnera. Poslije Reagana dolazi Bush stariji – on je preko Partnerstva za mir želio uključiti Rusiju i imao je koncepciju kako to uraditi. Tada još uvijek nije bilo širenja NATO-a. Prvi put je zemljama bivšeg Varšavskog ugovora poziv na pristupanje upućen 1997. godine, što su napravili američki demokrati i Clinton. Njegov ministar obrane William Perry protivio se širenju NATO-a, ocjenjujući da će to na ruskoj strani izazvati nepovjerenje.

Poznavali ste Gorbačova. Kolika je njegova odgovornost za aktualnu situaciju i je li pogriješio time što nije tražio da se spomenute garancije o neširenju NATO-a formaliziraju međunarodnim ugovorom?

Gorbačov je sigurno pogriješio. Prvo, sve je bazirao na povjerenju u Ameriku, odnosno u Georgea Busha. Postojao je razlog za to, jer Bush stariji jest bio odgovoran i iskreno zainteresiran za partnerstvo s Gorbačovim. U tom relativno kratkom, ali dramatičnom periodu sastao se s Gorbačovim sedam puta. Međutim, on je izgubio vlast, a u Americi je i dalje postojao deep state koji je ostao na svojim ratobornim hladnoratovskim pozicijama. Drugo, Gorbačov nije držao ravnotežu između međunarodnih promjena, odnosno demilitarizacije vanjske politike, i unutrašnje evolucije stanja u SSSR-u, koju nije bio kadar kontrolirati. Bilo je ispravno što je započeo s resetiranjem sovjetske vojne pozicije, ali ne tako olako kao što je to napravio. Zakasnio je sa stvaranjem situacije koja bi omogućila unutarnju demokratizaciju. Onaj coup d'etat koji se dogodio dok je on bio na Krimu bio mu je upozorenje da ne može Zapadu tako lako davati koncesije. Gorbačov je propustio da svoju veliku historijsku ulogu postavi realnije, pa time i procese odvede u drugom smjeru.

Izgleda da su odnosi Zapada i Rusije teško urušeni za narednih nekoliko desetljeća, odnosno da će za dugo vremena biti obilježeni konfrontacijom. Kako vi to vidite?

Ima mnogo iracionalnog u ovim događanjima, a gdje ima mnogo iracionalnog teško je napraviti prognozu. Momentalno vladaju strasti i emocije, ali ne vjerujem će to trajati desetljećima. Ipak, tenzije se moraju umrtviti, što se ne može dogoditi preko noći. Može potrajati koju godinu dok Putin ne padne s vlasti.

Za smjenu vodstva u Rusiji postoje tri mogućnosti. Prva je da dođe još gori vladar, koji je spreman upotrijebiti nuklearno oružje. Druga mogućnost je da dođe do kaosa, što bi u zemlji s tolikim nuklearnim naoružanjem također bilo vrlo opasno. Treća mogućnost jest da na vlast dođe miroljubiv čovjek, ali on se ne bi mogao održati ukoliko Rusija ne bi dobila svoje mjesto u svjetskoj politici. I Kissinger je rekao da EU i Zapad moraju podržavati određenu ulogu Moskve u evropskim poslovima. Ipak je Rusija najveća zemlja svijeta po teritoriju, jednaka Americi po razornoj snazi nuklearnog oružja i značajna po prirodnim bogatstvima, od kojih veliki dio, poput energenata, ima globalni strateški značaj. Sve to treba imati u vidu.



Posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, Budimir Lončar, posjeduje sedamdesetogodišnje diplomatsko iskustvo i fascinantno poznavanje svijeta. Ovaj veteran svjetske diplomacije (kako ga je nazvao Gorbačov) prvorazredni je sugovornik za sve vanjskopolitičke teme. Nakon što je prvi dio velikog intervjua za Novosti donio detaljna promišljanja o ruskoj agresiji na Ukrajinu, njenim uzrocima, posljedicama i mogućim načinima okončanja, u drugom dijelu Lončar govori o aktualnim preslagivanjima međunarodnih odnosa i najvažnijim problemima suvremenosti. Teme razgovora su pitanje koliko u aktualnoj polarizaciji nedostaje politika nesvrstanosti, teza o novom hladnom ratu te sukobu liberalnih demokracija i autokracija, kraj unipolarnosti, Bidenov mandat, američka vanjsku politika i unutarnja kriza, podređivanje Europe SAD-u zbog rata u Ukrajini, budućnost Europske unije i izgledi njene federalizacije, odnosi na Balkanu, značenje Jugoslavije i samonametnuta ograničenja današnje hrvatske vanjske politike.

Posljednji dio razgovora vraća se na globalnu optiku. Lončar iznosi razmatranja o potrebnoj reformi Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti kako bi te ustanove zaista funkcionirale kao svjetski parlament i odražavale realnost, odnosno sve značajniju ulogu zemalja takozvanog trećeg svijeta, kao i razmatranja o nužnosti prevladavanja neoliberalnog kapitalizma, povratka socijalnoj državi i uvođenja principa solidarnosti u međunarodne odnose. Globalni poredak danas se po Lončarevom mišljenju nalazi u najtežoj i najkompleksnijoj krizi još od Drugog svjetskog rata. Svijet je isprepleten i međuovisan kao nikada u povijesti čovječanstva, dok istovremeno vladaju kaos i razjedinjenost vodećih političkih faktora. Jedinu sigurnu budućnost suvremene civilizacije i garanciju prevladavanja opasnosti kao što su klimatske promjene, nuklearni rat ili nejednakost naš sugovornik vidi u povratku multilateralizmu, koegzistenciji i jačanju međunarodnih institucija.

Opravdavajući napad na Ukrajinu, Vladimir Putin izravno je naveo NATO-ovu intervenciju iz 1999. godine protiv tadašnje SR Jugoslavije. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tvrdi da Rusija zajedno s Kinom gradi “novi demokratski svjetski poredak”. Dojam je da rusko vodstvo rat u Ukrajini u svojevrsnom izopačenom smislu doživljava kao emancipaciju od unipolarnog svijeta pod dominacijom SAD-a, dok demokraciju u međunarodnim odnosima shvaća kao povratak na podjelu u interesne sfere, u kojima velike sile mogu raditi što god žele?

Ne može Rusija svoju agresiju opravdavati govoreći “i oni su to radili”, niti Amerika može ovom agresijom Rusije opravdavati svoje intervencije u Iraku ili Vijetnamu. Ali točno je da Rusija demokratizaciju vidi kroz takozvani balans ili ravnotežu velikih sila. Nije u tome demokratizacija, to je možda tek jedan od njenih preduvjeta. Istinska demokratizacija međunarodnih odnosa bila je u filozofiji Pokreta nesvrstanih, i nju smo u centar stavili na Trećoj konferenciji Pokreta održanoj 1970. u Lusaki. To je bila ključna stvar u tadašnjim međunarodnim okolnostima, a lično sam bio jedan od kreatora izglasanih dokumenata. Demokratizacija, ustvari, znači uvažavanje koegzistencije različitih sustava kao preduvjeta za traženje zajedničke odgovornosti i poduzimanja akcije po onim pitanjima koja su od općeg značaja i preduvjet napretka svih. Ona istovremeno pretpostavlja ravnopravnost velikih, manjih i najmanjih – u stupnju nužnom za njihovu nezavisnost i suverenitet.

Kako bi izgledao pristup ratu u Ukrajini u duhu politike nesvrstanosti?

Nesvrstani pristup svakako bi se protivio ovoj vojnoj intervenciji. Zalagao bi se za zaustavljanje rata i traženje rješenja na principima Ujedinjenih naroda, to jest teritorijalnog integriteta Ukrajine, kao i za rješavanje svih sporova između Rusije i Ukrajine u tom duhu. Upravo se u aktualnoj situaciji velike nesigurnosti, nepovjerenja i polarizacije vidi koliko svijetu nedostaje nesvrstana politika. Ona se nikada nije mogla nametati jer joj je nedostajala ekonomska, materijalna i operativna snaga. Ali nesvrstanost je ipak imala veliku moralnu snagu, iza nje je stajalo 120 zemalja, odnosno skoro dvije trećine Ujedinjenih naroda. Kroz nesvrstanost je velik broj zemalja koje su izašle iz antikolonijalne revolucije ušao u međunarodnu politiku s afirmativnim pozicijama. Kada sve te zemlje u UN-u zajedno glasaju vrlo su značajne, što se vidjelo i ovog puta. Većina njih glasala je za osudu ruskog napada, ali što se tiče sankcija je već različit stav. Ako pogledate i posljednji sastanak G-20, vidjet ćete da velik dio svijeta ovaj rat vidi drugačije. Najmnogoljudnije zemlje kao što su Kina, Indija ili Brazil bile su protiv sankcija Rusiji i protiv proširenja sukoba.

NATO je nedavno Kinu proglasio “sistemskim izazovom”, dok Kina i Rusija sve više govore o čvrstom “strateškom partnerstvu”. Političari i analitičari širom svijeta sve češće ističu kako svijet ide u pravcu novog hladnog rata, drugačijeg i još opasnijeg od prethodnog. Na zapadu se to tumači kao neminovnost sukoba između liberalnih demokracija i autokracija predvođenih Kinom i Rusijom. Što je vaše mišljenje?

Ideja dijeljenja svijeta na dva bloka ili na dvije grupe država pogrešna je i nerealna, a time i opasna. Teško je razlučiti što je u jednom društvu demokratski, a što autokratski dio poretka. Ne možete autokraciju mijenjati izvana, kao što se ne može ni izvoziti ili uvoziti demokraciju – što je vidno pokazao slučaj Iraka. Takvi stavovi u stvarnosti idu u prilog hegemoniji i otežavaju afirmaciju univerzalnih vrijednosti kao što su očuvanje mira i podupiranje napretka za sve. Zato je politika nesvrstanosti kao filozofija danas ponovno aktualna. Mislim da Amerika griješi oko Kine. Bez obzira na sve njene unutrašnje slabosti, Kina je napravila revoluciju na svjetskom jugu, oslobodivši 800 milijuna ljudi siromaštva. To je progresivno postignuće za čitavo čovječanstvo. Nadalje, Kina s pravom u odnosu na Tajvan zastupa politiku “jedne Kine”, što ne znači da ima pravo Tajvan zauzeti vojnim sredstvima, kao što ni Amerika nema pravo da podstiče Tajvan na proglašenje nezavisnosti.

Poznavali ste i poznajete niz američkih predsjednika, od Cartera i Reagana do Obame. Kako zasad ocjenjujete Bidena?

Biden je naslijedio vrlo tešku situaciju, kako na međunarodnom, tako i na nacionalnom planu. Mada su prošle dvije godine njegovog mandata, teško je ocijeniti koliko uspješno njegova politika mijenja Trumpovo naslijeđe. Ruski rat u Ukrajini sigurno je potaknuo sve negativne tokove. Dva su velika američka problema. Prvo, znatan je utjecaj deep statea koji smatra da Amerika i dalje stoji na čelu svjetskog sustava. Međutim, na čelu nema nikoga. Netko jest veći, a netko manji, ali demokratski sustav međunarodnih odnosa mora poštovati pravo svih. Međuzavisnost i svjetska integracija nikada nisu bili na tako velikom stupnju kao što su danas. Osim toga, Amerika je dugo vremena bila najvažnija zemlja za svjetsku trgovinu. Međutim, danas je Kina vodeći partner za šezdesetak od 105 najvećih svjetskih ekonimija, a Amerika za njih 35. To je velika promjena u međunarodnim odnosima. Nema sumnje da se gravitacijski centar sada nalazi na Dalekom istoku.

Drugo, Amerika ima čitav niz unutrašnjih problema, koje su ovaj rat i geopolitika privremeno potisnuli. Najveći problem je nejednakost, pa i relativno siromaštvo. Nakon Drugog svjetskog rata američka srednja klasa kontinuirano je prosperirala. Naravno, bogataši jesu bili na vrhu, ali i srednja klasa je napredovala, a razlike nisu bile tolike da bi izazivale sukobe. To razdoblje se završava s predsjednikom Johnsonom, a potom srednja klasa narednih četrdeset i više godina slabi i to kako materijalno, tako i što se tiče političkog i društvenog utjecaja. Danas tri bogata čovjeka, to su Bill Gates, Jeff Bezos i Warren Buffet, posjeduju veće bogatstvo negoli 165 milijuna pripadnika američkih donjih slojeva zajedno, što je više od polovice stanovništva. Razlike kakve nisu postojale ni u feudalizmu proizvode veliki socijalni naboj koji automatski produbljuje rasne, etničke i sve ostale suprotnosti. Takvo stanje, koje je posljedica neoliberalnog kapitalizma i politike maksimalizacije profita, po mnogim političarima, znanstvenicima i geopolitičkim analitičarima nije održivo.

“America is back”, odnosno, “Amerika se vratila”, poručio je u veljači 2021. Biden u svom prvom obraćanju svjetskim čelnicima, ciljajući na to da je gotovo s Trumpovim lutanjima. Što mislite o toj najavi povratka SAD-a svojoj prijašnjoj međunarodnoj ulozi?

Izjava “America is back” može se shvatiti na dva načina. Američki povratak multilaterali, međunarodnim institucijama i posebno UN-u poželjan je i bilo bi dobro da se on tako shvati i od strane američkih policy-makera. Međutim, više nije realna američka dominacija u mjeri u kojoj je postojala poslije Drugog svjetskog rata. I to bez obzira na to što je Rusija sada napravila veliku uslugu Sjedinjenim Državama. Putin je zaustavio proces evolucije u Evropskoj uniji i NATO-u. Omogućio je konsolidaciju NATO-a, i to nakon što je Macron proglasio njegovu “moždanu smrt”. Time je Putin uzrokovao ponovno podređivanje Evrope Americi, i to baš onda kada je bila u procesu zauzimanja svoje uloge u svijetu i traženja autonomne strategije. Evropa ima razloga za želju da bude partner Americi, ali ne po cijenu gubljenja vlastitog identiteta. Sada je vraćena u ovisnost od NATO-a koji se nije širio samo zbog Rusije, nego i zato da se Evropu zaustavi u formiranju vlastitog sigurnosnog poretka i vanjske politike. To ne znači da je ugašena njena aspiracija da bude samostalan faktor. Riječ je o prelaznoj fazi, koja će nažalost trajati dugo.

Kako vidite budućnost Evrope i vjerujete li da će doći do pretvaranja EU-a u zajedničku federalnu državu?

Zasad je teško očekivati da se uvede federalizam. To se sigurno neće dogoditi uskoro, a čini mi se da je rat u Ukrajini taj proces dodatno odgodio. Prije rata se, na tragu Macronovih ideja, raspravljalo kako produbljenje Unije mora doći prije proširenja. S druge strane, s ovim događanjima to produbljenje je postalo još značajnije. Mislim da je federalizam budućnost EU-a i da o njegovom uvođenju dugoročno ovisi i sam opstanak Unije. Inače neće moći funkcionirati kao zajednica, sposobna djelovati na poljima vanjske politike, obrane i djelovanja na širem svjetskom planu. Evropa odavno nije svjetski centar, pa ni u ekonomskom pogledu. Od 100 najvećih kompanija na svijetu, danas samo njih 14 pripada Evropi. Svjetski centar se premjestio u Ameriku, kao i na Daleki istok, gdje će se u narednih petnaestak godina još više pomicati.

Očigledno je da se EU nalazi na putu kako proširenja, tako i integracijskog produbljenja. Nužne su i neke institucionalne promjene. Pozitivan pomak dogodio se jačanjem uloge Evropskog parlamenta, ali njegovu ulogu nužno treba i dalje jačati te razviti veću interakciju između evropskog i nacionalnih parlamenata. Možda bi bilo svrsishodno da se i sam Evropski parlament reformira, i to tako da se uvedu dva doma. Gornji dom bio bi Dom država, gdje bi sve zemlje imale po dva predstavnika, kao što je slučaj s američkim Senatom. U tom bi se domu rješavala najvažnija pitanja u području vanjske i obrambene politike ili proširenja Unije, i to ne po načelu apsolutnog konsenzusa, nego prevailing, odnosno prevladavajućeg konsenzusa. To znači da bi se pojedine zemlje koje se ne slažu s određenim odlukama mogle od njih ograditi, a da to ne utječe na odluku velike većine. Primjer blokada koje su Grčka i Bugarska postavile u slučaju primanja Makedonije najbolje pokazuje koliko pravo veta svake pojedine članice suzbija efikasnost zajednice u cjelini. O tome je govorio i Mario Draghi – o potrebi da se otkloni pravo veta, a da se ipak nađe adekvatna forma koja bi omogućila izražavanja stava pojedinih zemalja, a da se ne zaustavi proces implementacije odluka. Drugi, odnosno Donji dom djelovao bi kao klasičan parlament, znači bio bi biran po načelu “jedan čovjek – jedan glas” i odlučivao po principu većine.

Svakako, važno je i da se unutar EU-a i svake pojedine zemlje članice razriješi što je korisni patriotizam, a što nacionalizam. Također, treba raditi i na produbljivanju europskog identiteta. Nužno je pronaći alternativu jačanju pojedinih nacionalizama, a ta alternativa mogla bi se naći u ponovnom okretanju socijalnoj državi. Jedino solidarnost i jačanje društvene kohezije mogu potisnuti nacionalizme.

Što mislite o aktualnoj međunarodnoj situaciji i odnosima na Balkanu, naročito što se tiče nekadašnjih jugoslavenskih republika?

Balkan ima mučnu prošlost. Štoviše, taj pojam je sinonim lošeg stanja, iz kojeg nije lako izići. Teško da mi bilo kome možemo biti uzor, pogotovo zato što smo još uvijek opterećeni nedavnim sukobima koji su oživjeli mržnju i loše tradicije. A tu su i stara nepovjerenja između Bugarske i Makedonije, kao i pitanje položaja Albanaca na Balkanu u cjelini.

Ključno je dati objektivnu definiciju Jugoslavije. Ona je bila emancipacijska konstrukcija i oslonac za zemlje izašle iz Austro-Ugarske. Istina je da se prva Jugoslavija pretvorila u hegemoniju Srbije, s tim da Srbija jest bila naznačajnija i najviše je dala za stvaranje zajedničke države. Ali druga Jugoslavija riješila je taj problem. Hrvatska nije imala bolji način za ostvarivanje svoje državnosti od Jugoslavije, a da ne govorimo što je Jugoslavija značila za Makedoniju, Crnu Goru ili Bosnu i Hercegovinu. Jugoslavija je bila i socijalna država. S demokracijom je išlo teže, mada nije čitava demokracija u tome da smijete govoriti što želite. Nešto je i u ravnopravnosti životnih uvjeta. Jugoslavija je dotrajala, ali mogla se redefinirati i transformirati, možda kao konfederacija. Svakako bi danas predstavljala vrlo značajan pozitivni faktor unutar EU-a. Međutim, Milošević i suradnici na drugim stranama tu su zemlju željeli pokopati. Nijedna od novih država nema snage reći koliko je doprinijela izbijanju rata, pa nema ni iskrenog nastojanja da se nadiđu posljedice krvavog raspada.

Pridruživanjem šengenskom području Hrvatska je zaokružila svoje ključne strateške ciljeve. Kako vidite naredne vanjskopolitičke prioritete?

Svaka vanjska politika počinje na vlastitim granicama. Već i udžbenici diplomacije ističu da je vrlo važno kakve odnose imate sa susjedima. Nama samonametnuta ograničenja uvelike onemogućavaju da imamo širi pogled na svijet, inventivniju i prisutniju vanjsku politiku uopće, a naročito unutar EU-a. Hrvatska je ostvarila strateške ciljeve, a zahvaljujući ulasku u NATO ima i obrambene garancije. Svojevremeno me veoma impresionirao primjer Vijetnama. Ta zemlja je uz ogromne žrtve pobijedila američku politiku u jugoistočnoj Aziji. Vijetnam je i pobjednik i žrtva, što je uloga u koju se danas stavlja Hrvatska. Ali za razliku od nas, u Vijetnamu nema kontinuirane proizvodnje ogorčenja, niti se drugoj strani stalno podnose računi, nego se žele što bolji odnosi sa SAD-om. Vijetnamci smatraju da Amerika mora sama napraviti samokritični bilans svoje agresije. I Jugoslavija je imala težak rat s Njemačkom i Italijom, ubijeno je preko milijun ljudi. Međutim, ubrzo nakon rata razvili smo vrlo dobre odnose. Već krajem četrdesetih godina gledali smo u budućnost. Do sedamdesetih, kada sam bio ambasador u Bonnu, gotovo 40 posto naše ukupne trgovinske razmjene bilo je s Njemačkom.

Hrvatska danas ne želi zauzeti poziciju zemlje koja ima dovoljno kapaciteta i samopouzdanja da završi s lošom prošlošću. Umjesto toga se generira netrpeljivost. Nema sumnje da je tako i u Srbiji, ali Hrvatska je upravo zbog ishoda našeg sukoba u boljoj poziciji da bude širokogrudna, i morala bi biti što širokogrudnija u odnosu na susjede. Ne znači da ćemo odstupati od naših interesa, ali ne moramo se hraniti mržnjom. Bosna i Hercegovina je još jedan test. Sigurno je da u toj zemlji, u koju je nesreća velikim dijelom uvezena, treba ostvariti ravnopravnost naroda. Ali ta ravnopravnost je simbolična, ona ne može biti apsolutna – kao što nema ni apsolutne ravnopravnosti velikih i malih država, mada je dobro da u UN-u sve zemlje imaju po jedan glas. Ravnopravnost naroda ne smije gušiti ravnopravnost pojedinaca, koja je srž demokracije. A upravo se gušenje ravnopravnosti građana događa u postavljanju Hrvatske u njenom odnosu prema BiH. Nacionalna i građanska jednakost moraju biti povezane, o tome ovisi prosperitet pojedinaca. Sveukupno, politikom prema susjedima nažalost smo sami blokirali naše vanjskopolitičke potencijale. Nevjerojatno je da 27 godina nakon rata ne govorimo o našim zajedničkim sadašnjim i budućim interesima.

Kako komentirate činjenicu da EU tri desetljeća nije u stanju integrirati ovu regiju?

Mislim da je Unija propustila da otvori vrata svim državama proizašlim iz bivše Jugoslavije, i to onda kada je mogla nametnuti pregovaračke uvjete. Nije smjela dozvoliti da se zaustavi proces ulaska Makedonije. Unija sada hoće što prije uključiti Ukrajinu, mada je prihvaćanje ukrajinske kandidature potez koji u ovom trenutku ima više psihološke nego realne i strateške posljedice. Ali, slično tome, trebalo je ranije naći elastičniji odnos prema BiH, upravo zbog nevolja koje je ta zemlja proživljavala. Za Srbiju je realno da uđe u EU. Istovremeno je rat u Ukrajini Srbiju doveo u vrlo tešku situaciju, jer se nalazi pod velikim pritiskom da se izjasni za sankcije Rusiji. Ako rat potraje, mislim da će makar iz taktičkih razloga morati da pristane na njihovo uvođenje.

U globalnim međunarodnim odnosima sve važnije postaju zemlje koje ne pripadaju zapadu, poput Indije, Indonezije ili Brazila. Kako bi se ta činjenica trebala odraziti na međunarodnu političku arhitekturu – neizbježna je reforma UN-a, naročito Vijeća sigurnosti?

Prvo, što se tiče Vijeća sigurnosti, nedavne ideje i nastojanja da se Rusiji i Kini oduzme pravo veta neće nitko prihvatiti, pa ni Francuska ili Britanija. Vijeće sigurno treba proširiti i to tako da novi stalni članovi postanu Indija, Nigerija, Japan, Njemačka, možda Indonezija i još neke zemlje. To bi zapravo bila aktualizacija Ujedinjenih naroda, tako da njihovo ustrojstvo odražava novu realnost svijeta. Drugo, općenito se mora ojačati uloga Ujedinjenih naroda, tako da oni zaista budu međunarodni parlament. Sve akcije koje se tiču obrane i nezavisnosti pojedinih zemalja, a naročito vojne akcije, moraju se obavljati strogo u skladu sa sedmim poglavljem Povelje UN-a, koje regulira pitanja ugroze, narušavanja mira i agresije.

Treće, trebalo bi da se stvori ekonomsko-financijsko tijelo, u čijem bi sastavu bile otprilike ove zemlje koje danas čine G20. Ideja je rođena 2008. godine u okviru EU-a, za vrijeme velike financijske krize. Formirana je i komisija koja bi trebala raditi na osnivanja tog tijela, na čelu s nobelovcem Josephom Stiglitzom. Novo tijelo trebalo bi imati mandatorne prerogative, što znači da su njegove odluke obavezujuće, kao i odluke Vijeća sigurnosti. To bi mnogo značilo za uvođenje principa solidarnosti i obzirnosti u međunarodne odnose, kao i za suzbijanje monopola velikih i jakih. Liberalni kapitalizam u jednoj fazi jest dao podstrek ekonomskoj ekspanziji, ali je istovremeno stvorio ogromne razlike i porast moći malog broja ljudi. Globalizacija je dovela do dominacije jednog dijela svjetskog kapitala, prije svega američkog, ali i onog iz drugih zemalja. Tako se stvaraju monopoli, ruši se tržišna ekonomija uopće i stvara neokolonijalni sistem.

Što još vidite kao najveće probleme današnjice?

Nalazimo se u najtežoj i najkompleksnijoj krizi još od Drugog svjetskog rata. Rat u Ukrajini i aktualna geopolitička situacija samo su jedan element te krize, i to element koji zaklanja dugoročne probleme. Radi se o multidimenzionalnoj krizi i kapitalizma i demokracije. Nakon što je na zapadu odbačena socijalna država, utržilo se sve, pa i sama država. Umjesto država, često odlučuju i politiku određuju korporacije ili one obavljaju ono što države ne mogu. U samoj ekonomskoj sferi imamo veliku inflaciju, recesiju i dužničku krizu. Ovolika stopa inflacije slomit će cijeli sistem ako se ne podignu kamate. Ali podizanje kamata strašno će opteretiti servisiranje duga. Globalni dug premašio je 200 posto svjetskog BDP-a, što je neodrživo. Nitko se ozbiljno ne bavi problemom siromaštva. Kratkoročni pogledi na krizu su sebični i daju impuls populizmu i nacionalizmu, a potom raste i ekstremizam, prije svega desni. Nepoznato je kako ćemo iz svega toga izaći. Povrh svega izbio je ovaj rat, koji treba što prije zaustaviti. Umjesto politike maksimalizacije profita, zapad se mora vratiti politici socijalne države, dok se u međunarodnim odnosima moramo vratiti koegzistenciji. Put ka sporazumijevanju može se tražiti preko odnosa prema klimatskim promjenama i devastaciji prirode, što je jedan od najvažnijih globalnih prioriteta.

Hoće li pitanje klimatskih promjena biti dovoljno da prevladamo aktualnu situaciju kaosa i razjedinjenosti?

Na kraju razgovora moramo još jednom da ukažemo na ogromnu međuzavisnost svijeta i svih njegovih dijelova, međuzavisnost koja je danas na takvom stupnju kao nikada dosad u povijesti čovječanstva. Istovremeno imamo najveću razjedinjenost vodećih političkih faktora još od završetka Drugog svjetskog rata, veću negoli u vrijeme hladnog rata. Iz tog se raskoraka javljaju nekontrolirani tokovi. Kada se jedan sistem ruši, a drugi još nije na vidiku, onda se javljaju monstrumi, rekao je prije sto godina Gramsci. Ili, kako je na kraju hladnog rata rekao Havel – sada je sve moguće i gotovo ništa nije izvjesno.

Svakako najveća opasnost prijeti od klimatskih promjena, nuklearnog oružja, pandemija, nedostatka solidarnosti i nejednakosti, a te se prijetnje istovremeno međusobno podstiču. Jedini put ka izlazu iz tog začaranog kruga su vraćanje multilateralizmu i jačanje uloge međunarodnih institucija, kao što su Ujedinjeni narodi, Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju i ostali međunarodni mehanizmi. Preko njih se hitno moramo okrenuti rješavanju navedenih problema, prema ovdje navedenim prioritetima. Klimatske promjene već su došle do stupnja na kojem ne možemo biti nezabrinuti za sudbinu planete, a time i za sudbinu ove suvremene civilizacije.

Jerko Bakotin (Novosti)

Komentariši