Pa gdje smo mi to onda?

Autor Tomislav Jakić

Pa gdje smo mi to onda?

U vrhu svoje stranke obljubljeni hrvatski ministar vanjskih poslova doveo je javnost pred nerazrješivu zagonetku. Kada kažemo javnost mislimo, naravno, na onu u Hrvatskoj, ne cijelu svakako, možda i na dio javnosti u nekima od susjednih zemalja, jer mada ima funkciju koja ga čini čovjekom primarno odgovornim za odnose sa svijetom, Goran Grlić – Radman u tome svijetu jedva da ikoga zanima. Pa se stoga svijet neće baviti ni zagonetkama (da ne kažemo: nebulozama) što ih on povremeno izriče u svojim ‘antologijskim’ izjavama.

E, sada – zagonetka. Kaže ministar, doslovno, sljedeće: ‘Mi ostvarujemo viziju prvoga hrvatskog predsjednika. Mi smo se maknuli od jugoistoka Europe.’ Dobro ste pročitali: mi, a to znači Hrvatska, maknuli smo se od jugoistoka Evrope. Kamo i kako? Na ta logična pitanja ministar ne odgovara. A i kako bi i mogao odgovoriti, kada je očito zaboravio (ili nikada i nije naučio?) da države nisu kao ljudi, pa da se mogu po miloj volji premještati kamo žele.

Koliko god se to njemu ne sviđalo, a nije se sviđalo ni prvom hrvatskom Predsjedniku na kojega se poziva, Hrvatska je pozicionirana tu gdje jest, dakle na jugoistoku Evrope. To je pitanje koliko zemljopisa, toliko i priznavanja činjenica. Jer, ako je Švedska na sjeveru Evrope (a jest!), onda je Hrvatska na njezinom jugoistoku, sasvim precizno dijelom i na Balkanskom poluotoku. I nema te sile, nema te političke volje koja bi je mogla nekamo pomaknuti, ili premjestiti.

No, cijela priča o ‘preseljenju’ Hrvatske zapravo i nije tako zagonetna, ni misteriozna. Famu o Hrvatskoj koja žudi za Evropom u kojoj, kao, nikada od vremena Habsburga nije bila, lansirana je politički i svesrdno potpomognuta medijski u danima kada se raspadala jugoslavenska federacija. Da bi se homogeniziralo Hrvate, jer Srbi u Hrvatskoj ionako su već bili otpisani (od svođenja na status nacionalne manjine, preko bacanja torbe na njihovog zastupnika u Saboru, otpuštanja s posla i izbacivanja iz stanova pa do formule o remetilačkom faktoru što ga unutar hrvatskog nacionalnog korpusa valja svesti na nekih 3%), da bi se – dakle – Hrvate od kojih nisu baš svi odmah bili spremni prihvatiti novo ‘tumačenje’ povijesti svrstalo u ‘bojni poredak’, trebalo ih je uvjeriti kako će tek nova, nacionalistička vlast Hrvatskoj otvoriti vrata Evrope i odlijepiti je od mrskih susjeda s ‘kojima mi nemamo ama baš ništa zajedničkoga’.

Bilo je to vrijeme pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, pobune što ju je zdušno pomagala Jugoslavenska narodna armija, brišući time sama ono ‘jugoslavenska’ u svojem imenu, vrijeme u kojemu je procvjetao govor mržnje (na objema stranama, da ne bi bilo zabune), u kojemu se nemilice počelo krivotvoriti i zloupotrebljavati povijest, u kojemu su povijesni mitovi i legende pretvarani u ‘znanstveno dokazane činjenice’, u kojemu je Laž počela svoj pobjedonosni pohod protiv Istine, a sve u funkciji demoniziranja ‘onoga drugoga’ i dokazivanja kako ‘mi’ nismo kao ‘oni’. Pa smo, dakle, prema toj verziji desetljećima bili prisiljeni živjeti s ‘njima’ (odakle je krenula ideja jugoslavenstva, to se – naravno – zaboravilo), a sada smo dočekali trenutak kada ćemo se napokon vratiti u svoju kolijevku – Evropu.

Tada su Hrvati počeli ‘učiti’ kako oni nemaju ništa s Balkanom, ni sa svojim balkanskim susjedima, što je gotovo karikaturalno kulminiralo u vrijeme jednoga od prethodnika sadašnjeg šefa hrvatske diplomacije koji je zabranio upotrebu izraza ‘regija’; dakle nije se više smjelo reći da je Hrvatska u regiji. Zašto? Pa zato što je ta regija jugoistočna Evropa, odnosno područje nekadašnje Jugoslavije. Bijeg od prošlosti koju je najprije valjalo oslikati isključivo crnim bojama kako bi se taj bijeg mogao opravdati, pretvorio se u bijeg od činjenica.

I upravo to – bijeg od činjenica nešto je što, s izuzetkom deset godina drugoga hrvatskog Predsjednika, karakterizira hrvatsku kako vanjsku, tako i unutarnju politiku u ovih malo više od tri desetljeća njezinog postojanja kao neovisne države. Jer, i bijeg od vlastite prošlosti – bijeg je od činjenica. A neovisna Hrvatska od svoje prošlosti (osim one iz povijesnih legendi i one iz vremena NDH) bježi ‘kao vrag od tamjana’. Pa se ne čudimo kada iz usta državnog dužnosnika dođe izjava kako današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo 10. travnja 1941. (kada je proglašena ustaška Nezavisna Država Hrvatska), niti se čudimo kada se tolerira (a kroz financijsku potporu od Države i potiče) proglašavanje jednoga od najznačajnijih svjetskih (!) državnika 20 stoljeća i nedvojbeno najuspješnijeg vođe pokreta otpora protiv naci-fašizma u Drugom svjetskom ratu, jednim od deset megaubojica prošloga vijeka.

Ne čudimo se niti kada nam se serviraju priče o tome kako je hrvatski narod u Jugoslaviji živio u ‘tamnici naroda’ (čudno, isto to srpski nacionalisti tvrde za srpski narod), kako smo bili ‘zarobljenici Balkana’, udaljeni i odvojeni od Evrope, povezani, kroz jugoslavensku vanjsku politiku, isključivo s nekim odioznim, u najmanju ruku čudnim autoritarnim vladarima iz zemalja Trećeg svijeta (neki obojeni, nevjernici, to se – doduše – otvoreno ne kaže, ali se nedvojbeno misli). Što nas sve vraća na pitanje iz naslova ovoga teksta: pa gdje smo mi to onda?

Tužna je, naime, činjenica da se neovisna Hrvatska izgubila, da je – brišući i svoju povijest iz vremena Jugoslavije – zaboravila (sama sebi nametnula zaborav) kako se može ići i vlastitim putem uz pomoć vlastite pameti i znanja. Zaboravila je ta Hrvatska napredak ostvaren u desetljećima kada je bila jugoslavenska federalna jedinica, zaboravila je bezbrojne škole, domove zdravlja, industrijske gigante podignute u to vrijeme, zaboravila je izvoz proizvoda iz Hrvatske u svijet. Zaboravila je kulturnu povezanost s Evropom i svijetom (sve se to može dokazati!), zaboravila je činjenicu da je – kroz Jugoslaviju – igrala iznimno značajnu ulogu na svjetskoj sceni. Podaci o stranim državnicima koji su posjećivali federaciju, a u pravilu i Hrvatsku, o razmjeni poruka između Tita i vodećih svjetskih državnika, o tome da je taj toliko omraženi Tito (za kojim je u trenutku njegove smrti plakala cijela Jugoslavija, pa i Hrvatska), bio priman s najvećim počastima i u Bijeloj kući u Washingtonu, ali i u Kremlju i Pekingu, govore da je Hrvatska, kao dio Jugoslavije, itekako bila integrirana u svijet, i to ne samo onaj Treći.

Ne kaže se uzalud kako čovjek koji zaboravi svoju prošlost ne može imati ni budućnost. A to vrijedi i za države. Država koja svjesno zaboravlja svoju prošlost, koja svjesno laže o toj prošlosti, koja ne priznaje da je u njoj (toj prošlosti) bilo išta dobroga do godine 1990., ta država osuđena je na lutanje i na traženje odgovora na pitanje: pa gdje smo mi to onda? Odgovoriti na to pitanje citiranjem naslova Tuđmanove knjige i reći: u bespućima povijesne zbiljnosti, bilo bi prejeftino.

Današnja Hrvatska luta, točnije rečeno: pluta na površini svjetskih zbivanja, odbacujući tvrdoglavo i kratkovidno svaku mogućnost da se usidri uz neku od bliskih (regionalnih!) obala spasa i videći svoju budućnost samo u reagiranju na ‘dimne signale’ što dolaze iz Washingtona, a onda i iz Bruxellesa. Povremeni susreti s političkim čelnicima iz zemalja regije (da, regije) tek su paravan kojim se želi makar malo zamagliti ambicija da se plutanje rijekama jugoistoka Evrope, zamijeni sigurnom plovidbom svjetskim oceanima.

Za takvu su plovidbu, međutim, potrebni kapetan i posada, uz jasno određeni cilj i dobru navigaciju. Hrvatska ništa od toga nema. Ima premijera koji pozdravlja sa ‘Slava Ukrajini’, mada je povijesna činjenica da je to bio pozdrav ukrajinskih nacionalista koji su kolaborirali s nacističkim okupatorima i koji su odgovorni za brojne zločine protiv Poljaka, ali i Židova (jer su zdušno pomagali hitlerovcima u provođenju Holokausta), imala je Predsjednicu koja je – sve dok nije dobila opomenu iz Washingtona – uporno tvrdila kako je ustaški ‘za dom – spremni’ – stari hrvatski pozdrav, ima oporbu koja je glatko nasjela na priču o tome kako je, u kontekstu rata u Ukrajini, svatko tko misli svojom glavom na strani Rusije i Putina, ima Predsjednika koji – doduše – točno ocijeni da se u Ukrajini vodi ‘predstavnički rat’ između Amerike i Rusije, ali koji se – nakon što to u pozitivnom smislu spomene šef ruske diplomacije – brani tvrdeći kako ne zna zašto je Lavrov rekao to što je rekao, a on ga je – uostalom – sreo samo jednom i ‘bio je prema njemu hladan kao i uvijek pri susretu s Rusima’.

Hrvatska, napokon, da se vratimo na početak priče, ima ministra vanjskih i evropskih poslova koji pobjedonosno objavljuje kako se ‘maknula od jugoistočne Evrope’ i dodaje još, da bi njegova izgubljenost ne samo u povijesti, nego i u vremenu i prostoru bila do kraja jasna ‘da smo sada tamo gdje smo bili prije 104 godine pri čemu sada, ulaskom u Schengen, putujemo bez zaustavljanja’. Dakle, Hrvatska se vratila na kraj Prvog svjetskog rata, od tada pa do godine 1990. ne postoji ništa, a ako i postoji, onda je to isključivo negativno i sada – gle divnoga čuda – putujemo bez zaustavljanja. Samo je nedostajalo da pozove i one Hrvate koji u potrazi za boljim životom još nisu iselili, da iskoriste prednosti Schengena i što prije odu.

Oni, naime, koji su napustili Hrvatsku (a odlazak desetaka tisuća mladih i školovanih ljudi i trajni i sve veći nedostatak kvalificirane radne snage u svim područjima, osobito u zdravstvu, nije nikakva tajna), ti barem znaju gdje su. Jer, došli su u države koje ne bježe same od sebe, koje znaju gdje su, ne boje se priznati vlastitu prošlost (pa ni ono što u toj prošlosti nije bilo dobro), ne smatraju se, već samom činjenicom svojega postojanja, boljima od drugih i superiornijima. Oni, pak, koji ostaju u Hrvatskoj suočeni su sa zabrinjavajuće visokom stopom inflacije, s poskupljenjima, s državom koja nije u stanju (ili neće?) pokrenuti iole ozbiljnu proizvodnju u bilo kojem sektoru, koja zna – ako zna – uzimati novac od Evropske unije, ali ga ne zna (ili neće?) utrošiti na obnovu Zagreba i Banije nakon potresa, s državom koja je prihvatila da – doslovno – nije svoja, i svela se na ulogu izvršitelja naloga što dolaz?e iz svjetskih centara moći.

Oni koji ostaju u Hrvatskoj mogu se zaista samo pitati: pa gdje smo mi to onda

Komentariši