Evropski ‘kapital’ Hrvatske stvoren mirnom reintegracijom Podunavlja

Što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom da je u njoj primijenjena strategija ‘mirne reintegracije’, kao u Hrvatskoj, zasnovana na kapitulaciji snaga što ih je Miloševićev režim organizirao, umjesto da je mir građen strategijom pogodbe s agresorom?

15 Jan 2023

Prošlo je okruglih 25 godina otkako je završen proces mirne reintegracije Podunavlja i kad je Hrvatska izašla na svoje vanjske granice (Reuters)

Svake godine 15. siječnja Hrvatska se prisjeća toga kako je na taj dan 1992. cijela tadašnja Europska ekonomska zajednica priznala njen državni suverenitet, i to iako je u tom trenutku praktički trećina države bila pod okupacijom Miloševićeva režima iz Srbije, pa državni organi nisu efektivno nadzirali vanjske granice države. S manje optimizma obilježava se drugi povijesni datum, od kojeg su sada prošlo okruglih 25 godina – 15. siječnja 1998, kad je završen proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja i kad je država doista izašla na svoje vanjske granice.

Iako je samo jedan politički proces na Balkanu po svom europskom potencijalu usporediv s mirnom reintegracijom, mirovni proces u Makedoniji, koji je u kolovozu 2001. okončan Ohridskim mirovnim sporazumom, značenje procesa mirne reintegracije duboko je potcijenjeno u hrvatskoj općoj javnosti, a odnos politike prema njemu je “ambivalentan”.

Proces mirne reintegracije odvijao se pod okriljem UN-a, veliku zaslugu za njega ima američka diplomacija i politika, jer Erdutski mirovni sporazum, koji je njegov početak, zapravo je artikuliran na marginama Daytonskog mirovnog procesa, a tadašnji šef Ureda predsjednika Tuđmana Hrvoje Šarinić erdutski je dokument samo formalno potpisao s predstavnicima paradržavnih, de facto okupacijskih, vlasti u Podunavlju.

Nakon oslobodilačke operacije Oluja, koja je bila združena operacija hrvatskih i bosansko-hercegovačkih vojno-policijskih snaga, Srbija i njen marionetski režim u takozvanoj “Republici Krajini” našli su se u “kapitulantskom modu”. Srbija je nastojala spasiti kontrolu nad polovinom Bosne i Hercegovine, koja je bila rezultat Mladićeve i Karadžićeve zločinačke politike i terora nad civilnim stanovništvom, etničkog čišćenja te genocida koji je međunarodno priznat u Srebrenici, a objektivno je postojao u velikom dijelu Bosne i Hercegovine.

Srbija i njen marionetski režim u Vukovaru bili su impresionirani izgradnjom hrvatskih oružanih snaga u vremenu od kraja velikih vojnih operacija 1991. pa do početka Oluje. Kapitulantski mod sprečavao je Beograd da intervenira u Podunavlju, još u vrijeme Oluje, iako je u Hrvatskoj bila planirana mogućnost da će i taj neželjeni front morati biti otvoren.

Model pomiren s mnogim nepravdama

Iako je u to vrijeme većinska atmosfera u Hrvatskoj bila naklonjena pokretanju vojne operacije oslobađanja Vukovara i Podunavlja, iako je, na primjer u svom govoru na splitskoj rivi, predsjednik Franjo Tuđman puku davao u izgled pokretanje te operacije (ona slavna sintagma: “Što još mogu da vam obećam”), politika koju je pokrenuo bila je suprotna tome i o njoj nije bilo ozbiljne komunikacije s javnošću niti se vlast trudila da javnosti objasni svoje odluke i za njih pridobije potporu.

Pokazalo se da autoritarna vlast kratkoročno može biti efikasnija od demokratske. U tadašnjoj atmosferi, da se odlučivalo prema demokratskim načelima i da je u proces donošenja odluka, osim izvršne, bila uključena i predstavnička/zakonodavna vlast, odluka bi bila donesena daleko teže, a u hrvatskoj bi se političkoj javnosti pojavile neugodne pukotine. Ovako je odluka donesena brzo, proces mirne reintegracije počeo je 15. siječnja 1996, a završio dvije godine potom. U njemu je primijenjena temeljna ideja Europske unije kao mirovnog projekta – granice moraju biti trajne i nepromjenjive, a dijeliti treba (ne teritorij, nego) društvenu moć.

Uspostavljen je model koji se, doduše, pomirio s mnogim nepravdama, ali je Hrvatska bez žrtava izašla na svoje granice, srpskoj zajednici u Podunavlju je omogućena zaštita temeljnih interesa, spriječena je njena socijalna isključenost, pripadnici srpske zajednice ostali su integrirani u lokalna tijela vlasti, a otvorena je i niša za njihovu integraciju na državnoj razini, najprije stidljivo uz pomoć prava na položaje pomoćnika ministara u ministarstvima ključnima za održivost manjinske zajednice (unutarnji poslovi, kultura, obrazovanje, pravosuđe).

Bez te baštine, bez, kako bi se to reklo metajezikom europske integracije, acquisa, mirne reintegracije, ne bi bilo niti onoga što je uspostavljeno od 2003. godine nadalje, otkad je srpska manjinska stranka dionik u svim vladinim koalicijama (osim one kratkotrajne neuspješne 2015-16, koja se raspala i dovela do prijevremenih izbora).

Bez toga ne bi bilo niti privilegiranog statusa u regiji, što ga uživa Hrvatska, ne samo zato što je dio euroatlantskih struktura, Europske unije, a sada i Monetarne unije i šengenske zone, nego zbog toga što je srpska zajednica u Hrvatskoj odabrala posve drukčiju strategiju od one koji srpske zajednice primjenjuju u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili na Kosovu.

Stvaranje getoiziranih zajednica, umjesto ozbiljne integracije

U Hrvatskoj su ključni kreatori politike manjinske zajednice definirali tri ključne ideološke vrijednosti te manjine, a najvažnija od njih je konstitucionalni patriotizam, dakle, ideja da su oni dio političkog naroda u Hrvatskoj, da svoje probleme moraju rješavati u okviru države u kojoj žive, a da ih s državom matičnog naroda vežu, prije svega, zajednički kulturni, politički i vjerski identitet i volja da očuvaju taj identitet (kako to definira Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kojem je krajem prošle godine obilježena dvadeseta godina primjene).

Izvorni grijesi, međutim, dugo ostaju živi. U proces mirne reintegracije, kao što je rečeno, nije se ušlo na demokratski način, nisu dostatno i jasno javno zagovarane vrijednosti i važnost tog procesa, njegova mirotvorna i europska dimenzija. Iako je Hrvatska imala velik potencijal za mogućnost ozbiljnije integracije srpske zajednice u Podunavlju, ta je prilika propuštena. Naime, temeljna karakteristika marionetskog režima takozvane Krajine je činjenica da se radilo o nedemokratskom, totalitarnom poretku, koji je najprije tlačio one koji nisu pripadali srpskoj nacionalnoj zajednici, ali kad su njegovi nosioci nestali – prognani, pobjegli ili pobijeni, represija se okrenula prema stanovništvu srpske nacionalnosti. Mirovni aktivisti, koji su pokušavali raditi na integraciji lokalne zajednice, Srba, koji su ostali živjeti na tom području, Hrvata i pripadnika ostalih manjina, koji su se vratili iz progonstva, svjedočili su da su iz srpske zajednice u početku dolazili snažni integracijski signali i da su ljudi govorili kako su i za njih početak međunarodno posredovane mirne reintegracije i onda pripajanje Hrvatskoj, bili (doduše, ne nacionalno, ali ljudsko) oslobođenje, jer su se riješili terora nedemokratskih vlasti paravojnih formacija.

Ipak, zbog nedostatka razumijevanja o tome kakav je iskorak napravljen mirnom reintegracijom, na području Podunavlja uspostavljen je sustav u kojem manjina doduše nije socijalno isključena, ali su stvorene dvije getoizirane zajednice, koje međusobno ne komuniciraju.

Kontroverze i paradoksi

Poseban je paradoks da je danas svijest o važnosti konstitucionalnog patriotizma daleko snažnija u ostalim dijelovima Hrvatske, gdje su prava srpske zajednice bila bitno sužena u odnosu na ona u Podunavlju, a gdje je manjinska zajednica izložena rizicima socijalne isključenosti, riziku siromaštva i ograničen joj je društveni utjecaj. Paradoksalno, ako “srpski svet” igdje u Hrvatskoj ima nekog utjecaja, to je među Srbima u Podunavlju, gdje akteri koji su izgubili utjecaj unutar konstitucionalno patriotske manjinske stranke (SDSS) često ulaze u aranžmane s kreatorima napetosti u regiji, akterima Vučićeva režima, i spremni su sudjelovati u “manifestacijama” istog tog “srpskog sveta”.

Proces mirne reintegracije počeo je 15. januara 1996, a završio dvije godine potom (EPA)

Kao što je kontroverzan odnos javnosti prema efektu mirne reintegracije, tako je mnogo kontroverzi i unutar političke arene. I danas su rijetki oni koji nastoje afirmirati učinke ovog procesa i kontekstualizirati ga u stvaranje pretpostavki za europeizaciju hrvatskog društva. S jedne strane, Tuđmanovi su formalni baštinici iz HDZ-a svjesni da njihovo biračko tijelo ne smatra pluralno društvo poželjnom vrijednošću i da bi, barem na razini retorike, mnogi više voljeli da je ustavni poredak Republike Hrvatske i u Vukovaru uspostavljen oružanom operacijom, “pa da nema potrebe za diobom utjecaja”, a s druge, oni koji zagovaraju vrijednosti pluralnog demokratskog društva teško prihvaćaju činjenicu da je autoritarni Franjo Tuđman taj koji je napravio prvi veliki hrvatski “europski iskorak”.

Vesna Pusić, kao ministrica vanjskih poslova, prva je u hrvatskoj politici počela govoriti o tome da bi mirna reintegracija trebala biti dijelom hrvatskoga međunarodnog imidža, a da bi znanja o tom procesu ona morala nuditi u međunarodnim sukobima. U njeno vrijeme stvorene su prve pretpostavke da uz pomoć hrvatske diplomatske mreže nevladine organizacije, koje su sudjelovale u procesu izgradnje postkonfliktnog društva u Podunavlju, svoja znanja ponude u međunarodnim operacijama, ali do sada ta ponuda nije jasno i atraktivno “zapakirana” i nije nigdje primijenjena.

Evropski vjetar u leđa

Danas i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković znanja o mirnoj reintegraciji nudi kao hrvatsko međunarodno iskustvo.

Vrlo je racionalno bilo Ukrajini, nakon aneksije Krima i stvaranja Luganske i Donjecke paradržave na njenom teritoriju, kao model izlaska iz krize ponuditi model mirne reintegracije. Taj bi model, naime, garantirao integraciju ruske jezične zajednice u Ukrajini u lokalne zajednice u kojima su rusko govoreći živjeli, a s druge bi strane garantirao izlazak ukrajinske vojske i policije na državne granice. Naravno, taj koncept nije bio zanimljiv niti Rusiji i neće joj biti zanimljiv sve dok se, kao Miloševićev režim nakon 1995. godine, ne suoči s kapitulantskom strategijom.

Što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom danas, da je u njoj primijenjena strategija “mirne reintegracije”, zasnovana na kapitulaciji snaga što ih je Miloševićev režim organizirao na dijelu Bosne i Hercegovine, umjesto da je mir građen strategijom pogodbe s agresorom? Pogodbena tranzicija mora se zasnivati na relativno visokoj političkoj kulturi i jasno definiranim temeljnim vrijednostima, te na tome da, ako se već surađuje sa “starim režimom”, ta suradnja bude ograničena samo na njegovo stvarno “meko krilo”. Nažalost, danas, kad je na dnevnom redu ponovno priča o modelu “svi Srbi u jednoj državi”, koju autoritarni vođa bosansko-hercegovačkih Srba više nema niti potrebe zaogrtati pod plašt “politički korektnijega” srpskog sveta, uočljivo je da je pogodbena strategija bila neuspješna.

Iako ni danas hrvatska politička javnost nije jasno afirmirala vrijednosti koje su u procesu mirne reintegracije Podunavlja bile podrazumijevane, ali ne i objašnjavane i zagovarane, čak i relativni uspjeh ove mirovne operacije i njena baština osigurali su Hrvatskoj ključan europski vjetar u leđa. Afirmacija načela dijeljenja društvene moći i utjecaja, a ne podjele teritorija, sadržana u Ohridskom mirovnom sporazumu, i danas je  ključna “komparativna prednost” (Sjeverne) Makedonije u procesu njene europske integracije, koja ju na europskom putu drži unatoč brojnim neprihvatljivim opstrukcijama iz okoline.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Davor GjeneroDavor Gjenero je politolog i nezavisni politički konsultant. Bavi se političkim i stranačkim sistemima, izbornim zakonodavstvom i politikom zaštite ljudskih i manjinskih prava. Jedno vrijeme radio je kao saradnik na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i bio savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. 

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE MIŠLJENJA PIŠE

POPULARNO

Komentariši