Je li Zapad izgubio volju i digao ruke od ‘discipliniranja’ Dodika?

Dok u zapadnim institucijama o Dodiku više gotovo da nema ozbiljne priče, on je na domaćem planu nastavio gdje je stao u 2022.

Sve dok nema stvarnog nasilja, Zapad će dopuštati Dodiku da radi šta god želi, mišljenja je Toby Vogel (Reuters)

Muamer Tanović 14 Jan 2023

Ako se vratimo u prvu polovinu 2022. godine, prisjetit ćemo se silnih prijetnji Zapada upućenih Miloradu Dodiku, čiji secesionistički i, prema mišljenju mnogih, huškački i tvrdolinijaški nacionalistički stavovi kojima je navlačio oblake prijetnji miru i integritetu Bosne i Hercegovine, nisu bili bez reakcija demokratskog svijeta. A, činile su se odlučnim.

Dodika, koji je smjelo koračao ka ciljevima koji su shvatani kao uništavanje države, prvo je sankcionisao SAD, a potom i Velika Britanija, dok je sličnim putem išla i Evropska unija, od koje su se očekivali konkretni koraci ka smirivanju lidera bosanskohercegovačkih Srba u cilju stabilnosti Bosne i Hercegovine, ali i regije.

I ne samo sankcije, već i sve što ide uz to – moguća odlučna reakcija Visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, eventualna smjena, izbacivanje iz politike, krivični postupci…, sve ono što je moglo biti na stolu zbog Dodikovog upornog samotumačenja Dejtonskog sporazuma, ignorisanja odluka Ustavnog suda i ostalih pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine, odbijanja odluka OHR-a, napada na ustavnopravni poredak države, blokada institucija, slavljenja osuđenih ratnih zločinaca…, i čega sve ne.

Tresla se gora, rodio se miš. Makar tako trenutno izgledaju stvari.

Zapadu uvrede, Putinu odlikovanje

Od sankcija Evropske unije nije bilo ništa, a one koje su izrekli SAD i Velika Britanija čini se da nisu polučile nikakav opipljiv rezultat, osim što su u praksi iznjedrile još radikalnije Dodikovo lice i uvrede na račun svih koji mu stanu na živac.

Činjenica je da je Dodik u 2023. agresivniji nego ikada. I činjenica je da je to postalo samo – činjenica. I to ona za koju mari sve manje onih koji mogu nešto promijeniti izvana.

Dodik se ne ustručava vrijeđati međunarodne zvaničnike: visokog predstavnika Christiana Schmidta naziva “njemačkim turistom” i optužuje ga da “laže”, baš kao i američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Michaela Murphyja, kojeg je otvoreno ponižavao. Verbalno je vrijeđao Njemačku i Veliku Britaniju, kao i njihove ambasadore u Bosni i Hercegovini.

Dok zapadni svijet ruskog predsjednika Vladimira Putina naziva ratnim zločincem, Dodik ga gordo podržava, a 9. januara, kada je još jednom proslavom neustavnog dana entiteta Republika Srpska ponovo zabio prst u oko državi Bosni i Hercegovini i svima koji su ga upozoravali na to, čak mu je poslao i entitetsko odlikovanje. Demonstraciju sile, i to one sa oružjem, naravno, nije preskočio, dok je šlag na tortu stavio paradom pripadnika zloglasne grupe “Noćni vukovi”.

Dodik koristi svaku priliku za provokacije i kontriranje zapadnom svijetu, a oni su, kako se čini, sav interes za to pretočili samo u pisanja šablonskih protokolarnih saopštenja sa deklarativnim osudama. Dok u američkim i britanskim, kao i u institucijama EU-a o Dodiku više gotovo da nema ozbiljne priče, on je na domaćem planu nastavio gdje je stao u 2022. I ne samo to, već ide još dalje u razgradnji Bosne i Hercegovine, sa propratnim izjavama o “Srbima u jednoj državi”.

Tek su u četvrtak pojedini europarlamentarci ponovo zavapili o sankcijama Dodiku, no sudeći prema dosadašnji promašajima sa njihovim (ne)uvođenjem zbog prepreke koju je postavio Dodikov saveznik Viktor Orban, teško je očekivati da će ih sada biti.

Logično pitanje koje se na osnovu svega toga može postaviti je – da li je Zapad izgubio volju i digao ruke od “discipliniranja” Dodika i pomoći Bosni i Hercegovini da izroni iz dugogodišnje društvene, političke i, posljedično tome, ekonomske agonije, te ga jednostavno pustio ga da radi šta hoće, koliko hoće i do kad hoće?

‘Bolje status quo, nego neizvjesnost’

Međunarodni eksperti koji je kontaktirala Al Jazeera tvrde da je odgovor na to pitanje bliži potvrdi, nego negaciji. I ne samo to, već konstatuju da je upravo politika Zapada omogućila Dodiku da ide putem kojim je krenuo.

“Glavni cilj zapadnih sila – SAD-a, Velike Britanije i EU-a – u Bosni i Hercegovini i općenito na Balkanu je obuzdati probleme i spriječiti nestabilnost. Ono što oni žele nije demokratizacija Bosne i Hercegovine, pojava odgovornosti ili razvoj zemlje, već je to ‘obuzdavanje’ situacije”, kaže Toby Vogel, član Vijeća za demokratizaciju politike iz Brisela.

Dodik se, kaže, smatra “manjim iritantom”, sve dok stanje, eventualno, ne počne opasnije izmicati kontroli.

“Bosna i Hercegovina je stabilna, dok je Dodiku u interesu da zadrži poziciju unutar postojećeg sistema. U tom cilju, vjerovatno mu je prijetnja otcjepljenjem Republike Srpske unosnija od samog otcjepljenja. Na kraju, on ima najveću korist od statusa quo, odnosno, opstanka Bosne i Hercegovine, jer ima izgovor za to zašto stvari u entitetu Republika Srpska nisu bolje. Zapad se slaže sa takvim pristupom. Sve dok nema stvarnog nasilja, dopuštat će mu da radi šta god želi”, govori Vogel.

Upravo zato, dodaje, zapadne sile ne žele se sukobljavati s Dodikom.

“Oni se ničega ne plaše toliko kao nestabilnosti”, ističe. “Više vole loš status quo nego neizvjesnost, a skrivaju se iza ideje da je Dodik izabrani predstavnik bosanskih Srba, kao što se (čelnik HDZ-a BiH) Dragan Čović vidi kao predstavnik bh. Hrvata. I, ne vidim da će se nešto od toga uskoro promijeniti”.

“Zapad je apsolutno fiksiran na umirivanje Dodika kroz pitanje državne imovine”, nastavlja Vogel, “kao i Čovića sa promjenom Izbornog zakona kako bi se osigurala dominacija HDZ-a nad politikom bosanskih Hrvata, uz slabljenje reaktivnog bošnjačkog nacionalizma i probosanskih snaga”.

‘Prihvatanje tribalizma kao činjenice na Balkanu’

Kurt Bassuener, suosnivač i viši saradnik Vijeća za politiku demokratizacije iz Berlina, kaže da je sadašnja situacija rezultat činjenice da je Zapad Dodiku dopuštao inicijativu još otkako je došao na vlast 2006. godine.

“Ovakav prikaz militarizirane policije i drugog osoblja u Republici Srpskoj prije 17 godina je bio nezamisliv, jer se pretpostavljalo da neće biti dopušten. No, Dodik je, uz pomoć Čovića, progresivno definirao devijantnost do tačke u kojoj on, zapravo, postavlja uslove za angažman Zapada”, govori Bassuener.

Odgovarajući na pitanje sa početka teksta – da li je Zapad digao ruke od Dodika i Bosne i Hercegovine – Bassuener kaže da “vjerovatno jeste”.

“U širem smislu, čini se da je Zapad prihvatio tribalizam kao endemsku činjenicu na Balkanu i da je odustao od ideje napretka. Nereagiranje na Dodikove postupke ovoga puta, ali i u mnogim ranijim slučajevima, odraz je trijumfa politike prema cijelom Zapadnom Balkanu kojom se inicijativa prepuštala dodicimačovićimavučićima i ostalima“, tvrdi Bassuener, uz opasku da je promjena politike moguća, no on je ne vidi.

“Ako pitate vidim li dokaze da bi se to moglo dogoditi, odgovor je – ne vidim. Umjesto da kontroliramo rizike koje možemo kontrolirati, uvjeravajući građane Bosne i Hercegovine i regije da nasilje neće biti dopušteno te da će oni koji ga pokrenu platiti paklenu cijenu, mi ignoriramo simptome i priču skrećemo na sretnije teme – kao što je recimo odluka o kandidatskom statusu Bosne i Hercegovine za EU”, konstatira Bassuener.

Prema njegovim riječima, isto vrijedi i za promjenu zakona kako bi se umirili politički lideri koji odbijaju igrati po postojećim pravilima, kao što se dogodilo 2. oktobra (nametnuta odluka Christiana Schmidta o izmjenama Izbornog zakona, op. a.).

“Tu možete vidjeti korelaciju između Dodika i Čovića – kada jedan ide ka svojim ciljevima i ostvari ih, drugi pomiče crvenu liniju još dalje. I to im se isplati. I ne samo njima”, upozorava Bassuener.

Kako bi, zapravo, politika Zapada prema Dodiku trebala izgledati u aktuelnom trenutku?

“Da je demokratski svijet imao politiku jasnog stavljanja do znanja da možemo provoditi loša stara pravila – Dejtonski sporazum – dok se ne pojave popularnija vizija i zamah za istinske demokratske alternative, a ne feudalne ili oligarhijske, te se ne stvore uslovi da takav pokret dobije snagu, ne bismo bili ovdje”, kaže Bassuener.

“Ono što treba je Dodiku jasno dati do znanja da nezavisnost Republike Srpske nikada neće biti dopuštena i to pokazati sa dovoljno čizama NATO-a na strateškim lokacijama, kao što je Brčko. Tada bi Dodik izgubio dosta svoje moći. Njemu je dopušteno da proklamuje vjernost ‘izvornom Daytonu’, dok ga Zapad nije promijenio. A, da je politika bila ‘ako voliš Dayton, Mile, onda možeš imati kompetentnog i strateški važnog (niti jedno niti drugo to sada nije slučaj) visokog predstavnika, i prisutnost NATO-a u Bosni i Hercegovini zauvijek  – suoči se s tim’, on bi bio na velikom gubitku. Ovako, Dodik je postigao da Zapad izgleda nemoćno i kukavno. I to ide na naš račun”, govori Bassuener. Smatra ipak da bi se “to, svakako, moglo promijeniti, kada god to Zapad poželi”.

“No, to bi značilo i promjenu u našim alatima, pristupu i ljudima koji bi to uradili, a na Zapadu nema odgovornosti za mijenjanje dvije decenije promašene politike”, konstatira.

‘Evropa se brani na Balkanu’

Za razliku od Vogela i Bassuenera, britanski analitičar prilika na Balkanu Daniel Smith stava je da Zapad, ipak, nije digao ruke od suočavanja sa Dodikovim agresivnih djelovanjem.

Smatra da je opredijeljenost Zapada za snažnu i bezrezervnu podršku Ukrajini u borbi protiv ruske agresije stvorila dojam da je Zapadni Balkan ispao sa njegove agende, no i da zbog Srbije i njenog odnosa sa Rusijom koji se prebacuje i preko granice Bosne i Hercegovine, njegova prisutnost u regiji ponovo raste.

“No, Zapad za ostvarenje ciljeva provodi politiku diplomatije, iako ima i hrpu ‘štapova i mrkvi’. Zapad je postavio svoje crvene linije ispred Dodika i drugih ruskih satelita na Balkanu, a to najbolje dokazuje izjava američke ambasade u Bosni i Hercegovini da će Republike Srpske sama uništiti sebe i one oko sebe vodeći politiku nezavisnosti”, ukazuje Smith.

“Evropska diplomatija trebala bi slijediti američki primjer i odlučno se suprotstaviti destabilizirajućem djelovanju Dodika, koji ima podršku Vučića i Putina. Bez te svoje političke braće, Dodik ne bi mogao biti tako agresivan i ratnohuškački nastrojen. Srbi postaju ruska barikada za prosperitet na Balkanu”, mišljenja je Smith, koji je u razgovoru za Al Jazeeru prošle godine pozvao na protjerivanje ruskog ambasadora iz Bosne i Hercegovine.

U prilog svojim tvrdnjama o ruskoj destabilizaciji Balkana preko (predsjednika Srbije Aleksandra) Vučića i Dodika, britanski analitičar tvrdi da je Putin u Srbiji instalirao svoje paravojne grupe poput “Noćnih vukova” ili plaćenika Wagner grupe, za koje kaže da su bili i na Kosovu prošlog mjeseca, tokom blokade puteva, a potom su došli i u Bosnu i Hercegovinu.

“Dodik bi trebao biti na ‘crnoj listi’ svake zapadne zemlje. Moje je uvjerenje da će Balkan zahvaljujući dinamičnijem američkom djelovanju u Evropi, ipak krenuti dobrim putem. Ključ uspjeha je jedinstvo Evrope oko toga da li će Balkan postati Evropa ili Evropa više neće biti kontinent liberalnih ideala. Dakle, Evropa se brani na Balkanu, a podrška Dodiku ili Vučić nije vrijedna toga da ona izgubi slobodu i demokratiju”, ukazuje.

“Putin, Vučić i Dodik imaju puno toga zajedničkog – to su tri autokratska i korumpirana lidera koja podržavaju genocid. Vjerovati i očekivati da će promijeniti stavove je isto kao i pustiti ubicu da počini još jedan zločin”, zaključuje Smith.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE TEME

POPULARNO

Komentariši