SEDAMNAEST GODINA VLASTI KAKO JE DODIK OD „DAŠKA SVJEŽEG VJETRA“ EVOLUIRAO U NACIONALISTU I LJUBITELJA RATNIH ZLOČINACA

U okviru obilježavanja neustavnog Dana RS 9. januara predsjednik ovog entiteta Milorad Dodik odlikovao je predsjednika Rusije Vladimira Putina u znak zahvalnosti za „patriotsku brigu i ljubav prema Republici Srpskoj“.

Desilo se to u danu kada su ruski vojni izvori slavodobitno izvijestili da je u raketnom napadu njihovih snaga u Krematorskom ubijeno 600 Ukrajinaca. U jednom od nizu dana u kojima milioni Ukrajinaca, nakon što su im ruske vojne postrojbe uništile infrastrukturu, žive u mraku i hladnoći, bez pitke vode.

Za demokratski svijet bio je to krešendo Dodikovog moralnog i političkog sunovrata. Za sve one građane Bosne i Hercegovine koji su taj čin osudili, kada je Dodik u pitanju iznenađenje nije bilo preveliko.

APRILSKI PAKET I POVRATAK NA VLAST

Lider SNSD-a, taj, kako ga je koncem 90-tih godina prošlog stoljeća nakon što je prvi put izabran za premijera RS nazvala američka državna sekretarka Medlin Olbrajt, „svježi dašak vjetra na Balkanu“, taj Milorad Dodik odavno nije čovjek kakvim se predstavljao. Čovjek za koga se vjerovalo da je spreman s mislećim i neostrašćenim političarima i javnim radnicima graditi prosperitetnu BiH.

Vehid Šehić, građanski aktivista i jedan od osnivača Foruma građana Tuzla, kaže da je taj put Milorada Dodika za njega bio iznenađenje. Šehić podsjeća na njihovu  saradnju neposredno nakon rata kada je Dodik bio „jedan od najhrabrijih političara“, čovjek koji je bio suosnivač alternativnog vijeća ministara BiH i javno zagovarao zajednički život u BiH.

„Sjećam se jednog od tih skupova u Tuzli 1997. godine, na kojem se govorilo o budućnosti BiH u trećem mileniju i kada je u obraćanju novinarima Dodik jasno za ratne zločine, uključujući i Srebrenicu, optužio i Radovana Karadžića i Ratka Mladića, što je bila velika hrabrost tada kazati“, naveo je Šehić.

Naš sugovornik ističe da se ta prekretnica može vezati za 2006. godinu i propast takozvanog aprilskog paketa ustavnih promjena, kao šanse da se BiH uredi kao moderna, građanska država.

„Nakon toga nastupila je i socijalna kriza i kriza morala u politici, a šta se dešava u glavi nekog pojedinca je teško zdravorazumski pojasniti. Pogotovo jer je Dodik dugo vremena prihvatao da su pripadnici srpskog naroda počinili ratne zločine, da za to trebaju odgovarati, da bi došao do faze kada veliča ratne zločince“, kaže Šehić.

Dodikov povratak na vlast u Republici Srpskoj 2006. godine, kao što to i Šehić navodi, označio je i promjenu političkog narativa. Tada u izbornoj kampanji on preuzima u cijelosti nacionalistički politički diskurs na kojem je počivao SDS i tada još uvijek snažna Srpska radikalna stranka. Građani, socijalna pravda, poštivanje ljudski prava, potreba procesuiranja ratnih zločinaca, potpuno nestaju iz političke platforme SNSD-a i zamjenjuju ih teme o „ugroženosti RS“, nižu se i izmišljaju stalno novi neprijatelji koji prijete „nestanku Srba u BiH“, prvi put Dodik otvara i temu/prijetnju otcjepljenja RS-a.

No, treba podsjetiti pri tom i na 2001. godinu, te prve znakove promjene odnosa prema ratnim zločincima koje su počinili pripadnici srpskog naroda. Jasno se to dalo iščitati iz reakcije na hapšenje po optužnici za ratne zločine Haškog tribunala  Biljane Plavšić, bivše predsjednice RS-a i jedne od osnivačica SDS-aPlavšić se dobrovoljno predala sudu u Hagu, 2003. godine priznala krivicu za protjerivanje po vjerskoj i nacionalnoj osnovi nesrpskog stanovništva, zločin protiv čovječnosti i osuđena je na 11 godina zatvora.

Dodik je svo vrijeme žestoko negirao bilo kakvu odgovornost Plavšić, posjećivao je tokom izdržavanja kazne, a svoju „lojalnost“ bivšoj predsjednici RS, ili tačnije omalovažavanje Haškog tribunala, demonstrirao je 2009. godine, kada je Plavšić po izlasku na slobodu u njegovoj pratnji u Beograd stigla avionom Vlade RS.

DODIKOVE ISTINE I LAŽI

No, konačna promjena kursa uslijedila je nakon hapšenja i tokom suđenja ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, a potom i komandantu Vojske RS Ratku Mladiću, dvojcu najodgovornijem za genocid u Srebrenici.

Povjesničar Ivan Lovrenović u autorskom tekstu objavljenom u dnevnom listu Danas 2015. godine, osvrćući se na njegov iskaz kao svjedoka Mladićeve odbrane, kirurški precizno oslikao je politički put kojim je Dodik krenuo.

„Srpska vojska pod Mladićevim zapovjedništvom i Karadžićevim političkim liderstvom po svjedoku Dodiku samo je branila srpski narod i teritorije od ‘muslimanske i hrvatske agresije’. Zločini srpskih snaga i politike? Ma ne, toga nije bilo. Kada ga tužitelj Alan Tieger preciznim citatom podsjeti kako je govorio 2001. godine (a u tom trenutku Dodik je nada i miljenik međunarodne zajednice kao ‘demokratska alternativa’ Karadžićevoj vlasti) da se ‘otvoreno mora reći da su zločini počinjeni’ i da će ‘vodeći funkcioneri doći pred Haški sud’, on odgovara da su takve njegove izjave bile stvar ‘političkog diskursa koji ne mora nužno biti zasnovan na činjenicama’. Zvjezdani je to trenutak čovjeka i političara Milorada Dodika! Sve je sadržano u toj izjavi, u tome stavu: shvaćanje politike kao djelatnosti u kojoj ništa ‘ne mora biti zasnovano na činjenicama’, afirmacija laži kao korisne i poželjne metode u životu i u politici… To je tipični profil nacionalnoga vođe u našim ‘tranzicijskim’ prilikama, samo ga je Milorad Dodik do kraja izoštrio“ napisao je Lovrenović.

I što je takav politički diskurs sve artikulisanije zagovarao – to je mu je i rasla podrška javnosti, a o čemu zorno svjedoči da su i SNSD i on u kontinuitetu 17 godina dominanta politička opcija u RS-u.

Srpski politički konstrukt koji se kao „jedina istina“ plasira u javnosti tri decenije o Srbima koji su vodili „odbrambeno-otadžbinski rat“, o „zavjeri zapada prema kome su samo Srbi jedini krivci za rat u BiH“, o Haškom tribunalu „kao političkom sudu koji sudi samo Srbima“, preko obrazovnog sistema do podobnih „patriotskih medija“, u toj mjeri je prihvaćen kod većine bosanskih Srba da smo danas, a ulazimo u 28. poratnu godinu, u procesu suočavanja s ratnom prošlošću jednako daleko kao što smo to bili i u godinama neposredno nakon okončanja rata.

Milorad Dodik savršeno je svjestan da ostanak na vlasti može najlakše ostvariti ne ekonomskim i socijalnim reformama, nego kontinuiranom proizvodnjom straha od „drugih“, a podrška ratnim zločincima, negiranje genocida u Srebrenici, odbacivanje presuda Haškog tribunala i Suda BiH, najjednostavniji su put za držanje konstantnih političkih tenzija i mobilizaciju „svog naroda“.

I stoga je sve osim slučajnosti bilo postavljanje ploče s imenom Radovana Karadžića na Studentski centar na Palama u osvit lokalnih izbora 2016. godine. Jednako kao što u nizu gradova RS stoje murali s likom Ratka Mladića, uz poruku „heroj , a ne zločinac“. Za čiju je izradu trebalo vrijeme i od kojih su policija i nadležne komunalne službe okretale i okreću glavu.

DALEKO OD SUOČAVANJA S PROŠLOŠĆU

A da neće odustati od takve politike i da za to ima podršku cijele srpske političke scene, kao i većine građana srpske nacionalnosti u ovom bh. entitetu, svjedoči i reagovanje na izmjene Krivičnog zakona BiH o zabrani negiranja genocida i kažnjavanju veličanja ratnih zločina i zločinaca, koji je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo na kraju svog mandata u julu 2021. Narodna skupština uz punu podršku poslanika svih srpskih stranaka promntno je reagovala, donijevši Zakon o neprimjenjivanju odluke visokog predstavnika.

A Milorad Dodik građanima RS poručio je da će „policija RS zaštiti svakog ko zbog negiranja genocida bude lišen slobode“, te najavljivao da „razmišlja i da pripadnicima SIPA-e zabranidjelovanje na teritoriji RS-a“. Ono što je tada i bh. i međunarodnoj javnosti poručio je i da bi, kada bi se počeo taj zakon primjenjivati, „70 do 80 posto Srba bilo uhapšeno“.

Branko Ćulibrk, građanski aktivista i izvršni direktor Centra za mlade Kvart iz Prijedora, ukazuje da se nacionalistička retorika, a koja i uključuje relativizaciju ratnih zločina i otvorenu podršku ratnim zločincima, što se Dodika tiče „najbolje prolazi kod velikog broj Srba“.

„Meni je dovoljno da vidim u krugu svoje porodice kako promišljaju o politici na nivou entiteta i države. Konkretno, mojoj baki nije ni palo na pamet da glasa za nekog drugog, jer ona jedino Milorada Dodika vidi kao nekog ko je za RS, iako njen ekonomsko-socijalni položaj ničim joj ne daje za pravo da tako razmišlja“, navodi Ćulibrk.

Prema njegovim riječima, da bi se opravdala ta stalna priča o ugroženosti srpskog naroda u njoj se moraju stvoriti i „heroji“, pa se tako brani i „jedna ogromna potreba da se taj nacionalizam opravdava, dok pod njim političke elite pljačkaju taj isti narod“.

Ono što Ćulibrk ističe kao problem jeste pitanje koliko se uopšte svijest o pitanjima i nacionalizma i ratnih zločina mijenja.

„Mladi istina odlaze, gubi se taj identititet nacionalnog naboja u potrazi za ekonomskom sigurnošću. Ali mene brine hoće li se desiti da i ti ljudi sutra postanu neka nova, ostrašćena dijaspora spremna da, istina iz daljine, na društvenim mrežama žestoko, pa i radikalno, brani svoj nacionalni identitet“, upozorava Ćulibrk.

Podsjećamo da je od stupanja na snagu izmjena KZ BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida i sankcionira veličanje ratnih zločina i zločinaca prošlo 18 mjeseci. Tužilaštvo BiH, unatoč zaprimljenim krivičnim prijavama, do sada po tom osnovu nije podiglo ni jednu optužnicu. Otuda i ne čudi da Milorad Dodik i dalje negira genocid u Srebrenici, odbacuje presude Haškog tribunala, Srbe, ratne zločince veliča kao heroje i mučenike i nastavit će tako jer u BiH ne postoji ni dovoljno jaka javnost koja bi svoj glas protiv toga digla, niti pravosuđe spremno da radi svoj posao.

Gordana Katana (Inforadar)

Komentariši