I danas je mnogo onih koji godinama kasnije na sarajevskim ulicama traže komadiće onoga o čemu je Dario Džamonja pisao.
Dvije stvari su se poklopile prije nastanka ovog teksta: najprije sam na tavanu, među stvarima koje sam čuvala sve do tinejdžerskih godina, pronašla svesku sa citatima pisaca koje sam postepeno otkrivala u srednjoškolskim danima. Zatim je na internetu popularizovana stranica koja promoviše razgovore ljudi s umjetnom inteligencijom.
Navodno, spomenuta stranica može se koristiti kao asistent i vrlo jednostavno i brzo dostavlja odgovore na vrlo kompleksna pitanja i zadatke. Uz redovnu vježbu, koju će osigurati kroz razgovore s radoznalim korisnicima interneta, ovaj alat bi se vrlo brzo mogao razviti u nešto dosta veće.
Ako su prognoze tačne, može eventualno predstavljati i veliku prijetnju za poslove većine nas – jer će nas nadmašiti znanjem i vještinama. Zvučalo je dovoljno primamljivo da mu i sama pokušam postaviti nekoliko pitanja.
Umjetna inteligencija bez ispravne informacije
Zbog pisanja teksta, prvo je bilo o Dariju Daci Džamonji. Od njegove smrti već su prošle 22 godine i do sada je na njegov januarski rođendan i oktobarsku godišnjicu smrti objavljeno stotine televizijskih i novinskih reportaža, što, razumije se, uključuje i vrijedne detaljne kolumne i prisne tekstove iz pera njegovih prijatelja i poznanika. Koliko o svemu zna umjetna inteligencija?
U mali prozor sam upisala kratki pozdrav i postavila kratko pitanje o Džamonji, na šta je kompjuter potvrdio da ga itekako poznaje. Riječ je, kaže mi, o hrvatskom književniku rođenom 1938. godine, osnivaču Demokratske fronte i autoru velikog broja knjiga o Josipu Brozu Titu. Šta?!
Osvježavam prozorčić, postavljam isto pitanje. Zatim posmatram kako se na ekranu slovo po slovo kreira nova priča o Džamonji. Ovaj put je hrvatski skulptor, rođen 1897. godine, poznat po nevjerovatnim umjetninama koje je izlagao širom Evrope, pogotovo u Italiji.
Prihvatajući da umjetna inteligencija, za koju stručnjaci tvrde da u većini slučajeva isporučuje izuzetno precizne i tačne informacije, nema nijednu ispravnu činjenicu o jednom od najvažnijih bosanskohercegovačkih pisaca, ostavljam kratak i gorak komentar: „Ono što ste napisali nije istina“.
Kompjuter mi spremno odvraća prijedlogom da sama ostavim kratki opis Džamonje, koji će kasnije biti provjeren i zatim eventualno iskorišten u budućim razgovorima.
Potpuno je neshvatljiva i apsolutno neprihvatljiva činjenica da u budućnosti može postojati sistem koji ima gotovo sve informacije, a pritom ne može isporučiti nijednu ispravnu o Daci. Nikakve tu inteligencije nema.
Drugo pitanje nisam postavljala.
Naš Daco
Nedavno sam se, sasvim neočekivano, našla u brlogu stvari s kojih sam do prije nekoliko godina pažljivo skidala prašinu u porodičnom domu. Ležale su zaboravljene na kućnom tavanu, zatrpane gomilama crnih plastičnih kesa, natopljene vlagom.
U hrpi knjiga čije su stranice već požutjele i ispresavijane, počivala je manja sveska čije su korice ispisane različitim rečenicama i frazama koje su obilježile moje tinejdžerstvo. Neću detaljisati o njenom sadržaju, važno je samo da je u njoj kratko zabilježen trenutak kad sam, oduševljena otkrićem, zapisala prvi citat kroz koji je počelo moje upoznavanje Darija Džamonje.
Sjedim sam u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: “Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru”.
Kasnije ću iz Jergovićevog teksta saznati da su mnogi prije mene čuvali Dacine citate, pažljivo složene u novčanike, uz slike djece i žene, u pretincima u kojima se danas, obično, drže kreditne kartice. Danas je gotovo identično, samo što su Dacine riječi preselile u virtuelni svijet, gdje se i dalje beskrajno kopiraju i lijepe i ostalih 10 mjeseci u godini, a ne samo u oktobru i januaru.
Zapravo će sva saznanja o njemu postepeno curiti iz tekstova ljudi koji su ga poznavali, a koji će njegov lik vjerovatno i danas prizvati kroz živopisne, detaljne i vrlo opipljive uspomene.
Dacu ima ko pamtiti
Od zapisivanja tog prvog citata o Indexima, sve do pažljivo zamotanog rođendanskog poklona u kojem je Dacina zbirka Ako ti jave da sam pao prošlo je punih 10 godina. U tom vremenskom okviru otkrila sam da je mnogo onih koji godinama kasnije na sarajevskim ulicama traže komadiće onoga o čemu je Džamonja pisao. Jednako tome, veliki je broj onih koji kroz Dacine priče iz daljine obilaze grad i mahale koje smatraju svojima, a njima već dugo nisu prošetali.
Bilo koje ukoričeno Dacino Sarajevo ujedno je i štivo koje je nemoguće, i nimalo preporučljivo, čitati u cugu. Čak i ako probate, nemoguće ga je sažvakati i provariti. Materijal pun pijanstava, mamurluka, ljubavnih razočarenja, nesporazuma, nesreće i propuštenih prilika trebao bi se konzumirati postepeno, te bi mu se trebalo vraćati s vremena na vrijeme, onda kad u vlastitoj svakodnevnici prepoznamo nešto što je Daco već odavno ilustrovao riječima na papiru.
U prozorčić razgovora s umjetnom inteligencijom kratko sam napisala biografiju Darija Džamonje. Rođen 1955. u Sarajevu, kratko živio s roditeljima, majka odselila u Holandiju, otac se ubio. Odrastao s nanom i dedom. U nastavku detaljan opus njegovih knjiga, nešto informacija o odličnim kolumnama. Devedesetih povrijeđen u ratnoj nesreći, nakon čega je odselio u Ameriku iz koje se vratio tek 1998. Nekoliko puta se ženio, ima dvije kćerke, Nevenu i Vesnu.
A onda i moje omiljene izjave: “Meni je pisanje ljubav. Sticajem okolnosti živim od toga. Ali i da mi se ne plaća, ja bih pisao”. Zatim i ona kultna: “Vratio sam se iz Amerike iz jednog razloga – da ne umrem u Americi kao kuhar, nego da umrem u Sarajevu kao pisac”.
Umro je u Sarajevu 2001. godine, kao jedan od najvećih pisaca u svojoj državi.
Među posljednjim vijestima 2022. godine javili su da će Daco uskoro dobiti spomenik u Sarajevu. Dok god ima neko da ga opisuje tehnologijama budućnosti, piše o njemu na važne godišnjice, citira i čita ostatak godine i diže mu spomenik u gradu koji vjerovatno niko nije opisao bolje od njega – nemamo se oko čega brinuti, jer Dacu ima ko pamtiti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA
- Lejla KajićLejla Kajić je novinarka iz Sarajeva. Karijeru je započela na RSG radiju, nakon čega je radila na portalu Klix, gdje je snimila dokumentarni film ‘Džemo’. Trenutno radi u marketinškom timu kompanije Mistral i kao dopisnica Oblakodera i magazina Gracija.
POVEZANE
- Paul Lowe: Izložba ‘Pazi, Snajper!’ edukuje Beograđane o ratnim dešavanjima u BiHNakon što je izložbu o najsmrtonosnijoj ulici u Sarajevu predstavio 2021. u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, britanski fotograf Paul Lowe proširio je postavku i predstavio je u Beogradu.Published On 20 Dec 202220 Dec 2022
- BLOGBLOG,Marija Jurić Zagorka: Književnica koja je bila umorna od nesrećeI 65 godina nakon smrti Marije Jurić Zagorke, žene čije je ime u historiji hrvatskog novinarstva i književnosti upisano zlatnim slovima, od nje imamo još mnogo toga naučiti.blog by Lejla KajićLejla KajićPublished On 29 Nov 202229 Nov 2022
- BLOGBLOG,Šta je ‘quiet quitting’ trend i može li opstati?Iako ‘tihi otkaz’ štiti od izgaranja, radnici širom svijeta se sve više plaše za vlastita radna mjesta i plaće.blog by Lejla KajićLejla KajićPublished On 08 Nov 202208 Nov 2022
- Pjer Žalica: To što nema protesta je dokaz koliko nismo svjesni krizeNedugo nakon što je na SFF-u premijerno predstavio ‘Praznik rada’, svoj četvrti igrani film, Pjer Žalica govori o inspiraciji za novo ostvarenje koje predstavlja kraj trilogije o traumama rata.Published On 22 Aug 202222 Aug 2022
VIŠE IZ RUBRIKE BLOG
- BLOGBLOG,Fuad Muzurović – više od igre
- BLOGBLOG,Koga je Djed Mraz u Srbiji obradovao, a koga razočarao
- BLOGBLOG,Dva Božića, jedna jelka i crveni tepih
- BLOGBLOG,Božić u Etiopiji
![Na Badnje veče Etiopljani posećuju noćnu službu [Svetlana Dojcinović]](https://balkans.aljazeera.net/wp-content/uploads/2023/01/CH0A8747.jpg?resize=270%2C180&quality=80)
