‘Mali rat’ na Kosovu – prijetnja ili realnost

Je li upit iz davno podijeljene Mitrovice o ‘malom ratu’ na Kosovu samo prijetnja ili realna opasnost?

23 Nov 2022

Hibridni rat u jednom zamrznutom konflktu kakav Kosovo jest nije nikad ni prestao, piše autor (EPA)

Riječ rat, doduše uz odrednicu “mali”, kao jednu od navodnih mogućnosti za razrješenje kosovskog čvora, prvi put poslije 1999. godine, spomenula je nedavno urednica kosovskog portala Kossev Tatjana Lazarević. Ona nije ulazila u detalje šta bi “mali rat” mogao donijeti srpskoj ili albanskoj strani niti ko bi protiv koga tu ratovao, jedini nadležan za sigurnost je KFOR (čitaj NATO), ali je podsjetila da je napetost na Kosovu dosegnula vrhunac.

Tema “malog rata” nije posebno analizirana ni u srbijanskim medijima, valjda zbog toga što ne postoji “mali rat” koji ne proizvodi velike žrtve u ljudstvu i materijalu. S druge strane, hibridni rat u jednom zamrznutom konflktu kakav Kosovo jest nije nikad ni prestao usprkos teškom porazu “specijalne vojno-policijske operacije” Beograda okončane bombardovanjem tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i potpisivanjem Kumanovskog sporazuma o povlačenju vojske i policije iz tadašnje pokrajine Srbije.

Što se tiče današnje Srbije, u opticaju su dvije osnovne škole mišljenja. Prva je sasvim bliska političkom vrhu države, ona koja preregistraciju vozila na kosovske table u četiri opštine na sjeveru vidi kao tempiranu bombu i uvod u sukobe sa nesagledivim posljedicama ne samo za Kosovo nego i cijelu regiju. Međutim, nisu rijetki ni zastupnici teorije da serija najnovijih događaja povodom odluke Prištine o preregistraciji vozila, te bojkot kosovskih institucija od strane tamošnjih Srba nisu ništa drugo nego uzaludan pokušaj Beograda da se pažnja javnosti preusmjeri sa prijeteće hiperinflacije od koje strahuje više građana Srbije nego od mogućnosti novog oružanog sukoba na Kosovu.

Brisel prvi put na Vučićevoj strani

Je li “mali rat” jedna od opcija Beograda koji već prilično dugo vojsku drži u visokom stepenu pripravnosti u blizini sjeverne kosovske granice, nije najjasnije ni nakon još jednog susreta premijera Kosova Albina Kurtija i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Briselu, naravno uz posredovanje starih evropskih znanaca Josepha Borella i Miroslava Lajčaka.

Kurti je i poslije osmosatnih dramatičnih trilateralnih pregovora ostao krut u insistiranju da glavni dijalog treba najprije voditi o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa Prištine i Beograda dok se Vučić kao već prekaljeni taktičar u ranijim sličnim situacijama zalagao prvenstveno za odlaganje kažnjavanja kosovskih vozača sa tablicama iz Srbije.

Čak je džentlmenski obećao da Beograd više neće ni izdavati ni produžavati sporne registarske tablice akronimima gradova i opština sa Kosova.

To nije pomoglo da Kurti promijeni mišljenje, ali se mnogo svidjelo Borellu koji je za nepotpisivanje dogovora okrivio kosovskog premijera i prvi put otkako se vodi dijalog o Kosovu predsjednika Srbije označio kao dobrog momka koji se založio za očuvanje mira “koji je toliko potreban i Srbima i Albancima”. Što naravno svakom dobronamjernom nije sporno. Ratne rane su i poslije 23 godine prilično svježe i duboke kod mnogih, pogotovo onih koji su izgubili nekog od najmilijih.

Ali, zašto se onda već danima neumorno udara u ratne talambase i zašto se Vučić pred strancima predstavlja kao peacemaker, dok kod kuće drži neprekidno otvorenu telefonsku liniju sa Generalštabom i ministrom odbrane?

Koliko je realna opasnost od novog pogroma, “Oluje” ili “Bljeska” koje Vučić i njegovi trabanti spominju skoro na dnevnom nivou? Tatjana Lazarević, od čijeg “malog rata” na Kosovu smo krenuli u ovo razmatranje, smatra da je to podsjeća na onu priču o čobaninu, ovcama, selu i vuku…

Red na Ameriku

Kada je postalo jasno da od hitnog sastanka u Briselu neće biti ništa, uprkos velikom zalaganju Evropljana i neočekivano popustljivom Vučiću, stigli su signali iz Washingtona kako je vrijeme da se u proces umiješa i Amerika. Tako je samo dan nakon kraha pregovora u Briselu, na zahtjev američke administracije, Kurti odložio primjenu odluke o kažnjavanju vozača zbog registarskih oznaka za još 48 sati, što će reći do četvrtka ujutro, o čemu je izvijestio na svom Twitter nalogu.

Nema nikakve sumnje da će za to vrijeme SAD nastaviti pritiskati Kurtija da odustane od primjene sporne odluke koja ne služi deeskalaciji prilika i otvaranju prostora za one prave pregovore, one o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine koji se prema planu Evropske unije trebaju okončati na proljeće 2023. godine.

Slijedom najnovijih događaja evidentno je kako je taj proces sada prilično usporen pogotovo zbog činjenice što ni Brisel ni Washington ne kriju zabrinutost zbog pogoršavanja situacije na terenu i realne mogućnosti od novog međuetničkog sukobljavanja. Pogotovo što, prema navodima kosovske policije, na sjeveru Kosova svako malo izgori po neki automobil koji je umjesto srpskih stavio kosovske registarske table. Četiri punkta kosovskih specijalaca na sjeveru Kosova u blizini granice, prema srpskim izvorima, svakodnevno se pojačavaju borbenim vozilima i ljudstvom, što povećava atmosferu napetosti i straha.

Prema najavama predsjednika Srbije, koji je ponovo razgovarao i sa predstavnicima kosovskih Srba, eventualni novi protesti ili demonstracije, ukoliko ih bude u narednim danima i nedjeljama, moraju biti isključivo u službi očuvanja mira.

Zašto šuti Olaf Sholtz?

U ovoj rundi “nadgornjavanja” Beograda i Prištine, u kojoj se riječ runda koristi namjerno jer asocira na boks-meč, upadljiva je šutnja njemačkog kancelara Olafa Sholtza, nezvaničnog autora njemačko-francuskog plana za Kosovo, naravno uz koautorstvo francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Spor oko registracija na vozilima, zapravo, mogao bi biti smokvin list koji, naravno, ne može prikriti pravu suštinu sukobljavanja i, gledano iz Evrope, načina kako se može doći do normalizacije odnosa Beograda koji je Prištini ukinuo autonomiju još daleke 1989. godine.

Taj se plan, nazvan Sholtz-Macronovim, podsjetimo, nikako nije svidio Beogradu jer polazi od toga da je Kosovo nezavisna teritorija (od Srbije) sa neskrivenim željama da postane punopravna članica međunarodnih organizacija, prije svega Organizacije ujedinjenih nacija.

Zvanični Beograd ponavlja da nikad neće priznati kosovsku nezavisnost i članstvo Kosova u OUN-u, čime prikriva namjeru da dobije barem onaj dio teritorije Kosova sa srpskom većinom, dakle četiri opštine sjeverno od Ibra. O tome sa Beogradom, međutim, niko ne želi pregovarati, pa čak ni Rusi kao glavni pokrovitelji ovakvih ideja koji nešto slično pokušavaju napraviti u jugoistočnom dijelu Ukrajine, istina uz pomoć tenkova i dalekometnih raketa.

Moguće je da Sholtz šuti baš zbog ovakvih zapaljivih poređenja Kosova i Ukrajine, a moguće je da mu je blagougodnije gledati gledati svjetsko fudbalsko prvenstvo u Kataru.

Najvjerovatnije je da i on i Macron čekaju da vide šta će u njihovoj, dakle evropskoj, avliji uraditi Uncle Sam u narednih 48 sati.

Je li upit iz davno podijeljene Kosovske Mitrovice o “malom ratu” na Kosovu samo prijetnja ili realna opasnost, saznaćemo u danima pred nama. Samo da ne bude kao u onoj priči o čobaninu i ovcama kada se vuk stvarno pojavio, a u selu svi ostali pred ekranima da gledaju fudbal.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Goran MišićGoran Mišić je dugogodišnji novinar i član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Kao urednik, redaktor i novinar radio u Blicu, Našoj Borbi i Borbi, a povremeno ili stalno sarađivao sa više beogradskih i sarajevskih medija. Danas radi kao slobodni novinar.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE MIŠLJENJA PIŠE

POPULARNO

Komentariši