Umjesto da europeizira Balkan, Hrvatska balkanizira Europu

Politički procesi u Hrvatskoj, kao i utjecaj ključnih hrvatskih političara na procese u regiji, očigledno su antievropski.

20 Nov 2022

I u samoj Hrvatskoj odvijaju se procesi zabrinjavajuće političke regresije u odnosu na vrijeme od prije devet godina, kada je zemlja primljena u EU, piše autor (Fran Rubil/PIXSELL)

“Očekujemo od svih zemalja zapadnog Balkana da usklade svoje vanjske politike s onom Europske unije i uvedu sankcije Rusiji.” Tu rečenicu izgovorio je 14. studenoga u Bruxellesu ministar vanjskih poslova jedne od članica Europske unije. Nije to bio, kako bi se iz nepopustljivog tona moglo pretpostaviti, ministar neke od Balkanu tradicionalno nesklonih članica, poput primjerice Nizozemske, nego ju je izgovorio hrvatski ministar Goran Grlić Radman, predstavnik članice koja se Europskoj uniji pridružila posljednja, zadala joj najviše glavobolje, i koja je još do prije devet godina bila sastavnim dijelom istog tog “zapadnog Balkana”.

U istoj izjavi novinarima uoči sastanka ministara vanjskih poslova EU, Radman je Bosni i Hercegovini poručio kako se “od čelnika te zemlje očekuje da brzo formiraju vlast na svim razinama, preuzmu odgovornost za rad na ustavnim i izbornim reformama te svim drugim reformama kako bi zemlja do kraja godine dobila kandidatski status.” Takav ton diplomatskog dociranja, koji odiše posve neutemeljenom političkom nadmenošću, pouzdan je signal trenda koji hrvatsku politiku, očigledno ali posve neopravdano, obuzima sve više: nastojanje da se svim silama pokaže kako Hrvatska, otkako je postala članicom EU, nema baš nikakve veze s onim što njezina politička elita smatra nedostojnim i omraženim “zapadnim Balkanom”.

To je nastojanje, dakako, politički neprovedivo, civilizacijski infantilno i susjedski nepristojno – ali sve to nipošto ne znači da hrvatska politička elita, bila desna ili lijeva, na njemu neće i dalje ustrajati. Štoviše: paradoks je današnjeg vremena da Hrvatska, otkako je 2013. postala članicom EU, potporu za takav nepromišljen politički smjer nalazi u samoj – Europskoj uniji, istoj onoj koja je do prije devet godina s mnogo opravdanih sumnji, i ne bez zabrinutosti, dopustila da joj se pridruži zemlja zapadnog Balkana koja nije razriješila nijedan ključni prijepor s istočnim susjedima, od sporazuma o granicama do nerazriješenih, a kontroverznih, potencijalno čak eksplozivnih poslijeratnih trauma i problema tranzicijske pravde.

Politika hrvatskog bijega sa Balkana

A sve je to, u početku, bilo zamišljeno potpuno drugačije. U godinama primitka Hrvatske u EU, Unija je opravdano očekivala da će nova članica svoje iskustvo iskoristiti kako bi pomogla i europeizirala svoje istočno susjedstvo. Bilo je to logično očekivanje, koje je prigrlila i sama Hrvatska. Vlada tadašnjeg premijera Zorana Milanovića taj je proces bila svesrdno nastavila, nakon što ga je otpočela već prethodna premijerka Jadranka Kosor: od načelnih političkih deklaracija, pa do konkretne suradnje ministarstava, Hrvatska je susjednim zemljama uistinu pomagala da što sigurnije i brže kroče na put europeizacije. No to je vrlo brzo zastalo. Samo godinu, dvije nakon ulaska Hrvatske u EU, s izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike 2015, i preuzimanjem vlasti ekstremno desne koalicijske vlade HDZ-a i Mosta, zemlja je naprasno prekinula prirodnu suradnju s balkanskim susjedstvom: Grabar Kitarović postupno je kvarila odnose sa Srbijom i BiH, istodobno osmislivši fantomsku srednjeeuropsku diplomatsku “Inicijativu tri mora”, dok je desna vlada Tihomira Oreškovića prekinula administrativnu pomoć susjedima koji su otpočinjali kandidatski put prema EU.

Danas, takva je politika potpuno prevagnula, uz teško objašnjivu asistenciju samog Bruxellesa. Pritom valja podsjetiti kako je politika ultimativnog hrvatskog bijega s Balkana izvorno bila politička fiksacija Franje Tuđmana, političara koji se deklarativno u Europu zaklinjao, ali je zato provodio politiku i zastupao vrijednosti dijametralno suprotne europskima: Tuđman je taj koji je bio upeo sve snage – u ono vrijeme, nasreću, bez uspjeha – da dokaže kako je Hrvatska srednjeeuropska i mediteranska, ali nipošto i balkanska zemlja. Danas, dakle, svjedočimo tužnom paradoksu da su i Hrvatska, ali uvelike i EU, 23 godine nakon smrti Franje Tuđmana, vlastitom voljom prigrlile njegovu iluziju kako Hrvatska baš ništa nema s Balkanom, premda je i geografski, i gospodarski, a uvelike i mentalitetom, balkanska zemlja; usprkos tome što je duže od 70 godina bila u istoj državi s balkanskim zemljama; te unatoč tome što je devedesetih bila upletena u razoran rat, ali i u mirovno rješenje, koje joj još desetljećima, sviđalo se to kome ili ne, neće dopustiti da raskine sve veze sa zemljama bivše Jugoslavije. A uostalom – zašto bi ih i raskinula?

Hrvatska – dio problema, a ne rješenja na Z. Balkanu

Posljednjih dana, nekoliko je znakovitih detalja snažno naglasilo neproduktivnost takvih nastojanja hrvatske politike. Politički, najbolje se to dalo razabrati u jednome od prvih javnih nastupa novoizabrane slovenske predsjednice Nataše Pirc Musar. Najavljujući prve poteze na predsjedničkom položaju, Pirc Musar kazala je kako su je “posljednja događanja na zapadnom Balkanu” navela da prvo predsjedničko putovanje posveti zemljama zapadnog Balkana, jer Sloveniju smatra “zemljom koja je ‘regiji’ prozor i vrata u Europsku uniju.”

Potom je spomenula Hrvatsku, koja bi – po geografskoj, političkoj, pa i iskustvenoj logici – zapadnom Balkanu trebala biti i veći prozor, i veća vrata u EU, nego što to može biti Slovenija.

“Naravno”, rekla je izabrana slovenska predsjednica, “ne zaboravljam Hrvatsku, ali ona je malo previše involvirana u ono što se događa u BiH, gdje će se strasti morati malo smiriti.”

Iz te izjave Nataše Pirc Musar jasno je kako partnerske članice u EU Hrvatsku i danas, gotovo desetljeće nakon što je postala članicom, i dalje smatraju dijelom problema, a ne dijelom rješenja na zapadnom Balkanu. Za to je Hrvatska sama odgovorna: nije ni izdaleka uspjela izgraditi toliki političko-diplomatski kredibilitet da postane, kao što je to postala Slovenija, poprištem regionalnog foruma kakav je proces Brdo-Brijuni, usprkos tome što je u pokretanju te inicijative ravnopravno sudjelovala i tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Štoviše; očito je kako je kredibilitet Hrvatske za europeizaciju istočnog susjedstva, od vremena Jadranke Kosor i hrvatskog pristupanja EU do danas, uvelike okopnio, pa slovenska predsjednica danas može najaviti kako namjerava nastaviti i još osnažiti proces Brdo-Brijuni, dok Hrvatska u tom pogledu nema baš nikakvu vjerodostojnost.

Antievropski poliitčki procesi

Ništa čudno: politički procesi u Hrvatskoj, kao i utjecaj ključnih hrvatskih političara na procese u regiji, očigledno su antieuropski. Najočitiji je, civilizacijski upravo šokantan, način kojim se hrvatski predsjednik Zoran Milanović odnosi prema najvažnijoj hrvatskoj susjedi, Bosni i Hercegovini. Milanovićevo neskriveno relativiziranje genocida u Srebrenici tek je vrh ledenog brijega, blago rečeno, nedostojnih izjava kojima je taj bivši socijaldemokrat u protekle dvije godine možda i dugoročno narušio višegodišnje dobre odnose Hrvatske i BiH. Pritom, svojom naglašenom političkom, pa čak i osobnom bliskošću s proruskim predvodnikom srpskoga separatističkog pokreta u BiH Miloradom Dodikom, Milanović je razorio osjetljivu, nikad do kraja uspostavljenu ravnotežu regionalne suradnje i uzajamnog uvažavanja: od takvog političara uistinu se ne može očekivati uravnotežen, vjerodostojan i pouzdan odnos prema europeizaciji susjedne zemlje.

No i u samoj Hrvatskoj odvijaju se procesi zabrinjavajuće političke regresije u odnosu na vrijeme od prije devet godina, kada je zemlja primljena u EU. Radimir Čačić, jedan od najiskusnijih hrvatskih političara lijevog centra, bivši ministar gospodarstva zaslužan za uspješan koncept izgradnje hrvatskih autocesta, proteklih je dana, primjerice, upozorio na katastrofalno stanje u hrvatskom pravosuđu. “Pravosuđe je najveća sramota hrvatske države, umreženo nesposobnim, korumpiranim kadrovima…”, kazao je Čačić. I trendovi su negativni, upozorio je: Hrvatska je, naime, prije nepune dvije godine poduzela ozbiljan reformski zahvat i osnovala Visoki kazneni sud, koji je preuzeo dio odgovornosti Vrhovnog suda. Danas, Čačić ocjenjuje:

“Najgore što nam se dogodilo je ovaj Visoki kazneni sud, gdje je nedovoljno dobar Vrhovni sud dobio bitno gori sud koji preuzima sve obveze i prava Vrhovnog suda. S lošeg smo došli na katastrofalno. Za to postoji neupitna odgovornost hrvatske politike, svih, ali osobito ove vlade”, ocijenio je Čačić.

Demokratska regresija najmlađe evropske članice

U Hrvatskoj regrediraju i međunacionalni odnosi, naročito oni Hrvata i Srba, usprkos tome što je jedina relevantna srpska politička stranka važan koalicijski partner parlamentarne većine, pa ima i potpredsjednika vlade. Prošlogodišnji popis stanovništva, naime, pokazao je dramatično smanjenje broja Srba u Hrvatskoj, što će imati za posljedicu i gubitak njihovih zakonskih prava u sredinama gdje je njihov broj pao ispod jedne trećine. Demografska katastrofa, koja je višestruko veća od demografskog osipanja većinskog naroda, dovoljno govori već i sama po sebi, ali naročito je zabrinjavajuća činjenica da su ti podaci poslužili za dodatno političko razračunavanje, pa čak i likovanje protusrpske desnice u Hrvatskoj.

Povrh toga, protusrpske poruke čule su se čak i u povodu ovogodišnje komemoracije vukovarskim žrtvama 18. studenoga, dana kada je JNA sa srpskim paravojnim jedinicama 1991. okupirala grad i dovršila njegovo totalno razaranje: predsjednik Savjeta za branitelje vukovarskog gradonačelnika Tomislav Josić nazvao je prije nekoliko dana “performansom” odavanje počasti svim žrtvama osvajanja grada, koje svakoga 17. studenog, bacanjem vijenca u Dunav, organizira Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), koalicijski partner u sadašnjoj hrvatskoj vladi. Pritom je Josić pokušao otvoreno spriječiti da SDSS i ove godine ponovi tu komemorativnu i pomirljivu gestu, rekavši: “Apel je ovo Vladi Republike Hrvatske te njezinim koalicijskim partnerima da u Vukovaru 17. studenog nije mjesto za performanse.“ Nakon što nije uspio, pa je SDSS-va komemoracija na Dunavu ipak održana, veteran obrane Vukovara i saborski zastupnik Domovinskog pokreta (DP) Stipe Mlinarić Ćipo najavio da će sljedeće godine takvu komemoraciju spriječiti prosvjedom, dok je desničarski gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, Mlinarićev stranački suradnik, izjavio kako “toleriranje takvih organiziranih provokacija u očima Vukovaraca nije ništa drugo nego izdaja”.

Europska unija, sa svoje strane, ni na koji način ne reagira na te znakove demokratske regresije u svojoj najmlađoj članici: niti ima takve mehanizme, niti nalazi političke volje, opterećena ratom u Ukrajini, energetskom krizom te prijeporima s Mađarskom i Poljskom oko vladavine prava i kvalitete tamošnje demokracije. EU kao da je zaboravila kako ratno nasljeđe u Hrvatskoj nipošto još nije razriješeno: usprkos činjenici da ratni zločini nisu do kraja ni istraženi ni kažnjeni, te neovisno o tome što su se i neka kardinalna suđenja, poput onoga Branimiru Glavašu, pretvorila u farsične sudske trakavice, EU je Hrvatsku naprosto isključila iz projekata tranzicijske pravde za zemlje poslijeratnog Balkana – kao da rata nikad nije ni bilo! Ta je činjenica, na koju aktivisti za ljudska prava već duže vrijeme zabrinuto upozoravaju, naročito neugodno odjeknula 8. studenog u Beogradu, gdje je regionalna Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) predstavila svoje izdanje “Komemorativne prakse u regiji i stavovi prema ratnim zločinima devedesetih”. U toj knjizi, koja daje pregled odnosa prema ratnim zločinima po državama – nema Hrvatske. Jer, kako su objasnili njezini autori, najmlađa članica EU više nije sastavni dio projekata poslijeratne tranzicijske pravde na zapadnom Balkanu. Riječ je, naprosto, o apsurdnoj inverziji realnosti: nije naime tako da Hrvatska vlastitom dovršenom europeizacijom kreće blagotvorno utjecati na susjede, nego upravo suprotno – da svojim nerazriješenim balkanskim traumama upravo balkanizira Europu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Boris PavelićBoris Pavelić rođen je 1967. u Rijeci. Novinar je od 1989. Radio je u hrvatskoj novinskoj agenciji HINA i riječkom dnevniku Novi list, a sada je novinar Nacionala. Sarađivao je u brojnim hrvatskim, regionalnim i inozemnim medijima. Objavio je nekoliko knjiga.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE MIŠLJENJA PIŠE

POPULARNO

Komentariši