Beogradski zapisi: Vračar je kao Kolumbija, Kalenić kao Macondo

Idemo svi na Kalenićevu pijacu, tamo gdje smo svi počeli da se bavimo novinarstvom, najljepšom profesijom na svijetu; ni sanjali nismo da će nam u zrelom dobu pijaca pružiti novu šansu, piše autorica.

20 Nov 2022

Nada Vukojević (87), prodavačica sa beogradske pijace Kalenić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ovde na Vrčaru, živimo u paralelnim svetovima. I kao što se železničke šine u daljini negde jedna uz drugu sužavaju i gotovo dodiruju, tako se čini da su i ovi svetovi, sa našim životima u njima, na ivici da se sudare.

Za primer jednog sveta uzeću staru ženu koja gotovo svakog dana u kecelji i marami, nedvojbeno sa sela, uporno za tezgom prodaje sezonsko povrće. Možda zbog mojih ozbiljnih godina, ona mi s vremenom postaje sve bliža. Sve je bolje shvatam i sve češće razmišljam o njenom trajanju.

Na prvi pogled naši životi su različiti: ona je sa sela, a ja iz grada iako obe pripadamo beogradskom ataru; ona putuje uvek istom stazom od 15-ak kilometara, ja sam donedavno boravila po raznim meridijanima; novinarka sam, ona je poljoprivrednica i prodavačica.

Kako život odmiče, ti naši koloseci se sužavaju. Približavaju jedan drugom. Ni jedna ni druga ne zarađujemo bogznakoliko. Ona je starija, a ja sam odavno izmakla iz srednjih godina. Ona ima i praunuke, a ja tek unuke.

Pazar u tegli

Iz Velikog sela Nadu Vukojević (87) na Vračar u rano jutro dovoze sin ili unuk. Popodne, vraća se sama kući.

”Odavde (sa Kalenića) uzmem dvadesetpeticu do Bogoslovije pa odatle dvestadvojku do Velikog sela”, objašnjava mi svoju svakodnevnu rutu, dok je mušterije saleću sa svih strana.

Najbrže se u novembru rasprodaju rotkvice, veza je 40 dinara, tri veze su za 100. Dobro idu peršun, celer, praziluk. Na pijacu dolazi opterećena još brdom svežeg spanaća, blitvom, kuvanom cveklom, ponekom teglom domaćeg džema… Sa pijace odlazi kad sve rasproda.

Njena je trgovina transparentna, a ko god hoće da je proveri, svi podaci su izloženi na tezgi. Cene su ispisane velikim ciframa na kartonu i zabodene u robu. Pazar je u tegli pored pekmeza.

Ako vas zanima, reći će vam da joj je muž umro pre osam godina, da ima sedam unučadi, da snaje za njihovo “gazdinstvo” kuvaju ručak, da je jutrom zbog tereta koji donosi na pijacu dovoze njeni, da je popodne bez tereta, pa lako stigne kući prevozom. Ako je pitate da li je bole noge, odgovoriće vam: ”Bole, nego šta”.

Kad se nasmeje, vidiš da ima tek poneki zub. Rođena je, kaže 1936. Na pijacu dolazi “oduvek” ili otkad je domaćinstvo popunjeno snajama.

Nada poštuje propise na Kaleniću, redovno plaća tezgu, a masku drži najčešće na vratu, jer napolju je, pa ne mora.

Kalenić (opština Vračar) je od Velikog sela udaljen 16 kilometara. Ovo selo spada u Beograd, opština Palilula, saobraćaj je gust, često začepljen.

A pazar? Gde li drži te silne novce, dok se u punim autobusima vraća kući? Ako je prodala 30 veza rotkvica, to je 1.000 dinara (8,5 eura). Kilogram kelja je 80 dinara, pa računajte sami.

Kad specijalci provaljuju blindirana vrata

Na svom radnom mestu Nada nije srela pripadnike grupe o kojima vrh policije, državni vrh i mediji odnedavno bruje kao o “Vračarcima”. Iako ovi Vračarci rade noću i danju, vrlo blizu njene tezge, radna oprema im je po svemu drugačija, a njihova trgovina obavijena neprobojnim šiframa i aplikacijama.

Ulica u kojoj stanujem prva je paralelna sa ulicom Maksima Gorkog, gde se nalazi glavni ulaz u Kalenićevu pijacu. Ima tome nekoliko dana, da me je probudila nesnosna buka sasvim različita od one uobičajene koju nam usred noći priređuju gradska čistoća, lumperajka tinejdžera ili trka automobila i motora.

Mnogo pre nego što je svanulo novembarsko jutro, u najbližem komšiluku desio se okršaj u kome je uhapšen jedan od “Vračaraca”. Gromoglasna akcija razbudila je ceo kvart. U zgradu je uletelo 15-ak specijalaca u punoj opremi sa fantomkama i dugim cevima. Prvo su vikali: “Otvori, policija”, ali to nije uspelo.

Potom su prešli na provaljivanje u stan. Ako se u susedstvu do tada znalo koje su firme najbolje za ugradnju sigurnosnih vrata, sve iluzije su pale. Jer tog ranog jutra pokazalo se da postoje šipovi i brave, da postoji čelik (možda neki drugi high tech materijal) koji odoleva sili duže i bolje od svih skupocenih “lavljih kandži”.

Niko od probuđenih suseda nije se setio da na satu meri vreme. Činilo se da grmljavina traje beskonačno. Po jednima 15-ak minuta, po drugima “bar pola sata”.

U dvosobnom stanu zatekli su jednog od osumnjičenih. Njegov advokat uspeo je da uđe sa policijom.

Ostalo je moglo da se vidi već od tog podneva na televiziji. Svaki od 15-ak stanova (na Vračaru) koji su te noći bili na spisku, specijalci i inspektori u civilu su detaljno ispregledali. Na prazan sto ređali su novčanice od po 500 eura. Štosove novčanica u najvećim apoenima su redom slikali. U nekim ormanima zatekli su i konfiskovali i “kesice sa sodom bikarbonom”. O oružju i laptopovima da se i ne govori. Jedan broj “osumnjičenih automobila” su takođe pretreseni. Kako grme mediji to su automobili marke Porsche, nezaobilazne limuzine Audi, džipovi…

Iz kasnijeg spiska osumnjičenih za tri ubistva, pet pokušaja neuspelih likvidacija, trgovinu narkoticima, iznuđivanje novca, vidi se starost tih muškaraca. Najčešće su to mladići u ranim tridesetim godinama. Ima i mlađih. Glavešina Vračaraca, “Džoni sa Vračara”, bio je pre 15-ak dana uhapšen u Dominikanskoj Republici, ali je posle toga “nestao”. Jedan je u zatvoru u Portugaliji. Za nekoliko drugih sumnja se da su u Španiji.

Sudija Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu odredio je pritvor za svih 16 privedenih članova grupe “Vračarci”, dok je za 16 koji su u bekstvu naredio raspisivanje poternice, glasi jedno od zvaničnih saopštenja o ovoj akciji.

Načelnik Službe za borbu protiv organizovanog kriminala Ninoslav Cmolić naknadno je saopštio da “nema dovoljno dokaza da se protiv organizovane kriminalne grupe podigne optužnica za pokušaj ubistva predsednika Srbije”, mada su u zvaničnim dokumentima dobijenim od Evropola, nađeni “određeni dokazi” o toj nameri.

Zašto slikam magične babe?

Nadina tezga je bliža drugoj paralelnoj Njegoševoj ulici. Njena “radnja” je na samoj granici odbrane. Sa druge strane “crvene linije” je modna industrija (džemperi, duksevi, haljine, pantalone), hemija, a za jelo čokolade, bombonjere, upakovani sirevi i ostali gotovi proizvodi iz Mađarske, Italije, Turske…Tu nema cenkanja, cene su fiksirane.

Uz Nadu iz Velikog sela zelenu pijacu od najezde skupocene robe, brani još nekoliko starijih žena. Ostalo su prodavci koji voće i povrće donose sa kvantaša. Oseća se da jedni prema drugima gaje neku prigušenu zajedljivost, ali naučili su da rade zajedno i moglo bi se reći da se atmosfera miroljubive koegzistencije retko narušava povišenim tonom.

Kada sam pre neku godinu počela da fotografišem žene iz Velikog sela, Zaklopače, Umke… nekolicina mlađih prodavaca se pobunila. “Zašto slikaš samo babe”, podsmehnuo mi se jedan od njih. “Ima nas ovde lepih i mladih”.

Odgovorila sam mu u sebi: sa još ovo malo preostale snage pokušavam da se bavim “najlepšim poslom na svetu”, kako je Gabriel Garcia Marquez govorio za novinarsku profesiju, kojom se bavio u mladosti. Da otkrijem u čemu je tajna Nadine ispunjenosti. Da vidim kako tako lako istrajava na svom zelenišu za koji dobija tek jedan milioniti deo onoga koji “mladi lepi Vračarci” zarade od grama one “sode bikarbone” koja je pronađena u spektakularnoj policijskoj akciji.

U sebi sam odlučila da Nadi Vukojević dam magičnu moć, jer ona je taj srpski magični realizam koji je kolumbijski nobelovac otkrivao u svojoj zemlji.

Kalenić pijaca može biti nešto kao Macondo iz Sto godina samoće. Prava je fantastika da Nada Vukojević realno postoji, da u ovim okolnostima živi i radi onako kako je to dobro za sve nas. I ona nije jedina. Tu, tik pored dalekosežnih otrova koje seju klanovi i njihovi mediji, prodaju se domaći rezanci za supu, pletene čarape za zimu, ajvari i med… Kozji sir kod Branke je melem, Jovanka od letos više ne donosi svoj somborski sir, jer mleko je postalo preskupo.

Na drugoj strani ove čudovišne stvarnosti su: droga, teror, ubistva, ucene, međusobni obračuni… “Sicarios”, tako se u Kolumbiji zovu plaćene ubice narkoklanova, koji se regrutuju još kao golobradi dečaci iz siromašnih sredina. Na sličan način izrastali su neki od srpskih sicariosa.

Nije bilo dosta da to znamo, nego su nam u izvedbi predsednika Srbije i doskorašnjog ministra unutrašnjih poslova, pre nekoliko meseci, na nacionalnoj frekvenciji prikazivali tela bez glave i glave bez tela.

Trenutno, procurelo je, da je u posebnom odeljenju Okružnog zatvora vrlo napeto i da su mere bezbednosti podignute na najviši nivo. U pritvor su stigli “Vračarci”, dočekali su ih frakcije kavačkog klana, Belivuk i njegova grupa. Pojedini advokati opisuju da je procedura sastajanja sa klijentom iskomplikovana i produžena. Strahuje se da pritvoreni ne zarate jedni protiv drugih. Ne daj Bože da se nekima od njih ne proturi neki mobilni telefon sa nekom novom aplikacijom.

Ima tu mnogo stvari koje ni upućeni i načitani ne mogu potpuno da razumeju. Možda je odsečen krajičak jednog kraka mafijaške hobotnice. Ali kako stručnjaci za organizovani kriminal kažu: kriminal je razgranao stotine pipaka, a oni koji su podsečeni brzo nadrastaju svoju prethodnu dužinu i širinu.

Doduše, u ovoj poslednjoj akciji koja je razbudila deo Vračara, uhapšena su i dvojica policajaca, osumnjičena da su davala podatke o pripremanoj operaciji.

Niko od viših organa sile i vlasti nije osumnjičen. Ako su pojedinci među glavešinama sami sebi sumnjivi, oni to vešto kriju. Imenom i prezimenom optužuju novinare i opoziciju da su članovi Belivukovog klana.

Ajmo onda na Kalenić. Tamo gde smo svi počeli da se bavimo najlepšom profesijom na svetu. A ni sanjali nismo da će nam u zrelom dobu pijaca pružiti novu šansu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Zorana ŠuvakovićZorana Šuvaković je spoljnopolitička novinarka i komentatorka latinoameričkih zbivanja. Izvještavala je iz SAD-a, Ujedinjenih naroda, Velike Britanije, Francuske, Španije, Portugala, Skandinavije, sa suđenja pred Haškim tribunalom. Posebno komentariše nova literarna djela iz Velike Britanije, SAD-a i Latinske Amerike.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE BLOG

POPULARNO

Komentariši