Svjetsko prvenstvo u Kataru srušit će kolonijalne mitove

Umjesto imitiranja bivših kolonijalnih sila, ovaj događaj može pomoći da se dekolonizuje pristrasno razmišljanje o arapskim i muslimanskim kulturama.

18 Nov 2022

Mural za Svjetsko prvenstvo Katar 2022 u selu kulture, Katari, u Dohi, u Kataru [Sorin Furcoi/Al Jazeera]

Katar će uskoro ući u historiju. U nedjelju će postati najmanja država ikad kao domaćin najvećeg sportskog događaja. Da biste bili svjesni kontrasta, sjetite se ogromnih država domaćina prethodnih svjetskih prvenstava: Rusije i Brazila.

Iako su mnogi zaslužni za „meku moć“ i „pametnu moć“ u diplomatskom inventaru Katara za ovaj trenutak, Svjetsko prvenstvo zaslužuje da ga se gleda kroz više od prizme međunarodnih odnosa. Kako su smatrali postkolonijalni stručnjaci popout Edwarda Saida i Gayatri Spivak, euro-američka imaginacija je dugo diktirala šta je „dobro“ dok određuje kako je orijantalni „Drugi“ predstavljen.

Svjetsko prvenstvo nudi šansu da se ti narativi vrate na početne postavke.

Na kraju krajeva, ima nešto čarobno u tome da se Mundijal održava u Kataru. Otkako je osvojila kandidaturu za domaćina 22. izdanja Svjetskog prvenstva, Doha se priprema za globalni nastup, koristeći prihode od svoje industrije ugljikovodika za modernizaciju infrastrukture ove države – posebno puteva, prevoza i tehnologije.

Doha se priprema za globalni nastup

Katarani su sve strastveniji korisnici informacione tehnologije. Doha se sve brže modernizuje, od bisernog sela u pametni grad i dom za različite iseljeničke zajednice. Opremljena je vrhunskom tehnologijom, dajući Kataranima veći digitalni pristup i povezanost, bilo da se radi o e-upravi, efikasnom bankarstvu ili zdravstvu.

Pa ipak, dok fudbalski tereni trebaju inspirisati međunarodno jedinstvo i sportski duh, ne može se pobjeći od konstrukcije drugosti u globalnim susretima kakav je najveći fudbalski karneval. U ovom slučaju, to se ogleda u sistematskoj, neumornoj i rasno pristrasnoj kampanji na Zapadu protiv Katara u godinama pred prvenstvo.

Kako se drugačije može objasniti način na koji je Katar podvrgnut ocrnjivanju kao nijedan domaćin prije njega? Ne druge male nacije sa ekstremnim vremenskim prilikama kao Švicarska 1954. Ne velike sile kao što su Sjedinjene Američke Države, gdje je predio Los Angelesa bio domaćin finala Svjetskog prvenstva 1994, svega dvije godine nakon što je svjedočio najgorim rasističkim neredima u više decenija. Ne Mussolinijev fašistički režim i argentinska brutalna vojna hunta. Ne Brazil, gdje su ljudi koji su živjeli u favelama deložirani dok je država pokušavala sakriti siromaštvo od fanova koji su došli na Mundijal 2014. Ne Rusiju, koja je održala prvenstvo 2018. usred sve veće homofobije.

Ove države su smatrane legitimnim domaćinima – bez obzira šta uradile – jer je nekako fudbal posmatran kao nešto što im je pripadalo i pripada. Nasuprot tome, na Katar se gledalo s prezirom od trenutka kada je osvojio kandidaturu, tretiran je kao autsajder koji je nepozvan upao na zabavu elite.

Zapravo, kao i u druge arapske, azijske, afričke i južno i centralnoameričke nacije, fudbal je došao u Katar preko kolonijalizma, kada je ova država bila britanski protektorat između 1916. i 1971. Anglo-perzijska naftna kompanija (APOC), preteča British Petroleuma (BP), počela je eksploataciju i proizvodnju nafte krajem 1930-ih. Fudbal je uslijedio 1940-ih. Stadion u Dohi bio je prva sprotska arena sa travnatim terenom u zaljevskoj regiji. Takmičenje u ligi počelo je 1960-ih, nekoliko godina prije nezavisnosti.

Ironija je u tome da postkolonijalne studije nemaju mnogo za reći o fudbalu – iako su mnoge od sirotinjskih četvrti u bivšim kolonijama proizvele velike zvijezde, od Pelea u Sao Paulu, u Brazilu, do Raheema Sterlinga u Kingstonu, na Jamajci. Mnogi arapski igrači, od alžirskog Rabaha Madjera do egipatskog Mohameda Salaha, prošli su sličan put do bogatih evropskih klubova.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu ne smije biti vježba u novim oblicima kulturološkog imitiranja bivših kolonijalnih sila. Čak i sada kada se fudbal na Zapadu trudi da se pozabavi rasizmom – na brazilskog igrača Richarlisona nedavno je u Parizu bačena banana – katarsko izdanje Svjetskog prvenstva moglo bi pomoći da se dekolonizira pristrasno razmišljanje o arpaskim i muslimanskim društvima kroz upotrebu njihovih raznolikih kultura da se obogati globalno iskustvo fudbala.

Naprimjer, katarski stadioni bez alkohola tokom Svjetskog prvenstva, mogli bi biti primjer. Oni će omogućiti većem broju ljudi da dođu na utakmice bez brige o alkoholom uzrokovanom nasilju, rasizmu i psovkama koje su običajene u evropskim fudbalskim arenama. Dok Katar ugošćava fanove iz cijelog svijeta, može pokazati alternativni način da se uživa u ovom sportu – onaj koji ne uvozi generičko iskustvo bivanja ljubiteljem fudbala dok se ignorišu katarske lokalne vrijednosti.

Katarani su naviknuti na život sa strancima i Svjetsko prvenstvo je još jedna prilika da pokažu svoju naklonost multikulutralizmu kako bi se suprotstavili zapadnjačkom stereotipu o „fanatičnim muslimanima“ – kako se vidi u nedavno objavljenim islamofobnim i rasističkim francuskim karikatiruma koje prikazuju katarski nacionalni tim.

Muslimanski svijet i fudbal

Predstavljajući alternativni narativ načinu na koje i muslimanski svijet i fudbal vide na Zapadu, ovo Svjetsko prvenstvo bi moglo dekolonizirati jezik sporta. „Evropski fudbal“ nije bijel. „Afrički“ ili „arapski“ fudbal nisu znakovi tamnije puti ili etničke pripadnosti. Pa ipak, ove etikete se koriste kao kodovi za dominantne etničke grupe i rase prečesto u načinu na koji se izvještava o sportu.

Tu postkolonijalizam može služiti kao protuotrov, pozicinirajući – da parafraziramo harvardskog profesora i teoretičara Homija K. Bhabhu – bivšeg kolonijaliziranog između svjetova i pogleda.

Arapski svijet je pun književnih umova koji su se u svom radu bavili stereotipnim predstavljanjima i nejednakim susretima – i koji mogu poslužit kao inspiracija sada kada regija želi ugostiti svijet po svojim pravilima. Knjiga sudanskog pisca Tayeba Saliha iz 1966. Sezona seobe na sjever prikazuje suštinu središnje pozicije koju Bhabha naglašava.

Briljantni saudijski romanopisac Abdulrahman Munif skovao je poseban termin: al-teeh (gubitak, zbunjenost). Njegov klasični složeni roman od pet priča, Gradovi soli (Mudun al-Milh, objavljen 1984.), jedan je od najboljih primjera postkolonijalnih književnih studija. Priča priču o političkom, ekonomskom, okolišnom i kulturnom razaranju kada se susretnu neokolonizator (američki kapitalizam i petrodolari) i nekokoloniziranu (Zaljev).

Ova pisanja su dirljivi podsjetnici da je organizacija Svjetskog prvenstva prilika za mnogo više od paradiranja pozapadnjačenih života.

U kolonijalnom periodu, Arapi su pokazivali antikolonijalni otpor tako što su, između ostalog, nosili lokalnu odjeću i sačuvali svoju tradicionalnu kulturu. Danas nose arpasku dugu tuniku napravljenu od tkanine iz Japana. U tom se ogleda miješanje globalnog i lokalnog – na način koji bi katarski i arapski svijet mogao iskoristiti kao inspiraciju sada kada je ova regija domaćin velikih sportskih događaja.

Svjetsko prvenstvo trebalo bi biti zajednički prostor za novu modernost koja nije bijela ili kolonijalna. Modernost koja se obraća arapskim, azijskim, afričkim, authtonim i latinskim vrijednostima tolerancije, ljudskih prava i dobrog upravljanja, i koja osporava stereotipe koji su često nametnuti globalnom jugu.

Modernost koja traži pravedniji, ravnopravniji i uistinu dekolonizirani svijet, i propituje i odupire se rasističkim neokolonijalnim hijerarhijama. Modernost koja zahtijeva prava na kulturnu samopredijeljenost i afirmiše zajedničku budućnost i iskustva na osnovu uzajamnog poštovanja.

Kroz katarsko Svjetsko prvenstvo, „ova prelijepa igra“ može pomoći u potkopavanju kolonizatorskih tendencija i kulturnog narcizma u našem multikulturalnom svijetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Larbi SadikiLarbi Sadiki je profesor bliskoistočne politike na Univerzitetu u Exeteru. Autor je knjiga “Arapska demokratizacija: Izbori bez demokratije” (Oxford University Press, 2009) i “Potraga za arapskom demokratijom: Diskursi i protudiskursi” (Columbia University Press, 2004).

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE MIŠLJENJA PIŠE

POPULARNO

Komentariši