Uoči još jednog Mundijala: Suze koje vječno bole i radost koja se pamti

I u Kataru će neko ponovo liti suze radosnice, a neko žalosnice, no jedno je sigurno – fudbal će narednih mjesec dana baciti sve druge teme u drugi plan.

17 Nov 2022

Gol Vedada Ibiševića protiv Argentine vrijedi više od svih drugih, a cijelo prvenstvo u Brazilu prošlo je pod snažnim dojmom tog gola, da su druge utakmice i golovi pali u drugi plan, piše autor (EPA) (EPA)

Svjetsko fudbalsko prvenstvo jedinstven je događaj u svijetu, a predstojeće, koje počinje utakmicom Katara i Ekvadora u nedjelju, bit će posebno i po tome što je prvo na tlu jedne arapske države. Utakmice prate i komentarišu čak i oni koji između dva prvenstva ne pogledaju niti jednu fudbalsku utakmicu. Zbog toga fudbal s pravom i nosi epitet najvažnije sporedne stvari na svijetu. Pojedini događaji s Mundijala urežu se čovjeku u sjećanje toliko da ih ne može zaboraviti do kraja života.

Mi koji pripadamo onim generacijama koje su fudbalski fanatici postali još u predinternetsko doba, potpuno sam siguran, više pamtimo detalje nego današnja generacija koja zahvaljujući tehnološkom razvoju ima pristup svim podacima i može pratiti situaciju u svakoj fudbalskoj ligi na svijetu.

Možda ima nešto i u starenju. Da me neko upita da se sjetim nekog rezultata ili važnog događaja sa posljednjeg prvenstva u Rusiji, trebao bih se dobro zamisliti da se sjetim. Da me neko opali mokrim peškirom po glavi u tri sata iza ponoći i upita rezultat, strijelce i sastave reprezentacija s bilo koje utakmice na Mundijalu u Italiji 1990. ili SAD-u 1994. godine, odgovorio bih bez problema. A tada sam imao sedam i 11 godina.

Suze koje vječno bole

Prvo prvenstvo kojeg se sjećam je ono od prije 32 godine u Italiji. Bilo je to ljeto kada sam kupio i popunio svoj prvi Panini album, ali i posljednje na kojem je nastupila reprezentacija Jugoslavije. Iako se danas mnogi kunu kako im je bilo svejedno kako će Jugoslavija proći u Italiji, ne stidim se priznati kako sam plakao nakon ispadanja izabranika Ivice Osima nakon penala u četvrtfinalu od Maradonine Argentine. Piksijeva genijalnost protiv Španije, gol Davora Jozića protiv Kolumbije i Hadžibegićev promašeni penal protiv Argentine ne mogu se zaboraviti.

Naredno prvenstvo održano je u SAD-u i ostat će za sve nas vjerovatno najteže ikad odigrano. Teško ratno ljeto 1994. godine, kada je najvažnije bilo ostati živ, pamtim po iznalaženju raznih načina kako i gdje gledati utakmice. Bilo je utakmica koje se zbog nedostatka struje ili gubitka televizijskog signala nisu mogle gledati, ali snalazili smo se već nekako. I ovaj put je bilo mnogo suza.

Nije više bilo Jugoslavije, Bosna i Hercegovina još uvijek nije bila članica FIFA-e i nije ni mogla igrati u SAD-u, ali jeste Italija za koju sam navijao svim srcem. Genijalnost kojom je Roberto Baggio odveo Azzurre u finale teško će se nadmašiti. Međutim, sreća im je u finalu okrenula leđa. Zlatni dečko italijanskog fudbala zajedno s velikim Francom Baresijem promašio je penal u finalu. Plakala su obojica, a i ja zajedno s njima.

Plakali su mnogi na istom tom prvenstvu. Bez obzira za koga navijate i s kojeg dijela planete dolazite, ne možete, a da ne pustite suzu kada na tako tragičan način odlazi jedan od najvećih igrača svih vremena. A otišao je tada na tužan način Diego Armando Maradona. Veliki Argentinac je zbog problema s dopingom izveden s terena, a svijet je plakao zbog načina na koji je završio karijeru. Postigao je u karijeri velike stvari, ali definitivno je mogao još više da nije bilo problema s kokainom.

Žal za Raulovom nesuđenom titulom

Onaj sljedeći Mundijal u Francuskoj pamtim po odličnim utakmicama. Nije bilo nekog posebnog trenutka poput onih s Baggiom ili Maradonom, ali igrao se za klasu bolji i atraktivniji fudbal nego na prethodna dva. Bilo je užitak gledati. Japan i Južna Koreja su 2002. godine organizovali prvo prvenstvo na tlu Azije i prvo prvenstvo koje su zajedno organizovale dvije zemlje. Ostat će upamćeno po katastrofalnom suđenju i odličnom Ronaldu, onom originalnom, brazilskom koji je sa osam golova bio najbolji strijelac prvenstva i donio Brazilu peti naslov prvaka svijeta.

Ne mogu prežaliti jednu stvar s ovog prvenstva. Navijao sam za Španiju i ne mogu se oteti dojmu da su tada imali najbolju reprezentaciju na prvenstvu. Predvodio ih je igrač kojeg sam najviše volio i do danas se nije pojavio nijedan koji bi zamijenio njegovo mjesto – Raul Gonzalez. Pored sjajnog Realovog golgetera tu generaciju su činili Hierro, Salgado, Morientes, Joaquin, Baraja, Albelda, Valeron… Da ih u četvrtfinalu protiv domaćina Južne Koreje nije brutalno pokrao egipatski sudija Gamal Al Ghandour, i danas sam siguran da bi uzeli titulu. Takvi igrači su je definitivno zaslužili.

Posljednja utakmica u karijeri Zinedinea Zidanea i udarac glavom u prsa Marca Materazzija je ono po čemu pamtim prvenstvo u Njemačkoj 2006. Četiri godine kasnije Južna Afrika je postala prva afrička zemlja organizator prvenstva. Ako su sudije zaustavile Španiju na putu prema tituli 2002. godine, ovaj put to je bilo nemoguće. Tim kakav je vodio Vicente Del Bosque, krcat genijalcima, nije mogao niko zaustaviti. Način na koji su Villa, Torres, Xavi, Iniesta, Fabregas, Alonso, Ramos, Pique, Silva predvođeni kapitenom Ikerom Casillasom igrali teško će neko ponoviti. Njima je bilo gotovo nemoguće oduzeti loptu, a ne pobijediti ih.

Nezaboravna noć na Maracani

Mundijal u Brazilu pogotovo nije moguće zaboraviti. Dan 15. juni 2014. godine pamti se za sva vremena. Reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala je na legendarnoj Maracani u Rio de Janeiru historijsku utakmicu protiv Argentine u svom debitantskom nastupu. Gol Vedada Ibiševića vrijedi više od svih drugih. Nekako je cijelo prvenstvo prošlo pod snažnim dojmom tog njegovog gola, da su druge utakmice i golovi totalno pali u drugi plan.

Prethodno prvenstvo u Rusiji Francuska je osvojila na maestralan način, ali je pažnju svjetske javnosti pokupila Hrvatska sjajnom igrom u plasmanom u finale.

Ovo su samo neki od događaja koji su obilježili moje sjećanje na svjetska prvenstva odigrana u posljednje tri decenije. Pamtim suze Roberta Baggia i Diega Maradone. Neko drugi je plakao zbog nekih drugih igrača. Nekog su boljele nečije druge suze. Ali svi pamtimo svjetska prvenstva zbog nekog ili nečeg.

Predstojeće prvenstvo u Kataru ponudit će nam neke druge junake i tragičare. Neko će ponovo liti suze radosnice, a neko žalosnice. Jedno je sigurno. Fudbal će narednih mjesec dana baciti sve druge teme u drugi plan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Haris LjevoHaris Ljevo je dugogodišnji novinar. Pisao je za veliki broj medija u Bosni i Hercegovini i Balkanu. Završio je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Međunarodni odnosi, politički sistemi i funkcioniranje političkih stranaka predstavljaju užu sferu njegovog zanimanja. Živi i radi u Danskoj.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE BLOG

POPULARNO

Komentariši