Andrej Nikolaidis: Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država

Autor Boris Pavelić

Andrej Nikolaidis: Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država

Andrej Nikolaidis – foto šg

Bolji svijet nije moguć. Kao ni gori. Svijet nije moguće mijenjati: čak ni na gore. Ovo je najbolji i najgori od svih mogućih svjetova. Da je bolji svijet moguć, neko bi ga dosad već napravio. Imalo se kad, naime. Ali ga nije napravio. Jer se pita ne pravi od govana.

Andrej Nikolaidis među najuglednijim je piscima i najborbenijim novinarima “naških” jezika. Plodan romanopisac, objavio je, među ostalim, romane Oni!, Mimesis,  Sin – roman iz 2006. za koji je osvojio Nagradu EU za književnost – Dolazak, Devet, Mađarska rečenica, koji je 2016. nagrađen regionalnom nagradom za književnost Meša Selimović i Odlazak, te posljednji roman Anomalija, objavljen ove godine. Objavio je i knjigu priča Katedrala u Sijetlu, esejističko-filozofsku knjigu u apokalipsi Homo sucker, a svoje je novinarske kolumne izabrao u knjizi Hronika propasti. Živi u nepomirljivom sukobu s političkom glupošću koja postjugoslavenskim prostorima vlada već trideset godina, pa su njegove polemike – preciznije rečeno, sudske tužbe protiv njegovih tekstova, kakvu je svojedobno podigao Emir Kusturica – nadaleko poznate, baš kao i njegova kritička politička esejistika. U posljednje je vrijeme Nikolaidis postao otvorenom metom propale vlade crnogorskog premijera Dritana Abazovića, koja je najavila da će mu oduzeti status istaknutog umjetnika; najava koja je izazvala prosvjede kritičkih umjetnika i novinara diljem bivše Jugoslavije protiv tog eklatantnog, ničim prikrivenog napada vlasti na nezavisnoga, kritičkog intelektualca. U intervjuu s Andrejem Nikolaidisom, tacno.net je, među ostalim, želio provjeriti je li Abazovićeva vlada – koja je u međuvremenu pala, i nije jasno kada bi Crna Gora mogla dobiti novu – ispunila svoju grotesknu, ali zato ništa manje zloćudnu prijetnju.

Crnogorska vlada najavila je da će ti oduzeti status istaknutog umjetnika, koji garantira stanoviti novčani mjesečni honorar, i time kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost i mir za stvaranje. Jesu li to proveli? I hoće li, ako provedu, uspjeti u očitoj nakani da ti onemoguće pisanje, tako što će ti oduzeti novac i natjerati te da radiš – što?

Nisu sproveli, zasad. Takvo što bilo bi neustavno i nezakonito. Što, dakako, ne znači ništa: ovdašnje vlasti zakone i ustav krše više puta dnevno. Međutim, moram se zapitati: koliki je koeficijent inteligencije ljudi koji su takvo što smislili?

Evo zašto. Meni bi oni da “ukinu i oduzmu” zato što pišem novinske tekstove u kojima kritikujem Dritana Abazovića. Koji je na sjednicama vlade više puta javno, u direktnom televizijskom prenosu, vršio pritisak na ministricu kulture da me kao politički nepodobnog odstrijeli… Ona je na kraju, nakon internet-linča koji je nadamnom sprovela Abazovićeva tviter i fejsbuk rulja, popustila. Pa je, od slova do slova ponovila ono što Abazović govori za mene, dakle da sam esktremista i da u meni ima nešto inherentno fašističko. Meni se, ne zajebavam se, zamjera da sam ekstremno antifašista i da, stoga, u mom ekstremnom antifašizmu ima nešto netolerantno, dakle fašističko prema fašizmu. Znate, kad nešto ode u tri pičke materine, Crna Gora recimo, onda se dešavaju ovakve stvari i navedenu argumentaciju koristi vladajuća partija – pritom navodno zelena i liberalna partija, URA.

E sad… Pitanje za morona koji je smislio kaznu za mene. Ako mi oduzmete mjesečna primanja, zar to ne znači da ta mjesečna primanja moram nadomjestiti sa više novinsko/portalskih tekstova, dakle sa više tekstova u kojima ću jebati sve po spisku Dritanu? Dragi moroni: ne bi li bolje rješenje bilo da mi mjesečno dajete, recimo, 5 000 eura, tako da ne moram pisati za novine? Da, recimo, pišem samo romane.

Status istaknutog umjetnika sjajan je model za vrijedne umjetnike. Hrvatska ga nema; nema, koliko znam, ni Srbija, ni Bosna, a ni zemlje u Europi. Ili se varam? Bi li ga trebale uvesti, što misliš?

Naravno da bi. To je sjajan model, jer ljudima koji umjetnički stvaraju daje izvjesnu sigurnost. U konačnom, omogućava im da se bave i svojom umjetnošću, ne samo borbom za preživljavanje. Uprkos onome što o iznosu koji dobijam od države lažu Abazovićevi botovi, država mjesečno meni daje 500 eura. To je meni, naravno, od velike pomoći. Ali ako država, a država to je Abazović, barem on tako misli, smatra da zbog toga trebam ćutati, onda država slobodno može uzeti te pare i potrošiti ih, recimo, štatijaznam, lupam, za kupovinu kokaina za funkcionere vladajuće zelene partije. Jer, kako smo saznali iz objavljenih transkripata razgovora kriminalaca, visoko rangirani pripadnici Škaljarskog klana, za razliku od mene, o Abazoviću i njegovoj vlasti misle sve najbolje, čak ga zovu “bratom”. Pitam vas bez sarkazma: zašto bi bilo koja vlast finansirala pisca koji je javno prezire, umjesto da taj novac usmjeri na komunikacione strategije sa narko-dilerima koji su, otkrivaju transkripti njihovih razgovora putem Sky aplikacije na kriptovanim telefonima, prosto oduševljeni demokratskim potencijalom i reformskim zamahom Abazovićevim?

Prije nekog vremena u Zagrebu si, zajedno s Draženom Katunarićem, nastupio na Festivalu svjetske književnosti. Mediji iz nekog razloga nisu izvijestili s tog razgovora. Katunarić je pjesnik i romanopisac, autor zanimljivog i neobičnog romana o ubojstvu hrvatskih radnika u Alžiru, izdaje Europski glasnik, koji u posljednjem broju analizira ‘kulturu otkazivanja’. O čemu ste razgovarali?

O svojim knjigama i o tome šta je danas roman. Ali i o politici. Po mom sudu, nije to bio nezanimljiv razgovor. Katunarić je vanredan pisac, izdavač i intelektualac. Veče je bilo lijepo posjećeno. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa Draženom i uvijek sjajnom Nadeždom Čačinovič.

Jesu li književni festivali korisni, i zašto? U tom kontekstu, kako ocjenjuješ regionalnu književnu i umjetničku scenu? Nije li na njoj tako, kao da se Jugoslavija i nije raspala? Što to govori o ovim nacijama, a manje o njihovim politikama, na koje možda ne vrijedi ni trošiti riječi?

Mislim da književni festivali, osim što za nas pisce znaju biti ugodni, jesu i korisni. Mora postojati neka scena, nekakva čitanja… Nije loše da se ljudi nekad, negdje, sretnu. Ne mora sve preko interneta. Preko interneta može svašta, ali se tako ne možeš napiti sa prijateljem piscem. Odgovor na drugi dio tvog pitanja je: da. Postoji regionalna scena i postoji ono što je Boris Postnikov nazvao postjugoslovenskom književnošću. Hvala Bogu da je tako.

Ove godine navršilo se trideset godina otkako je tvoja familija otišla iz Sarajeva. Pisao si o Sarajevu. Kako danas, trideset godina kasnije, pamtiš plimu rata, odlazak iz grada, i prvo vrijeme nakon njega? Mladiću od 17 godina, koliko si tada imao, to mora da je bilo strašno.

Ništa ja nisam znao, pojma nisam imao… Vidim da su danas djeca opsjednuta zelenom energijom, spašavanjem svijeta i borbom protiv društvene nepravde. U moje vrijeme, nas su zanimale samo cure, muzika, alkohol i droga. Kad je rat počeo, bio sam zaljubljen u djevojku koja se školovala u Americi. I bio zabrinut i nervozan zbog toga što idioti pucaju, pa na ljeto neću moći vidjeti curu. Koja mi i nije bila cura. Poslije ti to posložiš, svemu daš značenje… Ali biti mlad znači biti vlastita ćuna. Ono: ćuna, to sam ja. Naša sjećanja su fikcija. Dok se stvari zbivaju, usred smo haosa. U sjećanju, međutim, nema haosa: nema dakle ni istine. U sjećanju vlada red i kauzalnost.  Uspomene su književnost. A književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

Pretpostavljam da često odlaziš u Sarajevo. Mitski, kontroverzan grad, bez sumnje jedan od najzanimljivijih u bivšoj Jugoslaviji, s iskustvom rata i vanjske bezdušnosti kakvo nema mnogo europskih gradova. Kako razmišljaš o Sarajevu?

Znaš šta… Prije nekoliko mjeseci sam napisao tekst o tome. Dozvoli da ti umjesto odgovora navedem dio tog teksta. „Sada si u s ukusom opremljenom stanu na Alifakovcu, u koji te je, više no ljubazno, pustila Amela, u stanu koji je, zbog tebe, morala napustiti djevojka koja je tog sofisticiranog prostora – kao i bilo čega drugog, uostalom – bila kudikamo dostojnija. Iza tvojih leđa je klavir na kojem leže Tolstojeve knjige; ispred tebe je Vijećnica u kojoj su knjige gorjele. Dolje, na ulici, ljudi u redu pred pekarom čekaju na somune, dok se pale svjetla grada koji si prije trideset godina napustio.

Sada si tu. Sutra ćeš biti kući. Ništa nije isto, ništa nije ni nalik na juče, kada je Sarajevo bilo kuća. „Ukotvljenost u sadašnjosti“ je, misliš stojeći kraj otvorenog prozora kroz koji prodire hladnoća sarajevske večeri, najveća od svih iluzija. Postojalo je i postojaće, no ništa ne postoji. Sadašnjost ne postoji: ona je tek voz koji mine kraj nas. Dok ga pogledaš, on se već udaljio niz prugu. Čovjek se ili sjeća ili proriče. Nemoguće je govoriti o „sada“, jer dok izustiš riječ, dok se rodi misao, „sada“ je već prošlost. Nemoguće je biti „čovjek svog vremena“, jer ni naše vrijeme ne postoji. Sadašnjost nije vrijeme: ona je tek prostor koji je onom sutra potreban da postane ono juče.

“Ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu”.

Mogao bih se vratiti i ostati ovdje, misliš. To je moj grad. To bio je moj grad.

Ali ne ide to tako. Ne možeš se vratiti: ni gradovima, ni ljudima. Oni koje si napustio, ono što si napustio, ne stoji, čak i ako ti staneš, računajući da dovoljno si, odveć si daleko. Ono čemu se pokušavaš vratiti neprekidno se udaljuje, jednom kada se udaljiš. Ništa nije tvoje: najmanje ono što si odbacio.

Ono što si napustio, napustilo te je“.

U ovom slučaju, složio bih se sa sobom.

Govori se i o “političkom Sarajevu”. Taj je cinični pojam, čini mi se, smislio Dodik, a svesrdno prihvatio Milanović. Kako tebi to zvuči – “političko Sarajevo”?

Kao sranje koje je smislila hulja. “Političko Sarajevo”? A ne, recimo, politički Beograd ili politički Zagreb? Osim toga, šta to uopšte znači? I Dodik i Milanović žele isto: nepolitičko Sarajevo. Žele Sarajevo čiju će politiku voditi oni: Beograd i Zagreb. Znaš šta: sve je ovdje jasno. Svakome je sve jasno. Nema više naivnih. Nema više tajni. Sve se raspada na naše oči. I smrdi do neba.

Razgovaramo za mostarski portal tacno.net. Poznaješ li Mostar? Što je tebi Mostar?

Neću te lagati: ne poznajem Mostar. Tu sam bio dva ili tri puta na dva ili tri sata. Konvencija nalaže da u intervjuu za mostarski portal kažem nešto lijepo o Mostaru. Jebo to.

Za desetak dana u Bosni su izbori. Dodik je čvrst, RS nikad jača, a najveća je svađa između Bošnjaka i HDZ-a. Kako se tebi čini to inzistiranje HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu, uključujući tu i Zorana Milanovića, na “konstitutivnosti” naroda, sve do prijetnji razbijanjem zemlje?

Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država. Nosilac suvereniteta treba biti i biće građanin, a ne narodi. Koncept konstitutivnih naroda, osim što je čista fikcija, i to nasilna fikcija, jer svaki kolektivni identitet je baš to, nasilna fikcija, maksimalno je diskriminatoran. I to svako zna. Kao što rekoh: svako sve zna. Ja sam Grk rođen u Sarajevu. De, neka mi neko objasni: zašto ja nisam konstitutivan, a Salko iz Ilijaša, Zvonko iz Kiseljaka i Obren iz Foče jesu? Zašto svako od njih trojice može biti predsjednik BiH, a ja ne mogu?

Raspada li se tvoja zemlja, Crna Gora?

Plan za Crnu Goru je isti kao za Sarajevo: stvoriti nepolitičku Crnu Goru. Ovu zemlju sistematski, brzo i veoma uspješno pretvaraju u teritoriju kojom će se upravljati iz Beograda i, dijelom, iz Tirane. Umjesto da postane prva sljedeća članica EU, Crna Gora će završiti kao dio Otvorenog Balkana. Crna Gora je primila gol u petom minutu sudačke nadoknade. Takvi porazi bole. Poslije takvih poraza se teško ustaje.

Ima li u Crnoj Gori, u sadašnjim domaćim i svjetskim okolnostima, operativne političke snage da otrese ovaj uteg beogradske muteži i istinski se europeizira – ako ta riječ još išta znači?

Ne. Moje je mišljenje da ne. Na nivou racionalnog: mi smo gotovi. Preostaju nada i vjera da se čudo može desiti. Tanko je to, kao što znaš. Od čuda nema hajra.

Kad očekuješ izbore, i kakav rezultat predviđaš?

Ne znam. Đukanović danas može raspisati izbore, ili Vučićevim partijama dati mandat da sastave još jednu vladu. Mislim da je najvažnije pitanje: da li na narednim izborima, bili oni za 3 mjeseca ili za dvije godine, mogu pobijediti političke snage koje bi formirale prozapadnu, makar djelimično demokratsku i djelimično sekularnu vladu? Šta ako ne? A velike su šanse da ne.

Tvoj je spisateljski zahvat iznimno širok: pišeš mnogo i raznovrsno, od dnevnih političkih kolumni, do široke romaneskne tematike. Zanima me, kako pomiruješ interes za ovdašnjom “malom” politikom naših minijaturnih naroda, s preokupacijama propasti i apokalipse, koje te opsjedaju u romanima i širim formama?

Sve je tu pomireno. Propast je univerzalna. Kao što je opštepoznato, sve se stvari kreću samo ka svome kraju. To važi jednako za imperije i državice poput naših.

Propast, apokalipsa, kataklizma svakako su tvoje česte teme. Danas, a naročito od pandemije, nagle globalne svijesti o klimatskoj katastrofi, i sada s ovim apokaliptičnim ratom u Ukrajini i prijetnjama nuklearnom kataklizmom, one su se iz svetih knjiga preselile na novinske stranice: o tim neshvatljivim pojmovima sad, malo da karikiram, piše svaki novinski izvjestitelj. Kako se nositi s takvim svijetom? Kako sve to zaustaviti, i okrenuti smjer nabolje?

Bolji svijet nije moguć. Kao ni gori. Svijet nije moguće mijenjati: čak ni na gore. Ovo je najbolji i najgori od svih mogućih svjetova. Da je bolji svijet moguć, neko bi ga dosad već napravio. Imalo se kad, naime. Ali ga nije napravio. Jer se pita ne pravi od govana.

Naletio sam na primjedbu Toma Waitsa: “Mi smo majmuni s oružjem i novcem.” Je li to zaista sve?

Nemam pojma. Ali volim Waitsa, to znam. Waits je gigant. Meni su on i Cave najveći. Veći i od Dylana.

A u reakciji čitatelja pod jednim od tvojih tekstova, našao sam i ovu rečenicu: “Andrej, ti nam pomažeš da preživimo ovo ludilo.” Nemaju mnogi novinari i pisci privilegij da im tako govore njihovi čitatelji. Govorili su, svi to znamo, feralovcima. Kakav je osjećaj, svojim pisanjem pomagati ljudima da prežive?

Pa dobro, imam ja i čitalaca koji me strastveno mrze. Ima ljudi koje strašno nerviram, koji bi me rado vidjeli mrtvog. Ali me ipak čitaju. Nerviraju se, psuju me i čitaju svaki tekst. To je veliko priznanje. Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost.

Komentariši