Elementi konteksta Schmidtove odluke o izmjeni izbornog zakona BiH
Cirkusanti i gladijatori, tajkuni i novopečeni kapitalisti, gauleiteri i pljačkaši državnih fondova, zaštićeni korumpiranim dijelovima policije i pravosuđa, s uspjehom su zatvorili narodne grupe u etničko-religijska geta i kontroliraju ih na osnovu straha i narativa o ugroženosti.
Bez obzira na višedecenijsku propagandu, posrbljeni i kroatizirani Bosanci tokom 20. stoljeća, projektom ideološkog modeliranja “nacionalne svijesti”, ne mogu iz sebe odstraniti bosansko porijeklo koje uvijek dezavuira nametnuti prekogranični identitet. Nikada religijska sličnost ne znači ljudsku ili zemljačku identičnost. Ona nije primarna u ljudskog prirodi bez obzira na stravičnu manipulaciju Crkve Srbije nad Bosancima i Crnogorcima.
Piše : Prof.dr. Senadin Lavić
Šta srpstvo i hrvatstvo od početka 20. stoljeća do danas znače u Bosni? Ovo teško pitanje ukazuje na razorne konsekvence procesa “nacionaliziranja” naroda u bosanskoj povijesti. Otkud srpstvo i hrvatstvo u Bosni ili kako se pojavljuju ta dva etnička identiteta u Bosni? Na ovo pitanje, nažalost, ovdašnje nauke nisu dale znanstveno-argumentirane odgovore nego su stvorile mitove. Naravno, čast pojedincima u naukama! Postoje li granice (ideološke i fizičke) etičkih identiteta u Bosni ili je nemoguće postaviti bilo kakve granice bez nasilja? Da li je Bosna prostor razgraničenja srpstva i hrvatstva? Ko joj je dao takvu ulogu? Šta će biti s bosanstvom i bošnjaštvom? Otkud dolaze pokušaji da se u multietničkoj zajednici etnička grupa teritorijalizira na način da iskorijeni i uništi drugu etničku grupu? Da li na tom mjestu smijemo optuživati “nacionalnu ideologiju” ili “sveštenike jedne religije”? Ova i još mnoga druga pitanja traže hitne i znanstvene odgovore!
Postoje li “granice” srpstva i hrvatstva u Bosni? Drugim riječima, postoje li “linije” do kojih se može razvijati ta dva oblika narodnog identiteta, a da to ne dovede u pitanje funkcioniranje Bosne? Ista pitanja važe i za bošnjaštvo! Mogu li se na ova pitanja dati smisleni i racionalni odgovori ili će pitanja povući za sobom bijes, mržnju i mit? Zašto samo etnopolitika daje sebi pravo da definira i odgovara ova pitanja?
Taktika pravljenja etničkih teritorija ima cilj da u perspektivi dovede do etničke podjele države. U osnovi toga je zločin nad Bošnjacima, Srbima i Hrvatima koji se nisu složili da moraju živjeti u etničkim torovima na tačno zacrtanim teritorijama. Zato je na tlu Republike Bosne i Hercegovine proveden genocid, etničko protjerivanje i krivotvorenje volje građana na referendumu. Građani nisu tražili da ih vode etničko-religijske vođe nego da im se osigura nesmetan prelazak ili tranzicija iz jednog društveno-političkog sistema u drugi. Na tom mjestu je nastala prevara ili falsificiranje referendumske volje građana i krenula je opasna igra oko etničke podjele države. Suspendiran je Ustav Republike BiH, pobunjenička skupina s Pala je postala faktor pregovora, legalne institucije države su pretvorene u samo jednu od “zaraćenih strana”, predsjednik Predsjedništva A. Izetbegović je označen kao “lider Bošnjaka” i već se došlo do “dogovaranja tri narodne grupe”, te posmatranja države kao unije tri etničko-religijske republike. Time je nastavljen millet-model osmanskog feudalizma iz kojeg su religijske grupe pretvorene u “nacije”, a to je daleko od etabliranja građanskog društva i političke zajednice građana.
Nedopustivo je, sa stanovišta bosanstva, i ne može se preko Bosne rješavati nacionalno pitanje Srba i Hrvata, jer se time ruši povijest jedne političke forme i njezino pravo na kontinuitet i postojanje! Bosanskohercegovački građani ne mogu biti uračunati u hegemonijske projekte Srbije i Hrvatske. To se ničim ne može opravdati, pa čak ni najtvrđim mitovima nacionalizma. Beograd i Zagreb su, samovoljno, uzurpirali za sebe pravo da se brinu za bh Srbe i Hrvate i na taj način se direktno unose u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. To je nedopustivo. Srbija nema nikakvo pravo da se miješa u unutrašnje stvari Bosne. Nacionalistički mit o srpstvu u Bosni služi Srbiji da se upetljava u unutrašnje stvari bosanske države. A posebna je uloga koju povijesno igra Crkva Srbije u Bosni i o tome tek treba razmišljati.
Etničko-religijska politika početkom 1990-ih odvela je Bosnu u pogrešnom smjeru, namjestila situaciju za antibosanske hegemonijske snage i dovela do katastrofe. Sasvim je jasno da građanski etatizam i demokratski poredak osiguravaju oslobađanje države od velikodržavnog ekspanzionizma prvih susjeda. Zato etnopolitika napada na ideju “građanskog društva” svim raspoloživim sredstvima, jer u okviru građanskog poretka etničke prevare vođa i njihovih grupacija postaju raskrinkane. Homogenizacija etničkih grupa na jednom dijelu države služi samo susjednim antibosanskim politikama da te izdvojene grupe koriste kao petokolonaške skupine ili topovsko meso za vlastite hegemonijske projekte. Najbolji primjer toga bili su Srbi u Hrvatskoj koje je Milošević iskoristio i pustio niz vodu. Oni su onda nestali pod udarima Tuđmanove militarne “redarstvene akcije”.
Cjelokupna priča o ugroženosti Hrvata koji “nemaju svoga predstavnika u Predsjedništvu” apsolutno je rušenje ustavno-zakonskog poretka BiH i njome se pokušava nametnuti ispoddejtonska razina “plemenskog saveza” gdje plemena biraju svoga poglavicu. Ovaj pokušaj spuštanja legaliteta ispod razine Dejtonskog sporazuma (Anex IV) onemogućava funkcioniranje države. Nigdje u Ustavu BiH i izbornom zakonu ne piše iz koje političke stranke i iz kojeg dijela entiteta (dva člana iz fbih ili jedan iz rs) treba biti član Predsjedništva kojeg biraju GRAĐANI – A NE NARODI.
Te opasne i neopravdane priče o ugroženosti hrvatskog naroda samo su krinka za stvaranje trećeg entiteta koji bi trebao poslužiti zagrebačkoj politici za otkidanje dijela Bosne u nekom povijesnom trenutku. Sva politika Tuđmana i Miloševića sastojala se u nepriznavanju Bosne kroz otvoreno stvaranje etničkih teritorija koje bi za sebe tražile suverenost. U tome im je apsolutno pomogla opsolentna i ahistorijska bošnjačka politika “dogovaranja naroda” i “islamizacije muslimana”. U sve tri etničko-religijske politike država nije bila tretirana na adekvatan i pravilan način bez obzira što su se formalno zalagali za demokratske principe i vladavinu prava.
HDZ je djelimično uspio u zbijanju ili sabijanju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini u jedan “etnički geto” koji preko HNS i dijelova Crkve kontrolira i instrumentalizira za svoje potrebe razvijajući strah i mržnju. Od 1990-ih HDZ služi u Bosni da se iz Zagreba kontrolira vlast u državnim institucijama u Sarajevu. Preko HDZ BiH Hrvatska direktno utiče na sve procese u Bosni – to je već u bh entitetu “rs” napravljeno za BG. I sada se vidi šta je napravljeno s podjelom BiH na entitete – tridesetak godina poslije Bosna je rascijepljena između velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Izgleda sasvim izvjesno da se otpočetka znalo da će kantoni biti samo jedan dio Bosne, a drugi će se ostaviti onim koji su je vojno zauzeli i napravili genocid. Ne može biti da “veliki projektanti” nisu mogli “uvjeriti” srpsku vojsku i Miloševića da se cijela državna teritorija “kantonizira”!!! U antibosanskom divljanju obje hegemonijske politike imaju veliku podršku nekih stranih ambasada i evropskih desničara. Je li ovo danas pravi smisao Holbrookove politike u Bosni? Otkud uopće potreba da se Bosna dijeli?
Nužno je u ovome času Bosne zastati i pod hitno tražiti odgovore od predstavnika “velikih sila” i njihovi izvođači radova na tlu države BiH – šta žele postići. Odgovore na ova pitanja trebaju nam dati ambasadori USA, GB, Njemačke, Francuske, Turske, Rusije i objasniti građanima šta znače odluke g. Schmidta za Bosnu i njezinu budućnost. Da li se ovim definitivno definira Bosna kao “državna zajednica tri plemena/etničke grupe” na način da na 49% bosanskohercegovačke teritorije upravlja Srbije preko marionetskog režima u entitetu “rs”, a na 51% treba da upravlja Hrvatska preko ekspoziture HDZ BiH. Tako bi Dodik i Čović bili strani plaćenici u kontroli i gušenju Bosne!
Schmidtova odluka u noći završetka izbora i objavljivanja prvih nezvaničnih rezultata znak je očite nepromišljenosti, umišljenosti i neodgovornosti, a primarno, to je jasan znak nepoštivanja građana koji su izašli na izbore i iskoristili svoje demokratsko pravo da glasaju za svoje političke interese koje predstavljaju pojedine partije. Kao da neko želi da to glasanje učini uzaludnim i besmislenim. Gospodinu Schmidtu se žurilo da uradi “nešto”, jer je dugo bio u raznim vrstama razgovora, obećanja i dogovora sa subjektima (državno-pravnim i personalnim) koji su imali svoje izvanbosanske interese.
Najtužnije u ovome času su pojedine sarajevske političke grupice koje kao mala djeca broje klikere u prašini i prepiru se. Tek predstoji da Bosni odani Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi. Jevreji, Crnogorci i svi Drugi, dakle, Bosanci, građani/građanke BiH, ozbiljno odgovore na dramatična pitanja bosanske budućnosti na koja im neozbiljne, neobrazovane i nedorasle političke ličnosti i njihove “političke stranke” ne mogu i ne znaju odgovoriti. Ovo je vrijeme u kojem padaju maske s lica!
