Zenica – grad koji je gledao naprijed ostao zarobljen u prošlosti

Zeničani su ostali i glavom i duhom zarobljeni u nekom vremenu koje se neće vratiti, ne razumiju da su potrebne i popularne neke druge industrije, kaže historičar Mirza Džananović.

Lamela sa 27 spratova i između 350 i 400 stambenih jedinica svojevremeno je bila najveća stambena zgrada na Balkanu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mirza Dajić 13 Nov 2022

“Industrija je stvorila Zenicu ovakvu kakvu mi poznajemo, s nekim korijenima u austrougarsko doba. Zenica u kojoj mi živimo danas u potpunosti je formirana tokom socijalizma, a nastala je kao rezultat proširenja Željezare”, kazao je historičar Mirza Džananović, autor knjige Grad u dimnjacima – Urbanizacija Zenice od 1945. do 1990. godine.

Objasnio je da je 1948. godine, nakon sukoba jugoslovenskog rukovodstva s Josifom Staljinom, odlučeno da Zenica postane glavni metalurški centar Jugoslavije, a Željezara bude motor razvoja cijele zemlje. Proširenje industrijskih kapaciteta nužno je podrazumijevalo dovlačenje nove radne snage, ljudi koji su se doseljavali u ovaj grad iz svih krajeva tadašnje države.

Najveće pozorište, najviše stambene zgrade

“U prvoj deceniji tog razvoja sva se pažnja posvećivala samoj Željezari. Grad je rastao stihijski. Građene su barake. Jednostavne, jeftine, nekvalitetne… Bilo je predviđeno da se prave kao privremeno rješenje, do trenutka dok se Željezara ne izgradi u tom kapacitetu da bude više sredstava i da se onda pravi grad. Sredinom ‘50-ih godina se počelo razmišljati i pomalo raditi na stvaranju uređenog prostora sa sadržajima koji čine grad. Objekti koji su tada postojali su pravljeni u svrhu industrije, da bi se radnik mogao liječiti, obrazovati, školovati, raditi u industriji… Kako je vrijeme prolazilo i kako se politika prema gradu mijenjala, i grad je doživljavao procvat. Naročito je to bilo tokom ‘60-ih i ‘70-ih godina, kada se Zenica konstruirala u tom modernom smislu”, ispričao je Džananović.

U socijalizmu je Zenica dobila zgradu pozorišta, koja je najveća u Bosni i Hercegovini i šire, dobila je najljepši i najmoderniji fudbalski stadion u Jugoslaviji do izgradnje splitskog Poljuda, dobila je i bolnicu koja je, tvrdi Džananović, imala puno veći značaj tada za širu regiju nego što je ima sada Kantonalna bolnica.

Željezara Zenica 1989. godine imala je 24.000 zaposlenih (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Na kraju Drugog svjetskog rata Zenica je imala svega četiri doktora. Tada je bilo 12.000 stanovnika u urbanom dijelu i 20.000 na nivou opštine. Već 1959. godine imamo Regionalnu bolnicu, koja je imala zaposlenih više od 100 ljekara specijalista. Kako se to desilo u zdravstvu, tako se dešavalo i u drugim oblastima. To je bio grad i društvo koje je gledalo prema naprijed, prema budućnosti. Tada je društvo bilo puno zanosa i optimizma, koji nije bio neutemeljen. Zenici su uzor bile veće i naprednije sredine. Danas je to potpuno drugačije. Čini se da Zenica i Zeničani nisu sebi priznali da Željezare nema u tom kapacitetu i da u vremenu u kojem živimo moramo raditi za sebe”, istakao je Džananović.

Željezara je nekad imala 24.000 radnika

Lamela (ima ukupno 27 spratova, između 350 i 400 stambenih jedinica) je bila do pred rat najveća stambena zgrada na Balkanu. Jedan od prvih stanara bila je porodica Ahmetkadić, čija je porodična kuća srušena kako bi se na tom mjestu izgradila današnja Lamela.

“I po visini i po broju stambenih jedinica Lamela je bila broj jedan na Balkanu. Pola vijeka kako je počela njena izgradnja. Moja kuća je srušena 1974. godine. Zgrada se radila fazno i dio je bio već izgrađen. U isto vrijeme su se u Jugoslaviji gradili Nuklearna elektrana Krško, stambeno-poslovni objekat Kapija u Beogradu i stambeni objekat Lamela u Zenici. Korišten je armirani beton za gradnju. Sva pamet Jugoslavije je radila na tome. Stanovi su izuzetno funkcionalni i danas”, rekao je Jazid Ahmetkadić.

Problem je, veli, što je stanove dobio u Lameli određeni broj ljudi koji se nikad nisu uspjeli privići na kolektivno stanovanje, koji su ranije živjeli u kućama.

U metaloprerađivačkom sektoru u Bosni i Hercegovini prije rata je radilo oko 220.000 radnika. Zenička regija bila je centar metaloprerađivačke industrije u državi. Željezara Zenica je na svom vrhuncu 1989. godine imala više od 24.000 radnika.

Poslodavac je gazda, radnik je trošak

“Radnici su, preko zbora radnih ljudi i radničkih savjeta, imali veliki utjecaj i na poslovnu politiku. Čak i na smjene ili imenovanja direktora; drugim riječima, pitali su se. Zato je njihov odnos prema fabrici bio domaćinski. Ovo su razlozi zbog kojih se radnici koji pamte ta vremena sjećaju s nostalgijom. Danas je situacija potpuno drugačija. Imamo nekakav primitivni kapitalizam. Primitivan jer je nehuman i uskogrud – daj samo meni, daj što više i po mogućnosti što brže. Poslodavac je gazda. Radnik je trošak. Biznis uglavnom počiva na jeftinoj radnoj snazi. Danas cijeli metalski sektor u [entitetu] Federaciji Bosne i Hercegovine upošljava manje od 30.000 radnika, gotovo deset puta manje nego prije rata”, istakao je Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona (ZDK).

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Rešad Šabanović kao konobar je pred rat radio u dva velika zenička restorana, koja su živjela odlično od radnika Željezare.

“U Željezari je predujam bio prvog, a plata 17. u mjesecu. Tad je grad živio. U to doba su ugostiteljski objekti u neposrednoj blizini bili prepuni gostiju iz ove kompanije. Svi su fenomenalno radili tih dana”, prsijetio se Šabanović.

Naglasio je da se čovjek uvijek sjeća lijepih i pozitivnih stvari, a potiskuje i zaboravlja one ružne te da nam je, kad smo bili mlađi, sve bilo ljepše. A bivša država, rekao je, imala je i pozitivnih i negativnih stvari.

U vrijeme socijalizma grad se širio, razvijao, gradio

“Drugačiji su bili prohtjevi. Bili smo bezbrižni, nismo morali razmišljati o poslu, o masi nekih stvari. Imali smo državu koja je bila uređena. Imali smo besplatno školstvo i zdravstvo. Tada su od obaveznog plaćanja bili električna energija i fiksni telefon. Troškovi života danas su kud i kamo veći, kao i prohtjevi. Bili smo sigurni, ali niste mogli sebi priuštiti da kupite puno toga. Išao sam s ocem u Austriju da kupim TV i video, koji su nas ‘izašli’ duplo jeftinije nego da smo kupili u Jugoslaviji”, kazao je Šabanović.

U vrijeme socijalizma je trajala progresija, grad se širio, razvijao, gradio. Tokom i još više poslije rata s propašću glavnog privrednog giganta u Zenici, koji je na neki način vukao sve ostalo, jednostavno je propala kompletna ekonomija, što je natjeralo ljude da odlaze.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

“One koje nije rat i ratno stanje otjeralo jeste postratna depresija. Godine 1992. Zenica kao opština imala je 145.000 stanovnika, od čega je u urbanom dijelu bilo 90.000 ljudi. Popis iz 2013. godine pokazuje da imamo 113.000 ljudi na nivou opštine, a 70.000 na nivou grada. Zenica je grad koji je najviše izgubio stanovnika u Bosni i Hercegovini. S druge strane, 20 do 30 posto nije rođeno u Zenici i ne sjeća se te prijeratne Zenice. Duh grada je promijenjen i iz subjektivnih i iz objektivnih razloga. Ono što je najradikalnija promjena je što se Zenica ne okreće budućnosti, već konstantno tapkamo u mjestu.”

Ne mogu nove vrijednosti i sisteme graditi stari ljudi

“Čini mi se da se niko nije snašao, da su Zeničani ostali i glavom i duhom zarobljeni u tom nekom vremenu koje se neće sigurno vratiti u takvom obliku. Nikako da razumiju da su neke druge potrebe, druga vremena, druge industrije potrebne i popularne”, zaključio je Džananović.

Ustvrdio je da je ostao neki kostur zeničkog duha, zeničkog identiteta, što se najbolje vidi kroz Nogometni klub Čelik, koji, uprkos svim promjenama, živi te da je to nada da ovaj grad još ima životnu energiju. Ali, treba znati i da se ne mogu nove vrijednosti i novi sistemi graditi sa starim ljudima. Zato, veli, treba dati šansu omladini.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE TEME

POPULARNO

Komentariši