Kampanja protiv Katara: Zapadni mediji su zarobljeni u orijentalističkom diskursu

Kako se bliži početak Svjetskog nogometnog prvenstva, kampanja zapadnih medija protiv zaljevske države se zaoštrava na do sada nezapamćen način.

12 Nov 2022

Zapadne novine su krenule uspostavljati čudnu vezu između nekih sporadičnih događaja i Mundijala u Kataru (Al Jazeera)

Dok traju posljednje pripreme, prije nego se oglasi zvižduk za početak Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, kampanja zapadnih medija protiv Katara se zaoštrava na do sada nezapamćen način. U toj kampanji je sve glasnija retorika kojom se ova zaljevska zemlja opisuje kao “novoosnovana država” koja proizvodi “isključivo plin” i ništa drugo te kako je u njoj ukorijenjena mržnja prema homoseksualnim osobama, a zgrade se uzdižu nad tijelima iscrpljenih radnika.

U isto vrijeme, zapadne novine su krenule uspostavljati čudnu vezu između nekih sporadičnih događaja i SP-a u Kataru. Jedan od primjera je i slučaj hapšenja britanskog državljanina u Iraku zbog neplaćanja dugova katarskoj banci. Važno je napomenuti da su ovakvi opisi rijetko bili prezentirani kritičkim i uravnoteženim novinarskim izvještavanjem uz pozivanje druge strane da da odgovor. Umjesto toga, bili su formulirani u obliku refrena koji su zapadni mediji ponavljali, referirajući se na ono što je navodno nepromjenjivi karakter Katara i njegov identitet od kojeg je neodvojiv.

Novo izoštravanje slike o egzotičnom ‘Istoku’

Ponekad su pojedini naslovi na aluzivan ili eksplicitan način kreirali karikature koje kulturu, društvo i politički sistem svode na nekoliko stereotipa. Katar je klasificiran kao ”drugi”, koji je u suprotnosti s modernim zapadnim modelom i u biti je nazadan u odnosu na njega. Što se tiče škakljivih pitanja, poput razmjera političke ekonomije povezane s radnom snagom imigranata u Zapadnoj Aziji ili kontroverze oko proizvodnje fluidnih rodnih identiteta, pojedine novine su ih odlučile svesti na katarske politike koje su “nepravedne prema radnicima” ili “represivne prema homoseksualnim osobama”.

Tako se Katar prikazuje u zapadnom medijskom diskursu; ne kao zemlja domaćin SP-a 2022. godine, nego kao novo izoštravanje slike o egzotičnom “Istoku” pohranjene u “imaginariju Zapada”, prema riječima Edwarda Saida u njegovoj studiji o orijentalizmu. Zapadne medijske industrije već desetljećima ne žele ublažiti tu sliku, a sada se ta slika jasno očituje u medijskom diskursu koji povezuje zajednička nit sačinjena od desetaka članaka u Guardianu, listu koji je blizak britanskoj ljevici, Timesu, koji je u vlasništvu biznismena Ruperta Murdocha, u demokratski naklonjenijem američkom kanalu CNN, ili u France 24, koji finansira francuska vlada, te drugima. Sve to liči na koherentnu mrežu koja vidi sebe kao središte, dok je sve ostalo na margini.

Ali, ovo nije prvi put da je arapski svijet imao priliku gledati svoj odraz u zrcalu zapadnih medija, kako bi upoznao svoje konture jer Zapad insistira da ih oblikuje u njegovo ime. Konture kojima nedostaju ostvareni uspjesi, dok se evociraju neobičnosti i opisi zaostalosti te nagomilavaju visoko strukturirani konteksti koji upravljaju ekonomskim, političkim i društvenim aspektima ove regije unutar uskog, pojednostavljenog vidnog polja, zaglavljeni između dualizma kao što su loše/dobro, napredak/nazad, demokratija/tiranija ili sloboda/ugnjetavanje.

Usporedbe ukrajinskih s izbjeglicama iz Sisije, Iraka…

Ovakav medijski diskurs prema regiji jasno se očituje u velikim događajima i istaknutim historijskim obratima, pa time navodi na pretpostavku da je ova kampanja protiv Katara potaknuta nečim drugim, dubljim, što počiva u mentalnom sklopu onih koji ovaj diskurs svjesno proizvode u zapadnim medijima i kod onih koji namjerno ustrajavaju na stvaranju slike kroz koju mreža zapadne hegemonije reproducira svoje narative o svijetu i uspostavlja svoju ekonomsku, političku i kulturnu dominaciju.

Prije nekoliko mjeseci, s izbijanjem ruskog rata protiv Ukrajine, brojni zapadni mediji bili su zaokupljeni usporedbama između plavokosih i civiliziranih ukrajinskih izbjeglica koje dijele istu civilizacijsku osnovu i sistem modernih vrijednosti kao i “Zapad”, te izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana, koji se razlikuju od njih i pripadaju kategoriji “drugih”, koju karakterizira siromaštvo, neznanje i zaostalost.

Također, nije prvi put da se zapadni mediji upuštaju u sistematsku kampanju protiv zemalja organizatora velikih sportskih događaja, a koje su, prema zapadnoj viziji, smještene u “trećem svijetu”, u skladu s kulturno-civilizacijskim podjelama svijeta; poput Brazila, Južne Afrike ili čak onih koji su svrstani u nešto što bismo mogli nazvati “svijetom koji se natječe”, poput Kine i Rusije. Međutim, pretjerivanje u kampanji koja se vodi protiv Katara čini je prikladnim primjerom za rasvjetljavanje orijentalističkog medijskog diskursa, dijalektike “ja i drugi” na zapadnim ekranima i jezika rasne superiornosti i politike identiteta koja sažima način na koji zapadni mediji tretiraju te događaje. Literatura postkolonijalne teorije, koja proučava strukture diskursa između kolonizatora i koloniziranih naroda, nudi nam nekoliko teorija za sagledavanje zapadne kampanje protiv Katara i razgradnju njenih filozofskih i kulturnih temelja.

Ne jenjava kolonijalno naslijeđe i neoliberalna praksa

U arapskoj regiji željnoj iskustva demokratske tranzicije mediji su, bilo da je riječ o digitalnim ili masovnim, igrali aktivnu ulogu u tome da se javnost angažira na demokratskom planu. Možda se čini razumljivim slaviti liberalizam zapadnih medija, njihov pluralizam, nezavisnost i širinu njihovog javnog prostora, u usporedbi s drugim političkim okruženjima, ali to nas ne bi trebalo navesti da se odmah bacimo na povijest oštrih kritika upućenih zapadnim medijskim industrijama. Frankfurtska kritička škola je jedan od njenih najistaknutijih pionira od kasnih 1940-ih, a literatura ove struje svrstava medijske industrije na Zapadu u kategoriju industrija koje ne pokreće samo kapital kao ekonomski faktor, već i kao kulturološka datost. Ni sam zapadni kapital se još uvijek nije oslobodio svog kolonijalnog naslijeđa i svojih neoliberalnih praksi, a svako razumijevanje zapadnog medijskog diskursa prema bivšim kolonijama izravno priziva duhove tih interesnih mreža. Te hegemonističke sile, koje se izvana čine kao medijske i kulturne, duboko u sebi nose i ekonomske i političke motive.

Suprotno onome što mediji prikazuju, dok promoviraju sebe kao one koji prenose stvarnost onakvu kakva jest, teorije društvenih nauka tvrde da su njihove uloge složenije od puke smjelosti “prenošenja stvarnosti”, prema riječima britanskog sociologa Stuarta Halla. Mediji nisu samo odraz čiste zbilje, već su oni ti koji stvaraju našu percepciju svijeta i formuliraju njegovo značenje za nas te imaju moć oblikovati njegov prikaz u našim umovima, oslanjajući se na svoju simboličku moć koju im daje sposobnost “pokazivanja” i “skrivanja”, ili ono što Stuart Hall naziva “teorijom predstavljanja”(representation theory). Odnosno, moć izbora na koji način će biti predstavljene određene društvene skupine, etniciteti ili kulture, a taj mehanizam predstavljanja se odvija kroz objektive fotografa, pera novinara, glasove emitera i kroz uređivačke politike.

U tom smislu, proces proizvodnje diskursa jednak je pažljivoj reprodukciji sadržaja mreža zapadne kulturne i političke hegemonije. Tako zapadni diskurs pažljivo bira da “predstavi” Katar na svojim ekranima i stranicama u skladu s tim mrežama interesa i kroz mehanizam “skrivanja” i “otkrivanja”, kako bi slika o Kataru koja se plasira javnosti bila u skladu s onim što te platforme odluče promovirati kao stvarnost.

Pomno odabrana slika u svijesti zapadne javnosti

U tom smislu ne treba se baviti orijentalističkim diskursom, pogotovo kada on dopire do nas nošen jezikom medija, kao da je to teorijsko naslijeđe koje pripada prošlosti napetog odnosa između kolonizatora i koloniziranog. Prošlosti za koju je jasno da je prevaziđena imperativima ekonomske globalizacije i univerzalnih ljudskih prava. U isto vrijeme, to je i dalje intelektualni sistem vođen doktrinom zapadnog centralizma i hranjen diskursom medija koji preuzimaju zadatak da taj sistem prenesu kulturi naroda na Zapadu, s ciljem mobiliziranja zapadne kolektivne svijesti koja pohranjuje mentalnu sliku izgubljenog, nazadnog i primitivnog Istoka, kako bi u svim umovima postao znak onog “drugog” čije je postojanje vezano za zaostajanje za Zapadom i civilizacijsko nazadovanje u odnosu na njega.

Tako su se brojni evropski gradovi uključili u kampanju bojkota prijenosa utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva na javnim mjestima, što je potvrda neumoljivih napora medija da učvrste ovu pomno odabranu sliku u svijesti zapadne javnosti.

Kritičke kulturološke studije daju nam druge teorije koje se mogu činiti korisnima u analizi ovakvog ponašanja zapadnih medija, od kojih je najvažnija “teorija drugosti”, gdje se čini da zapadni mediji trebaju instalirati Katar u obliku tog “drugog” ili “ostalih” kako bi se potvrdilo postojanje “Zapada” ili “sebe” kao civiliziranog, demokratskog pa čak i kulturno superiornog entiteta. Zapad, prema ovoj viziji, može biti svjestan sebe samo u relaciji prema ovom drugom nasuprot sebe u geografskom i kulturološkom smislu, nazivajući ga kao “drugi”.

Je li sport zaista ‘tvorevina zapadne modernosti’?

Prema tome, možda se ne čini iznenađujućim da, naprimjer, novine Guardian u većini svojih članaka o Kataru podsjećaju da je to država koja se nalazi na Arapskom poluotoku, da je novonastala, da njena ekonomija uglavnom ovisi o plinu, da krši prava radnika i da je u njoj zabranjeno izražavanje homoseksualnosti, što izgleda kao podsjetnik na elemente fiksiranog identiteta katarske osobnosti, te negativne osobine koje se pridaju toj državi kao esencijalizam koji oblikuje njene kulturne značajke. Takav tip diskursa, prema Stuartu Hallu, jedno je od glavnih obilježja kojima zapadna kultura prikazuje različite narode s ciljem učvršćivanja svoje superiornosti.

Međutim, obilježja Katara u zapadnom medijskom diskursu također se temelje na onome što se može opisati kao kontradiktorna slika. Katar se povremeno predstavlja kao regionalni akter i ključan međunarodni partner u posredovanju i upravljanju velikim međunarodnim krizama, a ponekad kao zaljevska država koja pripada mračnom Dalekom istoku. Toj državi se ne može povjeriti zadatak organizacije “zapadnog” događaja par excellence za sport koji je “tvorevina zapadne modernosti” čiji pobjednici nastaju isključivo u zapadnim zemljama.

Ova kontradikcija u diskursu ne znači dvoličnost u vanjskoj politici Katara, u onome kako država definira sebe i svoju politiku prema svijetu, već uglavnom odražava zbunjenu svijest Zapada o Kataru i slici te države, ili ono što postkolonijalna literatura naziva “teorija ambivalencije”. No ova zbunjena svijest o drugome osigurava paralelni diskurs koji prikazuje ekonomski i društveni razvoj koji Doha teži postići kroz domaćinstvo ovog sportskog događaja kao zapadni model koji se mora slijediti, a ostale zemlje će se svrstati na njegovu ljestvicu, bez prava na smišljanje alternativnog puta.

Dvosmisleni diskurs o pitanju radničkih prava

Od kako je objelodanjeno da se prihvata kandidatura Katara za organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva, zapadni mediji su insistirali na pokretanju pitanja ljudskih prava i ispitivanju dosadašnjeg stanja u državi na tom polju. Također je osmišljen i dvosmisleni diskurs o pitanju radničkih prava, što je jedno od glavnih pitanja oko kojeg se vode rasprave između Dohe i zapadnih medija. Može se činiti razumljivim i prihvatljivim da se sportski događaj ovih razmjera koristi kako bi se izvršio pritisak s ciljem poboljšanja uvjeta radnika, ali svesti ovo krajnje složeno i preklapajuće pitanje, kao što je uvozna radna snaga u Zapadnoj Aziji, te ga prikazati isključivo kao katarski problem, ukazuje na očite dvostruke standarde.

U ovom kontekstu, naprimjer, literatura političke ekonomije, između ostalog, otvara široke horizonte za pristup pitanju u kojem se lokalna dimenzija ljudskih prava preklapa s borbama proletarijata na svim mjestima, uključujući i samo zapadno geografsko područje. Kroz njega se isprepliću strukturni problemi povezani s transnacionalnim globaliziranim kapitalizmom koji je proizveo ovaj fenomen i ono što je poznato kao rasistički sistem rada, starim naslijeđem koje same zapadne kompanije žele ovjekovječiti. Da bi se taj problem riješio potrebna su strukturna rješenja u čijoj formulaciji će učestvovati različiti dužnosnici odgovorni za ovaj fenomen u različitim tranzitnim i imigracijskim stanicama kroz koje ti radnici prolaze.

Primjećuje se da ova vrsta kritičkog povezivanja izostaje iz diskursa zapadnih medija kada se bave uvjetima radnika u Kataru, uz, kako se čini, namjerno insistiranje na formiranju slike o “krizi radničkih prava”, gdje se Katar optužuje da to provodi isključivo kroz zakone o radu unatoč reformi koju su provele katarske vlasti, što nije dovoljno da uvjeri novinare, dopisnike i analitičare zapadnih kanala i novina.

Stvaranje ‘novog čovjeka’ fluidnog identiteta

Kako se Svjetsko prvenstvo u Kataru približavalo, tako je krenula i bujica naslova u zapadnim medijima koji upozoravaju na opasnosti koje prijete homoseksualcima dok su na tlu Katara. Zapadni mediji raznih smjerova pokrenuli su nešto što se može opisati kao bitka za ravnopravnu prisutnost homoseksualaca na Svjetskom prvenstvu, nazivajući Katar “homofobnim”.

Ovaj diskurs pokušava sugerirati da su njegove borbe sažete u pobjedi normalizacije različitih seksualnih ponašanja ili toleranciji prema različitim potlačenim skupinama, bez napomene da pitanje homoseksualnosti nadilazi problem seksualnog ponašanja do dileme proizvodnje seksualnih identiteta i jastva koje nadilazi ”rod” te da postoji kultura koja pripada Istoku i koja odbacuje ili, u najmanju ruku, izražava sumnjičavost prema ovoj ideologiji koja želi stvoriti “novog čovjeka” fluidnog identiteta.

Dakle, čini se da diskurs zapadnih medija bira pojednostavljenu formulu koja se krije iza novog ljudskopravaškog pristupa “homoseksualnosti” na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, te okreće glavu od svih problematičnih dimenzija slučaja koja su čak i na Zapadu predmet akademskih i obrazovnih rasprava već desetljećima.

Duga historija tiranije u arapskoj regiji

Ovo pitanje je postavila bengalska misliteljica Gayatri Spivak prije četiri desetljeća tokom svoje rasprave o konceptu podređenog, kako je formuliran u postkolonijalnoj literaturi, “kao bića koje je okupator ostavio za sobom, sa svim vrstama ožiljaka”. Ono bi se moglo aktualizirati i u kontekstu istraživanja katarskog odgovora na ovu kampanju, ali možda u formi drugog pitanja: je li “potčinjeni” konačno vratio svoje pravo da govori?

Unatoč dugoj historiji tiranije u arapskoj regiji, medijske platforme koje je finansirao Katar bile su prvi arapski javni prostor koji se pojavio, prema riječima njemačkog filozofa Habermasa, kao alternativa postojećim javnim prostorima koji su bili ugušeni desetljećima tiranije. Zahvaljujući ovim platformama, uz podsjećanje na kritike koje su im upućene profesionalno ili urednički, arapski građanin je mogao razgovarati o svojim problemima i vratiti svoje pravo da govori i piše, a zapadne novine i kanali se više nisu morali truditi da prenesu njegov glas.

Umjesto toga, ova meka moć doprinijela je tome da se zapali fitilj povijesnog trenutka kao što je Arapsko proljeće. Od tog momenta, “imaginarni podčinjeni” u zapadnom diskursu ponovo dobija svoje pravo izražavanja i pokušava na brojnim poljima iskoristit priliku za razvoj. Uprkos svim preprekama, neuspjesima i strahotama koje regija proživljava, ova teška bitka još uvijek traje i još uvijek nije došla do jasnog kraja.

Diskurs koji ublažava agende i prioritete Zapada

Kritike koje zapadni mediji iznose na račun Katara ne znače da bi narodi u regiji trebali ostaviti po strani zapadnjačke teorije zavjere ili da budu suzdržani po pitanju bilo kakvog diskursa koji se bavi i raspravlja o promjenama koje su napravljene i kritizira pad sloboda u njihovim sistemima. Također, ne trebaju im posrednici da govore u njihovo ime, jer sada, zahvaljujući ogromnoj digitalnoj transformaciji u oblasti komunikacija, imaju brojne alternative da to učine.

Na temelju ove vizije, odgovor na zapadnu kampanju protiv Katara možda neće nužno zahtijevati stvaranje kontraretorike, predane tome da se Zapad predstavi kao “drugi” koji je arogantan, orijentalistički i rasistički. Međutim, medijske platforme, pogotovo one najutjecajnije i najraširenije, moraju biti svjesni ozbiljnosti ovog diskursa, te preispitati uređivačke politike, obilježja slike, jezične izraze i oblike predstavljanja, te sačiniti diskurs koji ublažava agende i prioritete Zapada, ne samo kao historijsku neminovnost, niti kao impresivan ekonomski i politički model, već i kao medijski model.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Sarah Ait KhorsaSarah Ait KhorsaSarah Ait Khorsa je novinarka i studentica magistarskog studija na London School of Economics and Political Science (LSE).

VIŠE IZ RUBRIKE MIŠLJENJA PIŠE

POPULARNO

Komentariši