Foreign Policy: Putinov svijet sada je manji nego ikad

Moralna i strateška katastrofa rata ruskog lidera u Ukrajini okončala je njegove imperijalne snove.

Putina su očito naveli da povjeruje da će rat biti gotov nakon 72-satnog blitzkriega, da će Kijev pasti, a Zelenski se predati ili pobjeći, piše Angela Stent (EPA)

04 Oct 2022

Suočen s uspješnom ukrajinskom kontraofanzivom na istoku i jugu države u proteklim sedmicama, kao i sve snažnijim horom jastrebova u ruskim državnim medijima koji kritikuju ruske vojne neuspjehe, ruski predsjednik Vladimir Putin je podigao uloge, piše Angela Stent u članku za Foreign Policy, podsjećajući da je ruski predsjednik naredio mobilizaciju 300.000 dodatnih vojnika i nagovijestio da će upotrijebiti nuklearno oružje ako Zapad nastavi podržavati Ukrajinu.

Nakon tobožnjih referenduma u četiri regije pod ruskom okupacijom, Putin je u petak potpisao dekret da ih pripoji Rusiji. Sada će ukrajinske kontraofanzive tamo biti smatrane napadom na Rusiju i podložne eskalacijskoj odmazdi. Ovi postupci naglašavaju pogrešne procjene iza Putinove odluke da počne invaziju u februaru i riješenosti da ukloni ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog s vlasti. Sedam mjeseci nakon početka invazije, Putin nije naučio ništa iz grešaka koje su je i osudile na propast, piše Stent.

Neposredno nakon početka invazije, kako se navodi u članku, bilo je jasno da je Putin napravio četiri velike pogrešne procjene. Prva pogrešna procjena bilo je precjenjivanje snage i efikasnosti ruske vojske. Bez sumnje, njemu najbliži su mu govorili samo ono što želi da čuje. Putina su očito naveli da povjeruje da će rat biti gotov nakon 72-satnog blitzkriega, da će Kijev pasti, i da će se Zelenski predati ili pobjeći i biti zamijenjen vladom marionetom koju kontroliše Rusija.

Ruski oficiri su navodno ponijeli svečane uniforme koje su namjeravali obući tokom očekivane pobjedničke parade. Ali ruska vojska je imala daleko lošiji nastup nego što su Putin (i očito američke obavještajne agencije) očekivali. Nije uspjela zauzeti Kijev i morala se poniziti i povući, ostavljajući pustoš iza sebe, sa zločinima počinjenim u Buči, nedaleko od Kijeva i drugim obližnjim predjelima. Mnogi od mladih ruskih regruta tako su loše bili pripremljeni za sukob da čak nisu ni znali da napadaju Ukrajinu, i ruski moral je bio na niskom nivou. Tenkove i drugu vojnu opremu trebalo je popraviti, logistika je bila nesređena, a napadačka vojska nije ponijela dovoljno goriva ili hrane za duži rat. Korupcija koja prožima sve aspekte ruskog društva, rasprostranjena je i u vojsci. Novac koji je trebao biti utrošen na obuku i opremu završio je u džepovima ljudi.

Potcjenjivanje ukrajinskog naroda i vojske

Druga velika pogrešna procjena je potcjenjivanje ukrajinskog naroda i vojske. Putin je očito bio pogrešno informisan o ukrajinskom osjećaju nacionalnog identiteta i volji za borbom. Ako je očekivao da će Ukrajinci pozdraviti svoje ruske „osloboditelje“ s cvijećem, grdno se prevario. Rusko pripajanje Krima i pokretanje rata u Donbasu 2014. osnažilo je ukrajinski nacionalni identitet koji Putin nije shvatio. Kada je invazija počela, Sjedinjenje Američke Države su ponudile da evakuišu Zelenskog iz Kijeva, ali on je odgovorio „Ne treba mi prevoz, treba mi još municije“.

Izgleda da Rusi nisu bili u stanju pronaći nekoga ko bi oformio prorusku vladu, a jedinica FSB-a (ruske sigurnosne službe) zadužena za pronalazak kolaboracionista u Ukrajini naknadno je strogo disciplinovana, uz glasine o hapšenjima visokog nivoa.

Zelenski, komičar koji je postao predsjednik i čija je popularnost bila blizu 30 posto prije rata, iznenadio je svijet jer je bio na nivou zadatka i pružio karizmatično i inspirativno vodstvo, zbog čega su ga neki uporedili sa britanskim ratnim premijerom Winstonom Churchillom. Zelenski se pokazao veoma efikasnim u korištenju društvenih mreža za komunikaciju svaku noć sa svojim narodom i vanjskim svijetom. Iako je ukrajinska vojska imala manje vojnika od ruske i manje sofisticirano oružje, moral joj je bio visok. Borila se za svoju stvar – opstanak nacije. Imala je podršku Zapada, posebno SAD-a, čije su oružje i obavještajni podaci omogućili Ukrajini da odbije Ruse, i od Evropljana. Moskovska neizazvana agresija ujedinila je Ukrajince kao nikada ranije – to uključuje i Ukrajince koji govore ruski, posebno onda kada je ruska brutalnost eskalirala.

Treća Putinova pogrešna procjena je ta da je Zapad podijeljen i da se neće udružiti protiv Rusije. Kada je Rusija izvršila invaziju na Gruziju 2008. i priznala nezavisnost Južne Osetije i Abahzije, koje je Rusija okupirala, Zapad gotovo da nije reagovao. Tokom Trumpovog mandata, američko-evropski odnosi su dodatno pogoršani. Evropa se podijelila u vezi tog kako se odnositi prema Rusiji, Zapadna Evropa bila je daleko spremnija poslovati s Rusijom, za razliku od skeptičnijih centralnoevropskih i baltičkih država. Sve se to promijenilo 24. februara. Utvara velikog rata u Evropi, 77 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, šokirala je većinu Evropljana i navela ih da razmotre svoje veze s Rusijom i zaključe da su pogrešno pročitali Putina. Bidenova administracija predano je radila na ujedinjavanju svojih evropskih i indopacifičkih saveznika da podrže Ukrajinu i kazne Rusiju. Udruženo jedinstvo nakon početka invazije bilo je impresivno.

Četvrta Putinova pogrešna procjena bilo je njegovo uvjerenje da su Evropljani tako investirani u svoje ekonomske veze s Rusijom – posebno u vezi njihove energetske ovisnosti – da neće biti spremni nametnuti sankcije. Godine 2014, nakon pripajanja Krima i početka rata u Donbasu, SAD i Evropa su nametnuli finansijske sankcije koje je Rusija bez problema prebrodila. Rusko nametanje kontrasankcija na uvoz hrane iz Evrope čak je i stimuliralo razvoj ruskog poljoprivrednog sektora.

Je li Rusija izuzetak od pravila?

Putinov cilj od početka je da Rusiju ponovo učini velikom silom – članicom globalnog odbora direktora, da to tako kažemo. Poraz Ukrajine i njeno potčinjavanje bilo je ključno da se ponovo uspostavi ruska dominacija nad susjedstvom i za sposobnost da projektuje svoju moć dalje prema zapadu. Ukoliko bi Rusija pobijedila Ukrajinu, vratila bi znatan dio imperijalne Rusije – Slavenske unije sa Ukrajinom, Bjelorusijom, i možda sjevernim Kazahstanom – i tada bi bila u poziciji da prisili ponovno definisanje evropske sigurnosne arhitekture.

Ruska invazija na Ukrajinu i Putinova opsjednutost historijskim ruskim potraživanjima i kivnostima povlači za sobom dalekosežno pitanje: Je li Rusija izuzetak od pravila da se sva carstva nakon izvjesnog vremena raspadnu, a imperijalna sila nastavlja dalje i prihvata postimperijalnu ulogu? Ipak su tako napravili Osmanlije, Austro-Ugarska, Njemačka, Velika Britanija i Francuska u 20. stoljeću. U slavljenju ruske izuzetnosti, Putin i njegovi sljedbenici insistirali su da je Russkiy mir (širi ruski svijet) neprekidan i mora biti obnovljen. Kada se raspao Sovjetski savez, nova Rusija je krenula u tri tranzicije: od komunističke do postkomunističke države, od ekonomije koju kontroliše država do tržišne ekonomije, i od imperijalne do postimperijalne države. Sve tri tranzicije su potom zastale i krenule u suprotnom smjeru. Rusija više nije bila komunistička država, već autoritarna država, kao što je to bio i Sovjetski savez. Danas je država vratila veći dio privatnog sektora. I pod Putinovom vlašću, Rusija nema namjeru biti postimperijalna.

Nakon sedam mjeseci rata, Putinov imperijalni projekat propada. Ukrajinski nacionalni identitet snažniji je nego ikad, i Ukrajinci su ujedinjeni protiv Rusije kao nikada prije. Zapad je ujedinjeniji nego što je bio već deceniju; Finska i Švedska, koje su nepopustljivo čuvale svoj neutralni status tokom Hladnog rata, podnijele su zahtjev za pridruživanje NATO-u; a Ukrajina je sada kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji. Štaviše, SAD je na samitu NATO-a u Madridu u junu najavio da će trajno rasporediti vojnike u Poljskoj. Ruska ekonomija prolazi kroz deglobalizaciju i biva odsječena od ostatka svijeta. Nova dijaspora od možda pola miliona Rusa je pobjegla na Zapad ili druge postsovjetske države, ponijevši sa sobom intelektualni kapital i nadajući se povratku onda kada Putin više ne bude na vlasti.

Daleko od tog da je vrhunski strateg, Putin je postigao upravo suprotno od onoga što je sebi zacrtao sa invazijom na Ukrajinu. Loše provedena mobilizacija, obnovljene nuklearne prijetnje protiv Zapada, i očita sabotaža dva plinovoda Sjeverni tok samo su ojačali zapadnjačko jedinstvo. Sumnje o ruskim sposobnostima sada se pojavljuju u dijelovima globalnog juga, koji je do sada ostao neutralan u ovom sukobu. Teško je vidjeti kako će Putin biti u stanju preokrenuti rusku sreću u ovom besmislenom ratu – ali za sada izgleda da on nema namjeru da ga okonča, zaključuje Stent.IZVOR: AGENCIJE

Komentariši