Foto: Dženet Dreković
O čuvaru Bosne u antibosanskom dobu
Piše: Nerzuk Ćurak
Kakva je budućnost bosanskohercegovačkog suvereniteta trideset godina nakon njegove internacionalne verifikacije? Prijemom u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. godine, Bosna i Hercegovina je izašla iz doba suverenitetske suspektnosti i započela je proces internacionalne autorizacije svog političkog subjektiviteta, čime je referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, održanom 29.februara i 01.marta 1992., dat jasan politički smisao a bivšoj centralnoj jugoslovenskoj republici odškrinuta vrata velikog svijeta na najprestižniji mogući način – punim međunarodnim priznanjem.
Nažalost, volja za izgradnjom suvereniteta, iako većinski potvrđena i prethodno spomenutim referendumom koji je zadovoljio pravne i političke kriterije Badinterove komisije, dovedena je u pitanje organiziranom proizvodnjom rata protiv Bosne i Hercegovine.
Taj rat, u bratoubilačkoj režiji nacionalističkog režima Slobodana Miloševića, njegovih regularnih i pararegularnih falangi te kvislinških formacija iz Bosne i Hercegovine, imao je za cilj poništavanje međunarodnog subjektiviteta bosanskohercegovačke države, brisanje bosanskog kraljevstva iz svijeta država i iz svakog registra povijesti u kojemu Bosna nije ništa drugo i ništa više od prekodrinskog srpskog dominiona.
Iako se u toj raboti nije uspjelo, jer Bosna i Hercegovina je opstala i ostala članica Ujedinjenih Nacija, sadržaj bosanskohercegovačke suverenosti je izmijenjen pa su rezultati rata doveli do Mirovnog sporazuma koji je Republiku kao iskaz maksimalnog političkog suvereniteta reducirao na minimalni suverenitet čiji je unutrašnji suverenitetski iskaz dvojna entitetska zemlja, još uvijek nesposobna da se, bez institucionalizirane internacionalne pomoći, reproducira kao samoodrživa politička zajednica koju nijedan politički subjekt, bilo izvan, bilo unutar zemlje, više ne može dovesti i neće dovoditi u pitanje.
Pad Republike
Proces unutrašnje regresije suvereniteta koji, u većoj ili manjoj mjeri, ovisno od regionalnog i globalnog geopolitičkog konteksta, nesmiljeno traje decenijama unazad, ipak ne može voditi konačnom disolucijskom učinku, zahvaljujući u velikoj mjeri upravo činjenici da je BiH članica Ujedinjenih Nacija – što izdiže članstvo u ovoj ključnoj međunarodnoj organizaciji na najprestižniji mogući nivo, na povlašteno mjesto moći Bosne i Hercegovine u dugotrajnoj epskoj borbi za egzistencijalni opstanak.
Smisao rata kao strukturnog instrumenta negacije Bosne i Hercegovine upravo je i bio – obesmisliti čin nezavisnosti, isprazniti državu, primljenu u članstvo UN-a, od uznapredovalog sadržaja države kako bi se sama nezavisnost tretirala kao uzrok nasilja protiv Bosne i Hercegovine, prebacujući, u takvoj interpretaciji, odgovornost sa subjekta proizvodnje nasilja (političke, vojne i obavještajne strukture velikodržavnih projekata) na posljedicu – međunarodno priznanje napadnute države. Ta igra i jeste i nije uspjela.
Uspjela je, jer je rat konstituirao novu BiH u kojoj je nasilje zaustavljeno tako što su priznati rezultati nasilja, pa je sama država bez republikanske afirmacije postala plijen etnonacionalističkih kartela koji su razvodnili i unutarnju i vanjskopolitičku poziciju Bosne i Hercegovine, potvrđujući svojim dugogodišnjim antidržavnim djelovanjem da je organiziranje stranaka na etnonacionalnoj osnovi ozbiljan čin izdaje bosanskohercegovačkih ljudi uvedenih institucionaliziranjem monoetničnosti u dugotrajnu spiralu antibosanstva.
Tako se ulazak monističkih etnonacionalnih stranaka u arenu političke reprezentacije pojavljuje kao instrument lažnog suvereniteta: suverenitet grade unutrašnje sile destrukcije čiji je cilj razgradnja države i degradacija njenog članstva u UN-u kroz organizirani zaborav činjenice da je BiH u UN primljena kao Republika.
Istovremeno, ta lukava igra nije uspjela, državnost BiH nije potrošena i svedena samo na kohabitaciju dva entiteta, a ključni akteri nasilja protiv Bosne i Hercegovine detektovani su kao uzrok bosanske tragedije, dok su mnogi od političkih i vojnih vođa iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine osuđeni, po komandnoj ili drugoj odgovornosti, za organiziranu opresiju protiv građana Bosne i Hercegovine a koja je uključivala i masovne zločine sa genocidnom eksterminacijom ljudi na poljima smrti.
Namjera uzroka (velikodržavni, hegemonijalni ratni stroj) da posljedicu (Bosnu i Hercegovinu kao međunarodno priznatu državu) proglasi krivom i nedostojnom da bude članica UN-a, samo zato što hoće da bude i neće da ne bude, nije uspjela, što osnažuje ocjenu o istovremenoj uspješnosti rata protiv Bosne i Hercegovine (kraj Republike i trijumf etnonacionalizama) i silnoj neuspješnosti (opstanak i razvoj Bosne i Hercegovine kao države koja ima svoju stolicu u UN-u, koja je svojevremeno bila čak i nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, koja naprosto jeste u registru priznatih država njujorške asambleje). Upravo je ta činjenica neporecive međunarodne egzistencije Bosne i Hercegovine najveći mogući dar kojim se sprječavaju unutrašnji pokušaji da se naša zajednička domovina pošalje na “smetljište povijesti”. No, da li je to dovoljno, imajući u vidu kontinuirane pokušaje antisuverenista da, koristeći labavi institucionalni dizajn dejtonske države, trijmfuju? Jesu li sile raspada jače od sila integracije?
Nužnost Imperije
Trideset godina poslije međunarodnog priznanja, postratna Bosna i Hercegovina uopće se ne može reproducirati kao Republika, daleko je od uzornog servisa svih svojih građana koji su taoci etnonacionalističke uzurpacije čiji odlučivački akteri ne mogu i ne žele uopće doći do minimalnog konsenzusa o tome da hoće državu.
Razarajuću ocjenu o tome šta se može desiti Bosni i Hercegovini ako se nađe u dugotrajnom vlasništvu pokvarenih, beskorisnih monoetnonacionalističkih reprezentacija, dao je 1997. godine, u intervjuu za magazin Dani, ingeniozni Halid Čaušević: “Po mom mišljenju, ako BiH hoće da opstane, ona može opstati samo pod nekakvim bilo faktičnim, bilo pravnim protektoratom. Kad je BiH bila sama čitava? Nikada. Turska je držala u svojim šakama, Austro-Ugarska je držala u svojim šakama, čim je došla Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, BiH se počela polako raspadati na oblasti, da bi se 1939. raspala na dva dijela. Jedan dio je otišao prema Srbiji, drugi dio, Banovina Hrvatska, prema Hrvatskoj. Znači, BiH se pod vlašću svoga naroda mora raspasti. To je njen imperativ. Socijalizam je energično držao Bosnu u rukama.”
Iako deprimirajuća, nervirajuća i frustrirajuća (preciznije je etnonacionalne stranke definirati kao metodologiju raspadanja Bosne a ne sam sluđeni bosanski puk), ova ocjena s kraja prošlog stoljeća vrijedan je analitički materijal, naročito ako je ukrstimo sa načinom proizvodnje politike u BiH u prvim decenijama ovog stoljeća a koji je radikalno obilježen, s jedne strane, odbijanjem unutrašnjih etnonacionalnih aktera da grade državu i, s druge strane, prihvatanjem međunarodnog aktera (institucionalizirane međunarodne uprave u BiH) da brani BiH od raspada na kojemu su radile i rade nacionalističke politike. Stoga, stanje u zemlji, trideset godina od međunarodnog priznanja, možemo, u smislu odbrane bh. suvereniteta, postaviti ovako: Politički nasljednik socijalizma, u izgradnji i afirmaciji Bosne i Hercegovine, nisu unutrašnji, dominantni bh. politički akteri etnonacionalne provenijencije, već međunarodna uprava u BiH! Između socijalizma i međunarodne zajednice (isključujući ideološke registre) povezujući link je pledoaje za modernitet i postepenu izgradnju moderne države (doduše, uz mnoge stranputice) što dodatno osnažuje stav da je zasnivanje političkog organiziranja u BiH početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća na monoetnonacionalnoj osnovi, te političko djelovanje na tom iskrivljenom temelju, dugotrajni regresivni interegnum koji je toliko unazadio Bosnu da možemo proizvesti novu teorijsku činjenicu o bh. suverenitetu, aksiom takorekuć: Antisuverenitetske sile smještene su u području suvereniteta sa idejom da dokrajče suverenitet Bosne i Hercegovine a sila odbrane suvereniteta izvan je Bosne i Hercegovine, sa umještenom funkcijom Visokog predstavnika u prostor BiH, kako bi, prije svega, antisuverenitetske sile bile pod kontrolom međunarodne uprave koja se u jeziku imperijuma pojavljuje kao nasljednik imperijalnog razumijevanja Bosne i Hercegovine: da se ova pluralna država mora očuvati kao jedinstvena cjelina.
Zato su svaki imperijalni um i na njemu zasnovana imperijalna politika, prijatelji Bosne i Hercegovine sve dok insistiraju na jedinstvenom bosanskohercegovačkom prostoru kao državnom ulogu o kojemu se nema šta diskutirati; on je neupitan kao geopolitička cjelina, kao država i kao integrirajući suverenitet. Neupitnija je podrška međunarodne zajednice bosanskohercegovačkom suverenitetu od podrške unutrašnjih bh. aktera koji su, navodno, silno zabrinuti za suverenitet BiH, pa kontinuirano traže da instrumenti međunarodne uprave u dejtonskoj državi, ti mrski okupatori, zauvijek napuste područje suvereniteta i prepuste ga njima, koji su, u konvencionalnom tumačenju suvereniteta, njegovi istinski vlasnici. Ali, suverenitet Bosne i Hercegovine nije konvencionalan.
Upravo su etnonacionalne oligarhije kao poduzetnici partikularnih etnonacionalnih suvereniteta razorile jedinstveni/zajednički, nazovimo ga i zavnobihski, bosanskohercegovački suverenitet kao konvencionalni, što nas vodi do još jednog bosanskohercegovačkog paradoksa: što su nacionalističkim reprezentima bh. suvereniteta usta punija brigom za suverenitet, to je njihova ambicija da pokopaju taj suverenitet izraženija; lažnom brigom za suverenitet (koji je u HDZ-SNSD varijanti ugrožen kroz višedecenijske upravljačke instrumente međunarodne uprave) hoće se stvoriti uvjeti da je taj suverenitet neodbranjiv i da je razlaz moguć. Ovoj “brizi za suverenitet” pridružili su se i neki politički faktori iz Sarajeva napadačkom retorikom spram OHR-a, što je neočekivano ojačalo unutrašnji, bosanski smisao Visokog predstavnika: budući da su građani Bosne i Hercegovine, godinama izloženi beogradsko-banjalučkom a povremeno i zagrebačko-mostarskom spinu da je OHR probošnjačka institucija koja favorizira bošnjačku nacionalističku politiku, politički udar na OHR od “probošnjačkih stranaka”, neutralizira taj spin i osnažuje OHR kao integralistički bosanskohercegovački instrument, kao instrument cjeline a ne bilo kojeg partikulariteta.
Zbog ovakvog odnosa domaćih aktera prema Bosni i Hercegovini, iz stvarnosti je teško podići argumente koji nas mogu uvjeriti da je vrijeme za odlazak međunarodne uprave iz Bosne i Hercegovine. Bliži sam racionaliziranom politološkom zaključku da je unutar dominirajućih geopolitičkih paradigmi suvremenog svijeta, bivstvovanje (zapadne) međunarodne uprave u BiH bliže trajnom ostanku nego povlačenju na rezervne položaje. Još konkretnije, zapadna međunarodna uprava će otići iz Bosne samo ako se sama raspadne, odnosno, ako u novom geopolitičkom poretku Bosnu progutaju druga geopolitička kliješta koja se sve snažnije otvaraju i šire s Istoka. Ipak, šanse za takvu geopolitičku vrtoglavicu još uvijek su minimalne. Dok su još minimalne, zapadnu upravu u Bosni treba osnažiti.
Ostani OHR do kraja
Dejtonski mirovni ugovor sa pripadajućim aneksima, oblikovao je novu postkonfliktnu Bosnu i Hercegovinu kao državu kojoj nedostaje hijerarhija. Dehijerarhizirana državna struktura ostavila je širok manevarski prostor involviranim političkim akterima da živu dejtonsku stvarnost ali i dejtonski normativizam tumače u ključu koji im odgovara i koji više zatvara nego što otvara mogućnost konsenzusa. Čak je i dejtonski Ustav uglavnom različito interpretiran i nije se uspio nametnuti kao nedvosmisleno obavezujući akt, što proizvodi uvjete za radikalizaciju politike do mjere institucionalne arogancije države, kao što smo svjedočili, kroz pokušaje vlasti entiteta Republika Srpska, da, pozivajući se na Ustav, dokinu državu čiji Ustav zahtijeva upravo suprotno – da ni u kojim uvjetima Bosna i Hercegovina ne može biti dokinuta.
Istovremeno, Dejtonski mirovni ugovor a ne samo Ustav kao aneks 4 tog ugovora, nudi obilje argumenata i mogućnosti da se Bosna i Hercegovina ipak nastavi graditi kao suverena država, jer “dejtonski sporazum, koliko god nefunkcionalan, neracionalan, nedemokratski, on je ipak pričvrstio državu Bosnu i Hercegovinu. Ona je pričvršćena, čvrsta, entiteti su entiteti, država je država, država ima svoje institucije, država ima međunarodno priznanje, država je dio međunarodnih organizacija od UN-a pa dalje, dakle ne može se lako razoriti država bez obzira na sva ova nastojanja”. Afirmirajući ovaj racionalni optimizam profesora Komšića, važno je postaviti odlučujuće pitanje: Ako je Aneks 4 Mirovnog ugovora postao unutrašnje vlasništvo Bosne i Hercegovine, ako je dejtonski ustav, iako donesen u SAD-u, dakle, daleko izvan područja suvereniteta, postao ključni, temeljni pravno-politički dokument Bosne i Hercegovine koji razumijevamo kao naš Ustav, zašto i drugi aneksi ne bi bili posmatrani i tretirani na isti način kao Aneks 4?
Ako je Aneks 4 de facto unutrašnji dokument Bosne i Hercegovine, zašto to ne bi mogao biti i Aneks 10 kojim je regulirana pozicija Visokog predstavnika? Stavljanjem u istu ravan aneksa 4 i aneksa 10, Ustavu Bosne i Hercegovine pridružujemo Visokog predstavnika koji više nije umješteni izvanjski subjekt međunarodne zajednice nego domaće tijelo dejtonske Bosne i Hercegovine. Unutar skeletona dejtonske države, Visoki predstavnik tako postaje najsnažniji pravni i politički instrument koji srasta s političko-pravnim tkivom dejtonske Bosne i Hercegovine, sve dok je država dejtonska. De facto, Visoki predstavnik je trajna kategorija dejtonske države.
Takvim institucionalnim manevrom, inkluzijom Visokog predstavnika u unutrašnji politički sistem, (o pravnim i političkim modalitetima ovog manevra imalo bi smisla organizirati stručnu debatu) ruši se jedan od najtrajnijih argumenata kojim se sprječava ulazak BiH u EU – da u EU ne može ući država koja ima vanjsku upravu! Ovim prijedlogom Visoki predstavnik prestaje biti instrument vanjske uprave i postaje dio političkog sistema dejtonske Bosne i Hercegovine. Sa načinom djelovanja koje je nužno imperijalno i protektorsko, jer brani i afirmira cjelovitu državu nauštrb tri narodne politike koje dekonstruišu Bosnu i Hercegovinu. A nakon isteka mandata aktuelnom Visokom predstavniku (kojemu treba pomoći da svoje eventualne političke odluke u narednom periodu gradi, prije svega, na Principima za izmjene Ustava BiH, ponuđenim od HNV-a, SGV-a, VKBI i Foruma parlamentaraca 1990 i masovno podržanim od građana BiH, a koji na najbolji način mire individualna i kolektivna prava naših ljudi) novi bi trebao biti ili iz SAD-a ili iz Velike Britanije, budući da je Evropska Unija već snažno predstavljena kroz šefa Delegacije i specijalnog predstavnika EU. To je naročito bitno, jer međunarodnim poretkom više ne dominiraju institucionalizam i normativizam u kojima se EU snalazi kao riba u vodi, već surova geopolitika koja zahtijeva visokog predstavnika kapaciteta jednog Holbrookea ili Asdowna a ne bezličnog evropskog birokratu.
Ova snažna afirmacija kolonijalnog statusa Bosne i Hercegovine je prihvatljiva, ako želimo izgraditi BiH s onu stranu etnonacionalističkih naracija i organizovanih nacionalističkih politika koje mogu samo rastaviti a nikako sastaviti Bosnu i Hercegovinu.
Šta je bolje za našu Bosnu: integralistički “kolonijalizam” koji snaži Bosnu i Hercegovinu kao pluralnu zajednicu ili tri etnonacionalistička samokolonijalizma koji se klanjaju zlatnom teletu partikularne etnonacije? Šta je djelotvornije: izgradnja zajedničke države koju relativno uspješno možemo graditi tek imperijalnim zahvatom koji čuva cjelinu ili samokolonijalizam koji insistira na degradaciji Ustava, pozivajući se na Ustav, što je, primjera radi, eklatantno u slučaju Predsjedništva države, institucije koja se od potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora pa sve do danas, uglavnom nije uspjevala umiješati u svoj posao na jedinstven, konsenzualni način, kao kolektivni organ države.
Epilog
Šta je posao Predsjedništva BiH? Posao Predsjedništva je država Bosna i Hercegovina. Da li je ta država posao svog Predsjedništva? Nije. Kako se moglo desiti da u javnom političkom i intelektualnom govoru u potpunosti prevlada afirmacija članova Predsjedništva kao partikularnih etnonacionalnih subjekata naspram Predsjedništva kao kolektivnog organa države koji je i kroz dejtonski Ustav postavljen na tradicijski način – kao zajedničko, “zavnobihsko” tijelo, kao upravljački mehanizam koji nije ni srpski ni hrvatski ni bošnjački, već i srpski i hrvatski i bošnjački, plus svi drugi kolektiviteti i građani, što je komprehenzivna definicija državne reprezentacije i državnog predstavljanja? Zašto je pobijedila etnoindividualistička afirmacija Predsjedništva BiH a ne njegova kolektivna, kompromisna moć? Umjesto moći tri u jedan, dobili smo mehaničke trećine u načinu upravljanja, tako da je ono što bi trebalo biti normalna politička aktivnost – da se npr. svi članovi Predsjedništva odgovorno i legalistički “miješaju” u izbor svih ambasadora BiH, reducirano na pravo svakog pojedinačnog “poglavice” da bira svoju etnonacionalnu trećinu diplomacije, svoju trećinu antibosanstva.
To je negacija Ustava i legalizacija političkog stava da Predsjedništvo države nije zajednički kolektivni organ već troglava zmija koja negacijom svoje “zavnobihske” ustavne uloge, dodatno dijeli Bosnu i Hercegovinu. Zato je važna međunarodna uprava i Visoki predstavnik kao imperijalni politički protivnik etnonacionalističkih zavojevača. Oni će svjesno ili nesvjesno nastaviti lomiti Bosnu i Hercegovinu a mandat Visokog predstavnika je da se tome energično suprotstavi, kako više nikada i ni na koji način ne bi bila dovedena u pitanje zastava Bosne i Hercegovine na East Riveru.
