Poderana zastava BiH na graničnom prelazu: Je li ikoga briga?

Na Graničnom prijelazu Bijača zastava Bosne i Hercegovine, nakon nevremena, danima poderana na jarbolu, kao krpa.

30 Aug 2022

Počeli su da rade i selfije smijući se grohotom i ponovo upirući prstom izvan autobusa. Pogledao sam i shvatio. Slikaju se, upiru prstom i smiju se našoj državnoj zastavi. Ustvari, onome što je ostalo od nje. Bila je doslovce pocijepana i visila je na jarbolu poput poderane krpe, piše autor (Anadolija)

U prvim danima druge polovine augusta nevrijeme je pogodilo pojedine dijelove južne Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jaka kiša, negdje praćena gradom, uz olujni vjetar protutnjali su s obje strane granice.

Na prvu, tu ne bi trebalo biti nikakve razlike. Ali? Samo na prvu. Nevrijeme je pokazalo dva lica dvije zemlje, tačnije onih koji su direktno plaćene od poreskih obveznika Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I, ta priča nema političku, nacionalnu, vjersku, regionalnu ili sličnu drugu konotaciju. Riječ je pedantnosti i radišnosti s jedne strane, odnosno s druge o dobro ”uštimanim uhljebima”.

”Bit će bolje”

Bila je nedjelja, 21. avgust ove godine, i u jeku turističke sezone saobraćaj je bio pojačan kako na saobraćajnicama dvije zemlje, tako i na njihovim zajedničkim graničnim prijelazima. E, upravo ova priča tiče se jednog od najljepših graničnih prijelaza između Hrvatske i Bosne i Hercegovine – s naše strane Bijače.

Te nedjelje negdje oko 10:15 sati sunce je već pržilo, ali još su bile vidljive i pojedine lokvice, neisušene poslije nevremena. Na strani granice u Hrvatskoj sve bilo je besprijekorno, pa su se zastava ove zemlje i Evropske unije ponosno vijorile na uglancanom jarbolu. Čiste, uredne, gotovo vojničkom doktrinom ispeglane zastave.

Na ”ničijoj zemlji” tabla da ulazite u Bosnu i Hercegovinu. U daljini nazire se Granični prijelaz Bijača, jedan od najmodernijih u državi, koja po raznim osnovama hrani na hiljade uposlenika-službenika zaposlenih po raznim osnovama, ali i ”linijama”.

Pri dolasku na sami Granični prijelaz Bijača u autobusu poljskih registarskih oznaka, koji je u formiranoj koloni čekao ispred mene da stupi na tlo Bosne i Hercegovine, skoro svi putnici su upirali prstom, a potom i prebacivali se na sjedišta s desne strane. Počeli su da rade i selfije smijući se grohotom i ponovo upirući prstom izvan autobusa. Pogledao sam i shvatio. Slikaju se, upiru prstom i smiju se našoj državnoj zastavi. Ustvari, onome što je ostalo od nje. Bila je doslovce pocijepana i visila je na jarbolu poput poderane krpe. Vjetar je totalno uništio.

Poljaci su se ubrzo odvojili u red za autobuse, a s automobilom pristupio sam pasoškoj kontroli. Nakon što mi je uposlenik granične policije Bosne i Hercegovine pregledao pasoš i rekao da mogu nastaviti put, rekao sam mu:

“Gospodine, vjetar je poderao zastavu. Poljski turisti se smiju, slikaju. Promijenite je. Sramota.”

Nasmijao se, onako ”kiselo”, i odgovorio kratko, policijski precizno:

”Bit će bolje”.

Nekoliko metara dalje stao sam i na carinskoj kontroli i isto rekao i cariniku.

Ništa nije odgovorio. Samo je slegao ramenima.

I tu priči nije kraj. U ostatku puta do Sarajeva, nekih još dva sata i 45 minuta vožnje razmišljao sam jesam li pretjerao u svom novinarskom nagonu i načinu života da budem korektiv u društvu. Krivio sam sebe, misleći, pa ljudi rade po onoj vrućini, nije im lako, što si morao išta govoriti, promijenit će zastavu nisu blesavi da je onakvu gledaju danima, pa nevrijeme je bilo tek prije dva dana, i tako…

Po povratku s godišnjeg odmora počeo sam raditi. Razmišljao sam da nazovem direkciju Granične policije Bosne i Hercegovine da možda napomenem da promjene dole zastavu. Da ne zaborave… Na koncu nisam.

Sramota

Otišao sam na službeni put u Istanbul. Gdje me na aerodromu dočekala ogromna zastava Turske, gdje istu noć bilo nevrijeme slično onom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nekoliko dana ranije. I dva dana poslije po povratku u Sarajevu, turske zastave na aerodromu u Istanbulu bile su ponovo besprijekorne, kakve i trebaju biti – na ponos i čast države i njenog naroda.

Osvanula je nedjelja, 28. avgusta ove godine. Ponovo sam sjeo u automobil negdje u zoru i krenuo ka Splitu kako bih otišao po suprugu i sina koji su na moru ostali sedam dana duže. Bio sam uvjeren da je nova uglancana zastava Bosne i Hercegovine na jarbolu Graničnog prijelaza Bijača. Poput onih nekoliko stotina metara dalje na prijelazu na ulazu u Republiku Hrvatsku ili onih koje sam vidio na aerodromu u Istanbulu.

Po dolasku na Bijaču bio sam blago šokiran. Poderana zastava Bosne i Hercegovine poput krpe i dalje je visila na jarbolu na ulazu u zemlju. Osam, devet dana poslije nevremena.

”Gdje putujete”, pitao me nedugo zatim graničar Hrvatske.

Odgovorio sam mu u Split po sina i suprugu, na što se nasmijao i rekao:

”Zato ste ljuti? To vam izraz lica kaže. Vi radili, a oni troše novac”.

Nasmijao sam se i ja nastavio. Od sramote nisam mu mogao reći zašto sam ljut.

Istog dana negdje oko 18 sati vraćali smo se u Sarajevo, tj. stigli na Granični prijelaz Bijača.

”Tata, vidi poderala se zastava. Kako ovo”, rekao je moj sin koji 1. septembra kreće u prvi razred osnovne škole.

Prošli smo graničnu policiju i zaustavio nas je carinik i standardno pitao imamo li šta za prijaviti.

“Imam, poderanu zastavu osam, devet dana.”

”Koju zastavu? Ko vam je poderao?”.

“Vjetar je poderao. Ne meni, nego vama na graničnom prijelazu ovdje. Tako stoji nekoliko dana. Govorio sam vam to ovdje i prije sedam dana. Sramota. Smiju se stranci. Slikaju je jer visi kao krpa.”

”Ne postavljamo mi zastavu. To radi policija”.

“Promijenite je. Ovo je sramota za sve nas. Za cijelu državu. Prošetajte dole do Hrvatske granice, da vidite kako je kod njih. I dole je bilo nevrijeme.”

”Sretan vam put”, kazao je.

Odgovorio sam ”hvala” i do Sarajeva me više nije grizla savjest zbog (ponovljene) reakcije. Odlučio sam da ću se javiti direkciji Granične policije Bosne i Hercegovine.

Ogledalo države

Učinio sam to u utorak ujutro, 30. avgusta. Razgovarao sam sa Frankom Vican, portparolkom. Rekla mi je da nisam prvi koji je reagovao zbog zastave na granici, upoznala me da imam pravo i žalbe ako želim. Uvjeravala me kako postavljanje zastave ”nije njihova nadležnost”.

Nakon nekoliko minuta razgovora zamolio sam je da pokuša vidjeti da se zastava, odnosno ono što je ostalo od nje na Bijači, zamijeni novom, uz obrazloženje da njihovi službenici gledaju svaki dan u nju i ako ništa da zovnu one koji su zaduženi da je promijene.

Rekla je da hoće i da će mi se javiti. Nije se (još) javila i ne znam da li je zastava na Bijači napokon promijenjena?!

Zastava na granici ogledalo je države.

Pogledajte se u ogledalo.IZVOR: AL JAZEERA


  • Bakir TiroBakir Tiro je urednik u balkanskom servisu Anadolu Agency. Radio je kao novinar i urednik u Dnevnom avazu, Večernjim novinama, Sport Markeru i Nezavisnim novinama. Bio je osnivač i vlasnik portala sportsport.ba i scsport.ba, kao i kolumnista nekolicine medija u regije. Stalni je predstavnik BiH u UEFA-inom žiriju za najboljeg fudbalera u Evropi.

Komentariši