Jovan Nikolaidis – Foto: Radoslav Ratkovic
Majka Milica: Ne vjerujem im, ni da će golim prknom na oganj śest.
Najgore je iza nas. U uspostavljenom vakumu, koji moramo prihvatiti
kao prostor u kome i za naše živote, za ono što je od njih preostalo,
nade ima, sve će biti pripremljeno za nov medijski udar. Pripitomljene
životinje čekaju nove obavijesti sa najviših mjesta. Brinuti ne moramo
– sve se temeljito priprema.
Protekle tri decenije u naše domove, kao zastave na apokaliptičnoj
promaji, vijorili su rat i otimačina. Sa ekrana stizale su pred raširene
zjene puka klanice Balkana, potom pljačke i milodari krvnika. Smrad
sa zgarišta, trulež sa ratišta, ruševine i dim, a onda miris na brzinu uspostavljene
elite i njihovi osmijesi koji naređuju nadu. Daleko su iza nas
solfeđa jauka, danas se pjeva o srcu ljubavi i ljepoti divljine. Srce ljubavi: otrov vjere,
ljepota divljine: stamena narav crnogorska.
Voditelji naroda ne bljuju više pred našom stravom iluziju bratstva i jedinstva,
Kao što nikome od vladara neće pasti na pamet samoupravljanje nordijskog tipa – takvo
što uvesti ne isplati se ni jednima ni drugima. Sad se te šarene ptice političara,
s obje bande, bave opisima zdanja kroz koja već evroatlantski maestrali pire,
a na licima im osmijeh porculanskih zuba koji štekću nacionalnu himnu.
Vidite li narode što smo postigli?! Pravda je sve vrijeme bila kod nas,
kadšto zapretana, kadšto ogoljena do zadnje stanice zaborava. Događali su nam se
ukradeni dani kojih se danas ne treba sjećati više nego muha na ljepljivim vrpcama.
Jer mi znamo, ubijeđeni, bez savjesti i bez osjećaja krivice:
– nismo bili u ratu,
– kažnjeni smo zbog tuđih grijeha koji su nam nametnuti,
– ta je kazna danas spala sa nas kao sa nevino osuđenog omča,
– uvijek smo bili za mir, ali tek danas, kad se on uspostavlja na debeloj
pučini kapitala, on u našim čulima ima sladunjavi okus narkotika iz
Holivuda koji je stigao među našu braću, plemenike i kumove.
Sa tim mirisom dolazi nada, njena krila izbrisaće svaki mogući trag
sumnje u vedru sutrašnjicu. Kao na izlazu iz pećine, bljesak svjetlosti
biće jači od naše svijesti da smo u bunaru bili. Nikad nam neće biti bolje
kao što će nam biti bolje.
Kad se naviknemo na temeljita ubjeđivanja o nama s njima, tražiće
da se popnemo na sveže ofarbanu dresinu. Pristaćemo. Prećutno.
Gvozdenim šinama poći ćemo na putovanje koje je maltene već počelo,
samo da se podese kamere i budu spremni osvjetljivači naših novih putova.
Pratiće nas na tom vijađu slavlja i parole, titule za vođe i ordenje za zaslužne,
bleh muzika sviraće narodna kola, čuće se pjesma, čestitke na radiju,
videospotovi političkih stranaka lijeve orijentacije, panađuri u svakom većem
mjestu Crne Gore čije ljepote niđe na svijetu nema. Navući ćemo maske svojevoljno.
Voziće nas dresina, klackaćemo se rodnim pejsažima, lijevo-desno, sjever-jug.
Krenućemo, bez provjere kamo i sa kim, ususret novom dobu.
A onda – iza velike okuke, u novi tunel. Malo koji od nas će uvidjeti da se
vozilo kojim se vozimo ne zove demokratija već nova ideologija. So sorry for your loss! Trovači
svijesti ostali su među vama.
