
Dan prije zvaničnog otvorenja Sarajevo film festivala u prepunom Metalcu prikazan je film radnog naslova „Blum“ u režiji Jasmile Žbanić, a u produkciji Deblokade. U potrazi za dodatnim materijalima, filmskim zapisima, fotografijama i pričama o Emeriku Blumu, legendarnom direktoru Energoinvesta i gradonačelniku Sarajeva, odlučili su se za projekciju filma koji nije u potpunosti završen. Na taj način svi građani/ke Sarajeva pozvani su da učestvuju u ovom procesu koji bi doveo do finaliziranja filma o jednoj od najznačajnijih ličnosti u historiji našeg glavnog grada i naše zemlje. Rekao bih da mi je već to bio jedan blumovski detalj u vezi sa cijelom ovom noći.
Vjerovatno će to ovaj film učiniti još boljim, iako i da se radilo o finalnoj verziji filma smatrao bih kako sam odgledao jedan od najznačajnijih filmova snimljenih u Bosni i Hercegovini ikada.
Ukratko, dokumentarni film o Emeriku Blumu je nešto što bi svaki čovjek ove zemlje trebao vidjeti. U njemu se do sada najjasnije ocrtavaju dimenzije katastrofe koja nas je snašla, ali i nade da ovo društvo može puno, puno… puno bolje. Između ostalog, kao i u slučaju Bluma, zahvaljujući pojedincima, odnosno zahvaljujući ženama poput Jasmile Žbanić! Da iskoristim već ovdje podvući i detalj iz filma gdje se kaže da Blum, apsolutno vjerujući u suštinsku važnost znanja, nikada nije pravi razliku između obrazovanih žena i muškaraca.
Film gledate u čudu, istovremeno sa smiješkom i suzama u očima. Osjećao sam se kao moja rahmetli nana kada gleda neki film pa ono ima potrebu da na svaku rečenicu klima glavom, sama sebi naglas potvrđujući svaku smislenost koju valjda čovjek dušom prepozna. Imate osjećaj kao da vas je u toj sarajevskoj noći nekim čudom neko stavio u neki drugi prostor gdje je odjednom sve onako kako u svojoj dubini duše osjećate da ovaj prostor treba i zaslužuje da izgleda. Suze su tu jer znate da ste se u 21. stoljeću toliko udaljili od onoga što se ovdje događalo sredinom prošlog stoljeća.
Potreban film
Ovaj film je potreban, podjednako tome onoliko koliko je čovjeku u toku noćne more potrebno buđenje ili koliko je utopljeniku potrebna ruka da se za nju uhvati… Onoliko koliko je ovom društvu potrebna inspiracija i svijest da ovo u čemu većina ljudi danas živi niko ne zaslužuje! Otuda i spontani aplauz prepunog kina na riječi gospođe Amile Omersoftić (zaslužna za uvođenje e mail komunikacije u Energoinvestu 1988. godine) kada kaže: da bi nas Blum danas pobio da vidi šta je urađeno od Energoinvesta i da je tamo smještena Federalna Vlada. To vjerujem da opisuje da je film jasno došao i do onih dijelova naših mozgova koji su zaslužni za našu svijest o potrebi za samopoštovanjem.
Emerik Blum je u cjelokupnoj historiji Bosne sigurno jedna od najinspirativnijih ličnosti na koju možete naići. U jednom isječku iz arhivskog materijala povodom smrti Emerika Bluma kaže se, potpuno tačno, da je za Sarajevo Blum bio podjednako važan poput osnivača grada Isa-bega Ishakovića ili vizionara poput Gazi Husrev bega, te da se u slučaju Bluma radi o čovjeku koji je nazaslužniji za transformaciju Sarajeva u jedan istinski suvremeni, moderni grad.
Njegova lična sudbina bila je poput sudbina mnogih mladih u današnjoj Bosni. Njegovo djetinjstvo bilo je teško. Rođen je 1911. godine u skromnoj, radničkoj, jevrejskoj porodici, u Sarajevu. Iako su njegova sjećanja na djetinjstvo bila lijepa, kao vrlo mlad osjetio je na svojoj koži diskriminaciju. U svojim dvadesetim, zajedno sa ljudima poput Voje Dimitrijevića, Meše Selimovića, Oskara Danona i Ismeta Mujezinovića osniva Collegium Artisticum, a njegova ljubav prema umjetnosti bit će uvijek sastavnim dijelom njegove ličnosti. Školovao se u Pragu. Odmah po osnivanju zločinačke tzv. Nezavisne države Hrvatske uhapšen je i deportiran u koncentracioni logor prošavši kroz strahote Jasenovca, Stare Gradiške, te logora na Pagu, u Gospiću i logoru Krapaje. Kao inžinjer, zahvaljujući njegovom obrazovanju i znanju, bio je zadužen za održavanje električne centrale. Ljubav prema slobodi koju je imao u sebi navela ga je da organizira rizični bijeg iz logora 1944. godine, a u kome su mnogi stradali.
Nakon oslobođenja obavlja čitav niz značajnih funkcija a 1951. osniva preduzeće “Elektroprojekt” iz koje će izrasti bosanskohercegovački, jugoslavenski i evropski privredni gigant – Energoinvest. Priča o gigantu počinje u jednoj drvenoj baraci gdje je jedan od prvih zadataka bio osigurati da ljudi uopće mogu normalno raditi. Iz tih malih prostorija sa nekoliko zaposlenih nastat će kompanija svjetskog renomea sa skoro 70 hiljada zaposlenih ljudi, gdje su zaposleni koristili kompjutere već 70-ih godina, email komunikaciju 80-ih, te čiji proizvodi su se izvozili na sve kontinente pobjeđujući svojom kvalitetom poznate svjetske kompanije iz Evrope, Japana ili SAD-a. Energoinvest je podjednako bio respektovan u Kini, Africi, Aziji Evropi i Americi…
Naučna fantastika
Potpuno je razumljivo kada u jednom razgovoru o ovom filmu Jasmila Žbanić kaže: “Poslije svakog snimanja ili otkrivenog materijala cijela ekipa i ja bismo se osjećali kao da nas je neko stavio u svemirsku letjelicu. Sve što čujete o Blumu zvuči kao naučna fantastika iz pozicije sadašnje BiH. Njegovi saradnici s kojima smo razgovarali radili su u sistemu u kojem se proizvodilo, izvozilo, zarađivalo milijarde, ulagalo u školstvo, bilo stotinama godina ispred svog vremena.“
Energoinvest je bio generator razvoja, a kolikogod fascinirao poslovni uspjeh razmišljanja Bluma i njegov ljudski kvalitet nešto je što je možda još važnije.
Naime, niko od nas nije kriv što nije genijalac poput Bluma, ali odnos prema ljudima, prema društvu, prema mladim, prema važnosti obrazovanja, potreba za vizijom boljeg društva i želja da damo svoj maksimalni doprinos, kao i vjera u sebe i ljude oko sebe… To je nešto za što ne trebate biti genijalci već jednostavno pristojni, odgojeni, dobri ljudi koji poštuju sebe i one oko sebe.
Posebna vrijednost u sadržaju filma je korištenje arhivskih materijala iz reportaže koja je snimljena u njemačkoj produkciji a gdje Emerik Blum, na njemačkom jeziku, govori o svojoj filozofiji rada. Neću pretjerati kada kažem da bih volio da ovaj film bude obavezni dio naših školskih programa. Ono koliko je Blum ulagao u značaj obrazovanja i edukaciju mladih možda je nešto što bih izvukao kao jedan od ključnih detalja onoga čemu nas uči ovaj film. Premda se radi o čovjeku kojem tehnologija, uključujući i robotiku, kao i kompjuterski svijet nisu bili ni najmanje nepoznati, Blumova rečenica je:
„Ljudi su osnov svega…bez njih ništa ne radi, pa ni kompjuteri“.
Blumova vjera u samog sebe, ali i u ljude oko njega je posebna. Izuzetno uspješnim se pokazao i u periodu između 1980. i 1983. kada se nalazio na poziciji gradonačelnika grada Sarajeva. Možemo samo nagađati šta je Blum sve mogao učiniti da se na tom mjestu našao nešto ranije ili da je mogao biti bar malo duže.
U intervjuu za Večernje novine 1983. i sam je na to ukazao u odgovoru gdje kaže: ”Pazite, mandati ovakvih funkcija su previše kratki da bi se nešto značajnije moglo učiniti. To je, naravno, moje mišljenje. Taman se čovjek upozna s problematikom i porazmisli šta da predloži i učini, a ono, predsjednički mandat mu na isteku. Za vrijeme koje sam proveo kao gradonačelnik, želio sam između ostalog da aktivnije i adekvatnije uključimo mjesne zajednice u kreiranje i realizaciju života grada. Zatim, ta birokratizacija. Ona je toliko snažna, ljudi lutaju za najobičnije uvjerenje ‘od Poncia do Pilata’. Zašto? Želio sam mnogo toga da pokrenem na debirokratizaciju, ali eto, sve to ostadoše samo moja htijenja, želje i snovi”.
Zaštitnik okoliša
Samo ću navesti da je upravo Blum bio jedan od prvih zagovornika društvene akcije za zaštitu okoline, zdraviji okoliš i čist zrak, a čiji je rezultat i gasifikacija Sarajeva, ili da je jedan od najzaslužnijih kada se govori o kandidaranju, lobiranju i, konačno, odluci da Sarajevo dobije Zimske Olimpijske Igre 1984. godine.
Ne mislim ni da je slučajnost to da je zastava sa olimpijskom pahuljom u doba sarajevske olimpijade bila narandžasta, baš u bojama Energoinvesta. To su one boje benzinskih pumpi koje smo nekad sretali širom regije, a kojih više nema.
Realno, nekad mi se čini da je mnogo teže bilo uništiti sve ono što su Blum i ljudi oko njega napravili, nego sve to stvoriti!
O neumornom karakteru Emerika Bluma svjedoči i priča njegovog radnog kolege i jednog od sugovornika u ovom filmu gospodina Žarka Primorca. U jednom od posljednjih susreta prije nego će nas Emerik Blum napustiti Primorac je svjedočio Blumovoj posvećenosti budućnosti unatoč bolesti. Bio je veoma zainteresiran za priču o izgradnji nuklearne elektrane negdje kod Goražda, a u kojoj je Blum vidio ne samo novi izvor energije za rastuću industriju Bosne i Hercegovine, nego i mogućnost novog tehnološkog prodora za Energoinvest. Kada mu je gospodin Primorac u jednom trenutku rekao da bi za izgradnju takve elektrane trebalo bar deset godina, kaže: “On je zastao, malo se zamislio, pridigao glavu s jastuka, oslonio se na laktove, u očima mu se pojavila karakteristična odlučnost i rekao: ‘Dajte meni, ja ću je napraviti za osam”
Nemoguće je nabrojati sve zasluge Emerika Bluma niti u ovom tekstu, niti u jednom filmu o njemu. Meni se čini da bi u našem jeziku trebalo uvesti riječ ”blum” ili “blumovski”. Ti izrazi bi se primarno trebali koristiti na društvenim i ekonomskim studijima, i to ne samo kao opis nečega što je dio naše prošlosti, već kao neki utopijski model nečega drugačijeg i što opisuje ono što ovo društvo može – kada shvati da hoće!
…I kada shvati, za početak, da ovo što sada imamo nije dostojno ni naših najgorih neprijatelja.
Kao da nije bilo dovoljno što su ljudi ovdje preživjeli agresiju, genocid i totalnu destrukciju, a čime film ovaj film i završava.
Nakon agresije, kada su se ljudi ponovno ponadali nečemu, a mnogi 4 godine sanjali o obnovi države, sve ono što se stvaralo zajednički i na korist svih, uključujući i to bosasnkohercegovačko nekadašnje čudo zvano Energoinvest je nestalo!
Energoinvest je srozan na to da zarađuju od rente koju naplaćuju od iznajmljivanja poslovne zgrade!? Sve je rasprodano ili devastirano a ljudi, oni što su važniji i od kompjutera (i robota), rastjerani su bijelim svijetom.
Završit ću sa riječima Jasmile Žbanić, rediteljicom ovog, u svakom pogledu, fantastičnog i inspirativnog filma gdje kaže:
“Generacija rođena poslije rata ne zna za Bluma. Međutim, za mene je to i simptom nečeg drugog. O uspješnoj BiH, o zemlji obrazovanih, progresivnih ljudi, zemlji vizionara, koji su 10 godina nakon Drugog svjetskog rata napravili čudo, više se ne govori. Zašto? Zato da se ne ljudi ne bi zapitali zašto nam je sada tako. Zašto smo najsiromašnija zemlja u Evropi? Zašto više nemamo skoro nijednu svoju banku? Zašto smo rasprodali svoje fabrike? Zašto i ko je odlučio da se naše zajedničko bogatstvo rasproda?”IZVOR: AL JAZEERA
- Nihad KreševljakovićNihad Kreševljaković bio je višegodišnji direktor SARTR-a, te voditelj i jedan od pokretača programa Modul memorije Festivala MESS, koji se bavi istraživanjem odnosa umjetnosti i sjećanja. Koautor je filma Sjećaš li se Sarajeva, nakon kojeg je osnovao NGO Videoarhiv s ciljem prikupljanja videomaterijala snimljenih u periodu opsade Sarajeva. Diplomirao je historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i autor je brojnih tekstova u različitim publikacijama.