GOJKO BERIĆ : NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Još pod dojmom nedavnog protesta Sarajlija pred zgradom OHR-a razmišljao sam o naslovu ove kolumne i pao mi je na um poznati roman Milana Kundere “Nepodnošljiva lakoća postojanja”. Čeh koji živi u Parizu i koji je evropsku književnost zadužio pišući na francuskom, Kundera u pomenutom romanu opisuje atmosferu u Pragu tokom Praškog proljeća 1968. godine.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ništa bolje nisam mogao smisliti, jer je i prošlonedjeljni protest nekoliko hiljada građana bio ilustracija nepodnošljive lakoće postojanja u ovoj u svakom pogledu sluđenoj zemlji. Ne bi bilo čudno da građani svake subote izlaze na ulice kad već nisu u stanju da se svojih frustracija riješe na mnogo elegantniji način – olovkom na izborima. Ali da se ne zavaravamo, građanski bunt o kojem je riječ bio je samo još jedna bengalska vatra uličnog patriotizma.

Ne znam je li sve to imalo kakve veze sa temperaturama koje su tih dana u Sarajevu dostizale 37 i više stepeni, kad se na asfaltu jedva i diše, a kamoli istjeruje nekakva pravda. Elem, tih nekoliko hiljada građana došlo je pred tvrđavu visokog predstavnika da stanu u odbranu Bosne i Hercegovine od domaćih i stranih dušmana, a ponajviše od “mutnih namjera” jednog Nijemca kojeg već godinu dana poznajemo kao Christiana Schmidta. Svima njima prijećeno je transparentima i parolaškim uzvicima. Zbunjen, a možda pomalo i uplašen, Schmidt se oglušio o pozive buntovnih građana da se pojavi i obrati im se.

Događaju je prethodilo dramatično upozorenje ključnih stranaka koje se deklarišu kao probosanske – da je na pomolu završna podjela zemlje. Opasnost je prepoznata u neobjavljenom dokumentu visokog predstavnika kojim bi bile nametnute izmjene Izbornog zakona tako što bi se učinio ustupak Draganu Čoviću. Time bi put ka trećem, hrvatskom entitetu praktično bio otvoren. Jasno je, dakle, da su iza protesta stajale pomenute stranke, ali tako kao da one nemaju nikakve veze sa “događanjem naroda”, nego da je riječ o spontanom reagovanju politički osviještenih stanovnika glavnog grada. Bio je to, međutim, providan trik, provaljen u trenutku kada je Šefik Džaferović zatražio mikrofon da se obrati prisutnima, ali je bio izviždan.

Na kraju je, sav izgubljen, uspio izreći nekoliko otrcanih fraza. Učinio je to uprkos navodnom dogovoru probosanskog stranačkog kluba da političari imaju da šute na protestnom skupu, kako bi se izbjeglo prikupljanje izbornih poena. Bilo kako bilo, ispalo je da su i organizatori skupa iz sjene i građani koji su se odazvali njihovom apelu zanemarili ono što i vrapci na grani znaju – da je BiH podijeljena davno i toliko da se više nema šta dijeliti. Podijeljena je pobodenim zastavicama etničke vlasti, crkvenim tornjevima i džamijskim minaretima, dječijim vrtićima i zdravstvenim ustanovama, obrazovnim sistemom, policijskim stanicama i vatrogasnim službama, čak i lovačkim udruženjima. I mržnjom iznuđenom masovnim ratnim zločinima, a nakon rata vladavinom nacionalističkih oligarhija.

Čitava polovina zemlje u Daytonu krštena kao Republika Srpska, bez pobijenog i protjeranog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, praktično je izvan sistema. I poslije svega, poslije svih tih mračnih godina, nakon što je priča završena, okupi se nešto tobože osviještenih građana da dignu glas protiv podjela, protiv uspostavljene vlastite neravnopravnosti i diskriminacije etničkih manjina, ukratko – protiv stvarnosti koju je njihova dominantna većina izabrala. Ako je takva BiH multietnička zemlja, kako je uporno nazivaju neki domaći lideri i njeni međunarodni pokrovitelji, šta je onda bila zemlja koja je devedesetih doživjela historijski slom i koja je do tada, demografski gledano, imala oblik leopardove kože?

Građanska pobuna ovdje i danas ima smisla samo ako je uperena protiv onih koji su nas odveli u lošu beskonačnost, u tavorenje u slijepoj ulici Evrope. I zar je Izborni zakon pitanje biti ili ne biti svih nas? Ili su mu takvu važnost dali vlastodršci kako bi skrenuli pažnju javnosti sa dugačke liste neuporedivo važnijih problema? Zove me neki dan prijatelj iz Mostara, Bošnjak koji je 20 godina živio kao izbjeglica u Americi i tamo stekao prezir prema korumpiranim političarima. Hoće da mu objasnim šta je to ovaj Nijemac Schmidt uradio da se digla ovolika frka? Rekao sam mu da je dotični gospodin nametnuo samo neke tehničke izmjene kojima će biti spriječena krađa izbornih glasova.

Do sada su se krali lopatama a da se tome nije htjelo stati ukraj. Ali, nisam li mog prijatelja obmanuo, jer sam dva dana kasnije u novinama pročitao da nametnute izmjene neće spriječiti krađu glasova na izborima!? Zanimljivo je vidjeti kakve su nam poruke ostale nakon što je visoki predstavnik zvanično objavio nametnute mjere. Lupajući šakom o sto, rekao je da će on uraditi ono što je naumio ako se političari o tome ne dogovore najkasnije šest sedmica nakon izbora. Osudio je Izetbegovićeve prijetnje ratom, dok je za Dodika rekao da je “poseban slučaj”. Ionako loši hrvatsko-bošnjački odnosi pogoršani su do usijanja.

Predsjednik Zoran Milanović nazvao je učesnike sarajevskog protesta “unitarističkom ruljom”, iako se ta “rulja” nije mašila nijednog kamenčića, a polovina njih jedva da zna išta reći o tome šta je to unitarizam. Polemičke izjave razmijenili su i ugledni vjerski autoriteti, fra Ivan Marković i reis Kavazović. Uvredljivom izjavom oglasio se frustrirani Dragan Čović, koji je nakon sjednice Hrvatskog narodnog sabora (HNS) u Mostaru rekao: “Svim organizatorima prosvjeda, govornicima, onima koji su se okupili oko njih i onima koji se nisu ogradili želim da ostanu u tom blatu mržnje.” Usput rečeno, ovo više zvuči kao osvetnička kletva, nego kao politička poruka “mrziteljima Hrvata”.

U izbornoj kampanji, baš kao i u tuči, sve je dozvoljeno. A izbori će pokazati da li je dominantna većina koju čine nacionalisti došla pameti i izabrala nove i bolje ljude ili je ostala vjerna svojim starim uzorima. Vojin Mijatović, nova akvizicija posrnulog i neuvjerljivog SDP-a, smatra da se u oktobru bira između rata i mira, između etnonacionalističke politike i normalnog društva. Iskreno, sumnjam da će doći do nekih velikih promjena, još manje do novog rata, iako je Bakir Izetbegović objavio da su muslimani već prebrojani “za ne daj Bože”. Da li je Bosna i Hercegovina, poslije svega rečenog, bliže Evropi ili je od nje sve udaljenija, da li je mržnja među njenim narodima splasnula ili je, naprotiv, ovih dana dobila na intenzitetu – zaključite sami.

Komentariši