‘Djevojke sa Neretve’ – muzička bajka bivše Jugoslavije

Dok pripremaju još jedan koncert kojim će oživjeti uspomene, svjesne da će je monografija trajnije sačuvati, ostaje nada da će nadolazeće generacije nadahnuto čitati i slušati svojevrsnu ‘muzičku bajku’ o ‘Djevojkama sa Neretve’, ne prepuštajući je zaboravu.

‘Djevojke sa Neretve’ aktivno su djelovale sve do 1992. godine (Ustupljeno Al Jazeeri)

Elma Ljubčić 04 Aug 2022

Stan’ Neretvo, stani vodo…

Tim riječima počinjala je pjesma koju su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka “Djevojke sa Neretve” iz Konjica pjevale u svim dijelovima svijeta, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim i istovremeno proslavljajući ime malog hercegovačkog grada na obalama Neretve.

Odjevene u bijele kratke suknje i prugaste tamno plave bluze, što je bila jedna od uniformi po kojima ih je publika lako prepoznavala, standardnim horskim pjesmama davale su modernu i jedinstvenu izvedbu koja ih je činila “posebnim” i prepoznatljivim. Četvrt vijeka radile su to uspješno, čemu svjedoče brojne nagrade i priznanja koje su donijele u svoj rodni grad, ali i dobar glas koji su o njemu pronijele širom svijeta.

Aktivno su djelovale sve do 1992. godine, kada su se sticajem ratnih okolnosti, poput bisera, rasule po cijelom svijetu. No uprkos vremenu i godinama, uspomena na njih i dalje živi, a u budućnosti će je čuvati monografija Djevojke sa Neretve koju će 6. augusta, uz kraći koncert, predstaviti u kinodvorani konjičkog Doma kulture, istoj onoj u kojoj su prije 55 godina imale svoj prvi nastup.

‘Djevojke s Neretve’ su dobar glas o Konjicu pronijele širom svijeta (Ustupljeno Al Jazeeri)

Monografija, njihova horska knjiga, prilika je i za novi susret “Djevojaka”, a tim povodom u Konjic će iz New Yorka doputovati i profesorica dirigentica Emina Beljajev, supruga pokojnog profesora muzike Sergija Beljajeva koji je sredinom šezdesetih doputovao u ovaj hercegovački gradić, a potom osnovao ansambl koji će narednih 25 godina postati muzički simbol jednog doba.

“Još u aprilu sam rezervisala avionske karte”, kaže profesorica Beljajev, ne krijući uzbuđenje zbog ponovnog susreta sa “Djevojkama” i dodaje: “Odjednom uspomene naviru, nekih stvari volim da se sjetim, a nekim dogodovštinama se onako tiho, sama smiješim.”

Emotivni susret vraća slike iz mladosti

Emocije zbog ponovnog susreta ne kriju ni njene nekadašnje učenice kojima je monografija o “Djevojkama sa Neretve” podsjetnik na najljepši period njihove mladosti i bezbrižno djetinjstvo, ali i uspomena budućim generacijama na legendarni hor koji je bio muzički simbol Konjica.

Edina Pandža jedna je od mnogih kojoj se ovih dana vraćaju slike iz mladosti, pjesme, putovanja…

“Sretna sam sto ćemo se vidjeti i sastati, ovaj put sve generacije ‘Djevojaka’, a sve osjećati istu radost i ponos što smo najljepše dane odrastanja i mladosti provele uz pjesmu, druženje, putovanja i što smo uvijek dostojanstveno nosile pjesmu iz Konjica u sve krajeve svijeta gdje nas je publika oduševljeno dočekivala”, priča Pandža.

‘Djevojke s Neretve’ bile su muzički simbol jednog doba (Ustupljeno Al Jazeeri)

Susret sa “Djevojkama” sa kojima je odrastala, a koje nije vidjela godinama željno iščekuje i Azra Odobašić.

“Ovaj susret će biti poseban jer će biti najbrojniji do sada; doći ce članice iz svih dijelova svijeta koje do sada nisu imale priliku da prisustvuju našim susretima. Posebno se radujemo ponovnom dolasku profesorice Beljajev. Imam osjećaj da je ovo nastavak jedne divne priče koja je počela u doba naše bezbrižne mladosti”, kaže Odobašić.

Ime koje je postalo brend

Ideja za monografiju rodila se početkom 2000. godine, još za života profesora Sergija Beljajeva, priča Sonja Sarić.

“Profesor je počeo prikupljati novinske članke i fotografije, a u toj ideji pridružio mu se veliki broj članica koji je učestvovao na raznim nivoima. Krenulo se gotovo od ničega i trebalo je dosta vremena da to realizujemo”, kaže Sarić.

Samo ime “Djevojke sa Neretve” mnogo znači u cijeloj regiji, ističe ona, dodajući da je ovaj hor tokom svog djelovanja postao poput “institucije”, odnosno brenda.

“Ime ‘Djevojke sa Neretve’ će vjerovatno postojati i kada nas članica ne bude više. Zbog toga je i napisana ova monografija. Nastojale smo da obuhvatimo koncertne periode svih generacija, a na koncertu u Konjicu ćemo imati i prve i posljednje generacije u kojima su majka i kćerka članice hora, na istoj pozornici, prvi put”, nastavlja.

U ‘Djevojkama s Neretve’ je od 1967. do 1992. aktivno djelovalo više od 1.000 članica (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ona podsjeća da je u “Djevojkama sa Neretve” od 1967. do 1992. aktivno djelovalo više od 1.000 članica.

“Bile smo poznate kao hor koji ima svoj poseban stil, učestvovale smo na brojnim festivalima, horskim takmičenjima, u velikim evropskim dvoranama, školama i bolnicama. Dobile mnogo nagrada među kojima nam je najdraža ‘Zlatni violinski ključ’ na horskom festivalu u Sarajevu. Mi smo glasovno i izborom materijala bile jedinstvene i imale na repertoaru pjesme koje su mogle da se uklope u gotovo svaku manifestaciju”, ističe Sarić.

Muzički projekt supružnika Beljajev

Sergije Beljajev – Rus po narodnosti, a Jugosloven po opredjeljenju – odrastao je u Sarajevu gdje je završio Muzičku akademiju. Njegova supruga Emina kaže da je još kao gimnazijalac dolazio u Konjic, te da su mu Neretva i konjička priroda brzo prirasli srcu.

“Moj Sergije je još kao gimnazijalac sa korza u Sarajevu sjedao na svoj bicikl i, sa trubom ispod miške, preko Ivana dolazio u Konjic na ‘plesnjak'”, priča profesorica Beljajev.

Stoga uopšte nije iznenađujuća njegova odluka da se sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća uputi u Konjic i tamo oživi svoju ideju i u svojevrsnoj “muzičkoj tvornici” okupi mladost koja će izvoditi pjesme svih žanrova. A ostalo je u njihovoj baštini više od 3.000 koncerata u zemlji i inozemstvu.

“Dobijali smo samo najbolje ocjene, nijedne jedine packe nismo imali… Imam nekoliko pisama ambasadora koji su divno govorili o ‘Djevojkama’ i koji nisu mogli vjerovati da djeca mogu svojim čudesnim glasovima približiti domovinu njima i njihovoj djeci u inostranstvu”, nastavlja profesorica Beljajev.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Kada danas razmišlja o “Djevojkama”, kaže nam kako pomisli da su bile velika novost za to vrijeme u horskom pjevanju.

“U to vrijeme ste imali ‘standardne horove’ – stariji članovi, duge suknje, bijele bluze i tako dalje. Moj suprug je želio da napravi nešto čega do tada nije bilo – mladost, drugačije uniforme… Repertoar je bio naš standardni, ali smo ga mi pjevali na nama svojstven način ili davali sarajevskim muzičarima da nam prerade pjesme na moderniji način”, pojašnjava.

“Često smo gostovali u inostranstvu i prvo što smo posjećivali, osim muzeja, su bile velike prodavnice nota i instrumenata gdje su se izdavale nove stvari koje su bile popularne, tako da smo imali veoma interesantan repertoar”, dodaje profesorica Beljajev.

Profesori Beljajev – vizionari i entuzijasti

A o veličini ovih nesvakidašnjih profesora, supružnika, najbolje govore njihove “Djevojke” koje su saglasne da je riječ o vizionarima i entuzijastima, a uz to i dobrim ljudima kakvi se rijetko mogu sresti.

“Za nas ‘Djevojke sa Neretve’ oni su bili drugi roditelji. Bili su puni ljubavi i razumijevanja prema nama i njihova briga nije završavala na probama, mnogobrojnim putovanjima i nastupima širom svijeta. Učili su nas kako da postanemo bolji ljudi i poticali nas da ostvarimo što bolji uspjeh u školi kako nam to ne bi bila smetnja za brojne nastupe”, kaze Odobašić, ističući da su prijateljstvo i sestrinski odnos među članicama najvrijednije što nosi iz tog perioda.

Njena sugrađanka, također članica hora, Edina Pandža kaže da je najdragocjenije to što ih je hor obogatio kao osobe.

“Tu smo naučile šta je drugarstvo, dijeljenje emocija i svega materijalnog. Kroz djelovanje u horu nam se izgradio muzički ukus, otvorile smo vidike kroz putovanja i pjesme. Jednostavno, hor nas je učinio bogatijim za sve emocije koje smo uz njega doživjele”, ističe Pandža.

Dok pripremaju još jedan koncert kojim će oživjeti uspomene, kako svoje, tako i svojih sugrađana i sunarodnjaka, svjesne da će je monografija trajnije sačuvati, ostaje nada da će je nadolazeće generacije nadahnuto čitati i slušati priču, svojevrsnu “muzičku bajku”, o “Djevojkama sa Neretve” ne prepuštajući je zaboravu.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši