Današnji događaj samo je simbol jednog dužeg procesa rastakanja crnogorskog društva i države, uništenja ekonomije, prirode, raseljavanja ljudi, duhovne destrukcije.
Danas je u Podgorici potpisan temeljni ugovor između Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i Vlade Crne Gore. Ugovorom se regulišu međusobni odnosi države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Ugovor su potpisali patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije Perić i premijer Crne Gore Dritan Abazović.
Nisam pravnik niti stručnjak za crkvena pitanja, pa se ne bih bavio time je li ugovor u skladu sa Ustavom i zakonom, niti da se bavim uređenjenošću crkvene hijerarhije u pravoslavnom svijetu.
Ali kao građanim primjećujem dvije važne stvari. Prvo, ugovor je potpisan u najmanju ruku u neuobičajenim okolnostima. Takođe, sama priprema ugovora se desila u tajnosti. Komisija koju su dogovorili predsjednik Đukanović i premijer Abazović, a koja je trebala da razmotri da li je ugovor u skladu sa Ustavom i zakonom Crne Gore, nikada nije stigla da zaživi jer su neki od imenovanih članova već prvi dan odustali od učešća u radu.
Ipak, neke nevladine organizacije kao Akcija za ljudska prava (HRA), kao i mnogi društveno angažovani pojedinci, iznijeli su niz primjedbi na sadržinu ugovora. Na kraju, svoje mišljenje je premijeru dostavila i CANU (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) u kojem su sugerisali na, po njihovom mišljenju, niz problematičnih tačaka u ugovoru.
Takođe, sa datumom potpisivanja ugovora se manipulisalo. Aktuelni ministar pravde Marko Kovač (SNP) noć prije potpisivanja ugovora je izjavio da će ugovor biti potpisan krajem avgusta. Očigledno je sve bilo dogovoreni manevar, kako bi se potpisivanje ugovora završilo što prije.
Druga važna stvar, kada je potpisivanje ovog ugovora u pitanju, jeste to što on nažalost neće donijeti ono što nam obećavaju iz vlasti: a to je stavljanje tačke na podjele. Naprotiv, bojim se da je na ovaj i ovakav način Crna Gora zabetonirana u političke (i nadam se, samo političke) rovove. Da li je to neko namjerno želio, to je već drugo pitanje. Šta god da je, ovo nam je realnost.
Istina, nije Crna Gora podijeljena današnjim činom. Ali jesu poduprijeti i ojačani zidovi podjela.
Šta nakon potpisivanja?
Postavlja se pitanje šta nas očekuje u danima koji slijede?
Predsjednik Đukanović je najavio da će Demokratska partija socijalista uskratiti podršku Vladi ako se potpiše ovakav ugovor. Isto su još ranije rekli iz Socijaldemokratske partije. Partije manjinskih naroda za sada ćute. Sasvim je jasno da bez podrške nekoga iz sadašnje opozicije (mada je u Crnoj Gori danas sve manje jasno ko je opozicija) nije moguće oboriti sadašnju vladu. S obzirom da je ugovor tek usvojen, ne vjerujem da bilo kome iz Demokrata ili Demokratskog fronta pada na pamet da obori vladu i time zada sebi politički autogol. Vjerovatno da će neki od ministara već koliko je sutra dati ostavke na funkcije. Ali ovdje se u ovih skoro dvije godine desilo u političkom životu toliko Kopernikanskih obrta da nijedan politički ishod nije isključen.
Ipak, ako se desi ovakav scenario, to bi u normalnim okolnostima značilo nove izbore. Ali ni tu nije kraj priče. Crna Gora nema pravosudne institucije u punom kapacitetu i zbog nedostatka dvotrećinske, odnosno tropetinske većine za izbor najvažnijih funkcija u pravosudnom sistemu nama prijeti potpuna blokada institucija. Vrlo brzo nas očekuje nepostojanje sudova, krnja vlada i krajnje nefunkcionalan parlament.
Na sve ovo, iz vlade su rekli da se konačno okrenemo životnim pitanjima. Nemam ništa protiv, ali moram da konstatujem da i tu stojimo loše. Cijene divljaju, sezona nam neće donijeti očekivane finansijske efekte, a situacija sa strujom nam obećava restrikcije koje nas vraćaju u devedesete. O kojem normalnom životu onda govorimo?
Pored toga, ministar finansija je najavio nova zaduženja u ovoj i narednoj godini. Sasvim je jasno da jurimo ka rekordu u kojem će javni dug dostići bruto društveni proizvod.
Da bismo se okrenuli tom obećanom normalnom životu trebali bi bar da briljiramo na polju ekonomije, a mi baš tu nikada lošije ne stojimo kao danas.
Ali sve su ovo kratkotrajni odjeci učinjenog posla danas. A zna se, učinjenom poslu nema mane i što se rodilo valja ljuljati.
Cementirane linije etničkih i vjerskih podjela
Dakle, šta će ovaj dan značiti za Crnu Goru u budućnosti?
Iako bih čvrsto želio vjerovati da će ovo biti bar kraj jednoj vrsti podjela u našem društvu, nema nažalost nijedan argument za to. Naprotiv, vrijeme će pokazati da smo na ovaj način uspjeli da pokopamo ideju o građanskoj Crnoj Gori. Naravno, ovaj današnji događaj samo je simbol jednog dužeg procesa rastakanja crnogorskog društva i države, uništenja ekonomije, prirode, raseljavanja ljudi, duhovne destrukcije.
Na svu ovu pustoš, dobili smo i cementirane linije etničkih i vjerskih podjela u ovoj zemlji. Na ovaj način ugrađen je kamen temeljac višedecenijskom tavorenju i stalnoj nestabilnosti.
Ali, možda je na kraju to i cilj svega. Ovakva Crna Gora je slaba ekonomski i politički. Podijeljena i prepadnuta jedna od druge, Crna Gora je idealan pacijent za besposlene birokrate sa Zapada (i ne samo Zapada) koji će svoje razočarenje što nisu imenovani na neku bolju destinaciju utapati po podgoričkim kafanama i “ublažavanjem” podjela u crnogorskom društvu. Pri tome će nam licemjerno poručivati da je vrijeme da ostavimo podjele iza sebe i okrenemo se budućnosti.
Tu su naravno i faktori iz našeg komšiluka, iako posebno proučimo bar jednog od njih, znaćemo o kakvom se majstoru destrukcija institucija i društva radi. Ali, opet i oni su ovdje manje bitni.
Pored crnogorske političke elite i njenih građana, najveću odgovornost za sadašnju situaciju snosi Zapad (USA i EU).
Crna Gora, da se ne lažemo, nije bila nikakva dobra priča na Zapadnom Balkanu. Ali je, opet da se ne lažemo, bila ubjedljivo najmanje loša.
Svojim činjenjem, ili nečinjenjem, Zapad je proizveo još jednu državu i društvo “slučaj”, u kojem će biti stalno potrebno arbitriranje sa strane kako bi se izbjegla eskalacija konflikta.
Jedini koji mogu zadovoljno trljati ruke su profiteri etničke “torizacije”. Kako to izgleda znamo iz najbližeg okruženja i nije potrebno posebno objašnjavati.
Na kraju, Crna Gora je mogla biti uspješna priča. I u takvoj Crnoj Gori bi ovakvi i slični ugovori bili samo formalnost. Zašto to nije, pisaće objektivno neki sa višedecenijske vremenske distance.
Do tada, nadajmo se čudu, jer nam svi putevi kojima može krenuti Crna Gora izgledaju loši.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA
- Edin SmailovićEdin Smailović je rođen u Bijelom Polju 1980. godine. Filozofski fakultet, na Odsjeku historije, završio je u Sarajevu 2005. godine. Pohađao je master studije bibliotekarstva u Ljubljani. Radnu karijeru započeo je u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007. godine, a 2009. je počeo raditi u Narodnoj biblioteci u tom gradu. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju je od 2012. godine. Objavio je dvije knjige, a pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim listovima.
