Stručnjaci i obični Amerikanci na sličan način su kratkovidni (ili ‘trumpovidni’) u svojim objašnjenima o tome kako je SAD glatko otklizao prema ultradesničarskoj korupciji.
Previše ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama zabavilo se traženjem krivca za fašistički prostor u kojem se SAD našao.
“Ali, ti mailovi!”, bilo je vodeće opravdanje na društvenim mrežama gotovo šest godina za Amerikance koji ili nisu glasali na predsjedničkim izborima 2016. godine, ili su glasali za kandidata koji nije bio Donald Trumpa ili Hillary Clinton.
Sa saslušanjima u Predstavničkom domu o onome što se desilo 6. januara 2021. godine, pitanje kako je SAD došao do ovog momenta ostaje povezano samo sa Trumpom i 2016. godinom.
Stručnjaci i obični Amerikanci na sličan način su kratkovidni (ili zaista, trumpovidni) u svojim objašnjenima o tome kako je SAD glatko otklizao prema ultradesničarskoj korupciji.
Novinarka i antropologinja Sarah Kendzior uradila je odličan posao u predviđanju uspona Trumpa i objašnjavanju kleptokratske prirode njegovog uspona, uključujući i ono što je navela u knjizi Hiding in Plain Sight. Kendzior i drugi povremeno spominju i Ronalda Reagana ili odluku “Bush protiv Gorea” koju je donio američki Vrhovni sud (kojim je George W. Bush dobio predsjedništvo 2000. godine) u razumijevanju kako su američki lideri pripremili SAD za Trumpa.
Međutim, oni ne istražuju dalje put kojim su SAD i njegova demokratija krenuli do ruba ambisa.
Nixonova ostavka
Prvi pokušaji jedne administracije da izmijeni mogući izborni rezultat bili su otkriveni prije najmanje 50 godina.
Zaista, Trumpov televizijski pokušaj da ukrade predsjedničke izbore silom nije bilo nešto u potpunosti novo, već samo varijacija na temu “prljavi trikovi” koja seže i u vrijeme predsjednika Richarda Nixona.
Sa 50. godišnjicom “afere Watergate” 17. juna, mnogi Amerikanci će prepoznati najpoznatiji pokušaj da se ukradu predsjednički izbori u američkoj historiji prije 6. januara 2021. Samo nekoliko Amerikanaca je u to vrijeme razumjelo opasnosti za američku demokratiju koju su predstavljali Nixon i njegovi operativci te 1972. godine, pogotovo u prikrivanju njihovog špijuniranja, prisluškivanja i operacija dezinformisanja protiv demokratskih kandidata.
Moje vlastita sjećanja kao četverogodišnjaka vezana su za Nixonovo obraćanje na televiziji 8. augusta 1974, kojim je najavio svoju zvaničnu ostavku.
Moja mama je kuhala u zajedničkoj kuhinji na drugom spratu, praveći neko jelo od piletine. Pokušao sam da sa šporeta uzmem komadić, ali sam uspio dobiti opekotine drugog stepena, nakon kojih je ostao bijeli ožiljak.
Dok sam plakao od boli i šoka jer sam vidio, osjetio i namirisao kako moja koža gori, legao sam na kauč u dnevnom boravku. Na 19-inčnom Quasar televizoru u boji pojavio se čovjek kojeg sam znao kao predsjednika Nixona. Sjećam se zabrinute reakcije svoje mame i Waltera Cronkitea koji je taj trenutak nazivao “tužnim vremenima” za zemlju.
Nixon se činio tužnim i jadnim kao što sam se ja osjećao tu noć, kao vjerovatno i ostatak SAD-a. Naravno da nisam razumio sve što se desilo. Riječi kao “opoziv”, “saslušanja” i “ostavka” su bili izvan rječnika dječaka koji bi tek trebao krenuti u vrtić. Ali vidio sam šta sam vidio.
Posljednjih 48 godina sjećao sam se tih trenutaka, tako da sam bio ohrabren da naučim više o tome što je tada bila politička korupcija bez presedana, koju je Nixon donio u Bijelu kuću, ostavši tu više od pet godina kao predsjednik.
‘Nacionalna noćna mora’
Najgori dio “afere Watergate” i otkrivanja ove korupcije desio se nakon Nixonove ostavke. Mjesec dana kasnije, novi predsjednik Gerald Ford izdao je svoj Proglas 4311, te pomilovao Nixona za bilo koja i sva krivična djela u kojima je imao ulogu.
Koji su bili Fordovi razlozi? “Moj prioritet kao predsjednika uvijek mora biti dobro svih ljudi SAD-a u čijoj sam službi… Moj prioritet je budućnost ove zemlje”, rekao je Ford u govoru, braneći svoju odluku. Toliko o onome što je rekao mjesec dana ranije kada je polagao zakletvu: “Moji dragi Amerikanci, naša duga nacionalna noćna mora je gotova.”
Fordova odluka da pomiluje Nixona za njegove nelegalne aktivnosti u potkopavanju demokratskog rivala i onda prikrivanje toga bila je narcisoidna, kratkovidna i kukavička.
Ford je oslobodio odgovornosti Nixona i sve druge osuđene zbog njihove uloge u “aferi Watergate”, produžavajući “nacionalnu noćnu moru” do današnjeg dana.
Odluka da se ne kazni vođa najvećeg pokušaja da se ugrozi američka demokratija u to vrijeme dovest će do veće korupcije i do još više besramnih skandala.
Može se povući veza koja ide od Nixona i Forda do “afere Iran-Contra”, do Busha protiv Gorea, do Ujedinjenih građana i sve veće količine novca neprofitnih udruženja, koja ne moraju otkrivati porijeklo tog novca, a koje se koriste za američke izbore, do Trumpa i sada saslušanja u vezi događaja 6. januara.
‘Prividno sakriveno’
Sa takvim ogromnim fokusom na Trumpov uspon, mnogi nisu vidjeli taj otvoreni put koji je vodio do saslušanja o 6. januaru. Također, ozbiljna sumnja da će Trump ikada biti kažnjen za svoja fašistička djela, vjerovatno će ohrabriti druge i njega da ponovo pokušaju.
Uprkos tome šta su stručnjaci, kao što je Sarah Kendzior, pisali u proteklim godinama, naglo skretanje SAD-a prema korupciji i fašizmu nikada nije bilo “prividno sakriveno”.
Ovaj put ka propasti počeo je kao odgovor na širenje građanskih i ljudskih prava Afroamerikanaca i bijelih žena i kao odgovor na rat u Vijetnamu koji je postao politički za “hladne ratnike” koji su tražili ekonomski pristup Kini.
Ultradesničarske snage su zaslijepile Amerikance i ostatak svijeta svojom sklonošću za neuglađenim i kukavičkim bezobrazlukom. Izazvali su progresivce i ljevičare da ih prozovu zbog njihovog namjernog okretanja glave, korupcije i laži, 1968, 1972. i 2022. Trump i njegova korupcija američke politike, njegov fašizam, i njegova vesela družina kleptokrata, njegov uspon, samo je najnovija opasnost za predstavničku demokratiju koja je pod teškim utjecajem demagogije bijelog muškarca.
Vjerovanje da bi izbor Hillary Clinton 2016. preokrenuo ovaj 50-godišnji trend je iluzoran kao i vjerovanje da temelji američkih političkih institucija ostaju snažni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA
