Vladavina strahom: Hoće li biti novog rata na Balkanu?

Uprkos rastu napetosti i prekidu dijaloga Kosova i Srbije, nisu realna nagađanja o nekakvoj ‘specijalnoj vojnoj operaciji’ na Kosovu.

10 Jul 2022

Aleksandar Vučić je odbio posredovanje Miroslava Lajčaka da razgovara s Albinom Kurtijem, piše autor (EPA)

Stara latinska izreka divide et impera (zavadi pa vladaj) danas bi se mogla s dobrim razlogom čitati i kao – zastraši pa vladaj. Jer se zastrašenim pukom najlakše vlada. Otuda se i pitanje “hoće li opet biti rata?” na prostoru koje se geografski, ali ne i politički, zove Zapadni Balkan može čuti skoro u svakoj prodavnici, brijačnici, pijaci, a o kafanama da i ne govorimo.

Pogotovo otkako je službeni Beograd dobio depešu iz Prištine da će od kraja septembra svi državljani Kosova (čitaj: Srbi) obavljati registraciju vozila u nekom od gradova Kosova, ili će im u suprotnom vozila biti oduzeta, a naročito nakon što je predsjednik Srbije – istina, ne navodeći kako – spominjući i kuraž i mudrost, najavio da će se tome žestoko suprotstaviti, namjerno izostavivši objašnjenje šta bi to moglo precizno značiti. Što je već dovoljno zastrašenom puku dalo neslućene varijante nagađanja o eventualnoj upotrebi oružane sile, ili kakve “specijalne vojne operacije”, kakvu predsjednik Srbije u svojoj prvoj reakciji, ali ni kasnije, istina, nije ni pomenuo.

Može li Vučić ‘glumiti ‘srbijanskog Putina?

Međutim, Vučić je odbio posredovanje Miroslava Lajčaka, koji se upravo tog dana vratio u Beograd iz trodnevne posjete Prištini, da o tome i o svemu drugome razgovara sa Albinom Kurtijem. Do ovog je susreta trebalo doći već 19. jula u Briselu, pa je izgledalo da je to skoro svršena stvar, pogotovo što je neposredno prije depeše iz Prištine (o registracijama i ličnim kartama) potpisana energetska mapa puta između Kosova i Srbije te postignuta načelna saglasnost o razmjeni informacija o nestalim osobama.

Sve se bukvalno preokrenulo za jedan dan. Službeni je Beograd Kurtijevu depešu doživio maltene kao objavu rata, proglasio dijalog mrtvim, jer se navodno više nema o čemu pregovarati, najavljujući za kraj septembra početak novih progona Srba i nove “oluje”, koje Srbija neće dozvoliti”, i sve u sličnom stilu. Iako to nigdje ne piše, utisak je da je Lajčak ispustio dizgine u svojoj diplomatskoj kočiji (ako ih je ikad i držao), a mogućnost da srbijanski predsjednik počne glumiti balkanskog Vladimira Putina eventualnom invazijom na Kosovo čini se nikad nije bila ozbiljnija.

Ne zbog automobila na čijim tablama bi trebalo pisati RKS (Republika Kosovo), kako tvrdi Kurti, nego zbog starog pitanja “čije je Kosovo?”, na koje konačnog odgovora nema još od kada je 2008. godine jednostrano proglašena njegova nezavisnost i odvajanja od Srbije, pod čijom jurisdikcijom je prethodno bila 100 godina. U sjenci rata u Ukrajini, koji je već sam po sebi dovoljan za opravdane strahove od njegovog prelijevanja na druge neuralgične tačke, kakva je Balkan već prilično dugo, nameću se dva osnovna utiska.

Prvi je da dvije suprotstavljene iluzije neće još dugo moći opstajati zajedno: ona da je Kosovo pokrajina u sastavu Srbije, što je i ustavno rješenje ove članice Ujedinjenih nacija; te druga da je Kosovo nezavisna država, koju su priznale skoro sve važnije države zapadnog svijeta, ali koja (još) nije članica UN-a i drugih najvažnijih međunarodnih organizacija. Drugi je utisak da se eliminacija jedne od dvije pomenute iluzije neće postići ratom, nego se riječ rat, sa svim svojim jahačima apokalipse koji prate svaki rat, koristi u verbalnim političkim igrama, koje imaju za cilj, prije svega, da zastraše građane, svejedno da li žive južno ili sjeverno od Brnjaka i Jarinja.

Fenomen svjesnog zastrašivanja građana

Vučić je u ovim opasnim igrama u maloj prednosti, jer je nedavno dobio još jedan mandat za održavanje statusa quo, odnosno prisustva države Srbije na dijelu Kosova, pa makar se to pokazivalo preko registracija automobila ili izdavanja ličnih karata, dok Kurti tek očekuje oktobarsku provjeru odbrane proklamovane politike Kosova da uspostavi kontrolu nad svojom cjelokupnom teritorijom, za šta ima podršku velikih sila, osim Rusije i Kine.

Zagrebački profesor Dejan Jović odbacuje mogućnost potencijalne vojne invazije srbijanskih snaga na Kosovo i s pravom primjećuje kako je politički štetno govoriti o ratovima na Balkanu, jer takav govor “stvara strahove kod ljudi, a nije niti realno. Ne smijemo paničariti, jer time stvaramo preduvjete da se rat dogodi. Ako govorimo da će se dogoditi, stvaraju se strahovi koji vode u mobilizaciju za obranu. Ako se krenete pripremati za rat, onda ova druga strana vidi da se naoružava i govori o ratu, pa to i sama čini. Naročito je to opasno u Bosni i Hercegovini”, ustvrdio je Jović.

Zašto je to opasnije u Bosni i Hercegovini, koju, takođe, u oktobru očekuju opšti izbori, nego, naprimjer, na Kosovu, Makedoniji ili Crnoj Gori, Jović nije elaborirao. Niti je ulazio u suštinu fenomena svjesnog zastrašivanja građana kojem pribjegavaju i Vučić i Kurti, kao važnim dijelom tehnike vladanja svakog autokrate. Za profesora psihologije Aleksandra Baucala sa Filozofskog fakulteta u Beogradu nema dileme da se građani Srbije sistematski zastrašuju. Analizirao je jedan od posljednjih intervjua srbijanskog predsjednika, izvukavši za primjer samo nekoliko njegovih izjava kao što su: “Nuklearni sukob je realan”; “Ovo će biti najgora zima u poslednjih 70 godina”; “25 odsto svetskog tržišta neće imati hleba”…

Navijačke podjele: Jeste li za Ruse ili Ukrajince?

Kada se tome doda činjenica da tabloidi pod kontrolom vlasti rutinski skoro svakog dana šalju dvostruke poruke o nadolazećoj kataklizmi u svijetu i Srbiji kao o mirnoj luci, što se sve dešava nakon prekomjernog i dugotrajnog zastrašivanja građana Kovidom i izjavama tipa kako će nam “groblja biti mala”, što je, smatra Baucal, sasvim dovoljno za utisak da se “strah koristi u političke svrhe i da se manipuliše strahom”. S druge strane, treba priznati da su okolnosti takve da strah zaista jeste razumna reakcija, jer su pandemija i ratna dešavanja, odnosno agresija Rusije na Ukrajinu, događaji koji objektivno mogu da naruše naš život i da ga ugroze, upozorava Baucal.

Ako se, međutim, sa profesorskih socioloških ili psiholoških analiza vratimo među običan puk, onaj koji se, nošen svim pomenutim strahovima i manipulacijama, ali i vlastitim iskustvima po principu koga su zmije ujedale i guštera se plaši, teško je ne uočiti raslojavanje na dvije velike grupe građana koje se u osnovu ponašaju kao i u cijelom svijetu. Prva je ona prilično imuna na sve strahove i predviđanja u vezi s ratom u Ukrajini, ona koja je s dolaskom ljeta već zaposjela sve plaže toplih mora i uživa u čarima sezone godišnjih odmora; i ona druga kod koje su strahovi – kako objektivni, tako i oni koje im dodatno serviraju njihove vlade – dovoljno jaki da već sada gomilaju zalihe hrane i energenata za jesen i zimu, a na odlazak na more i ne pomišljaju.

Ovdje ne mislimo na navijačku podjelu, koja objektivno postoji “jeste li za Ruse ili Ukrajince?”, koja se, otprilike, na Balkanu kreće linijom zemalja koje žele u NATO ili već imaju NATO vojnike na svojim teritorijama i Srbije i dijela Bosne i Hercegovine (Republika Srpska), koje pokušavaju održati svoje navodno neutralne vojne politike.

Strahovi su ostali, povjerenje nije vraćeno

Bez pretenzija da znamo odgovor na pitanje “hoće li opet biti rata na Balkanu?”, na koje se pokušava odgovoriti i na moru i kod kuće, utisak je da se na agresiju Rusije na Ukrajinu sve više gleda kao na bilo koje druge ratove koji se vode ili su se vodili u svijetu, iako je glavni protagonist i agresor po prvi put jedna nuklearna sila. Tako posmatrano, pogotovo u situaciji kada se ne zna ko bi i zašto finansirao nove vojne sukobe na Balkanu, novog rata, bar u skorije vrijeme, skoro sigurno neće biti. Veliki su prezauzeti uvijek opasnom igrom, koja se ponegdje još i zove nova preraspodjela moći i uticaja u svijetu, a mali su i dalje suviše mali da bi pokazivali velikima kako su i oni porasli.

Samo da ne bude kao u onom filmu Srđana Dragojevića Lepa sela, lepo gore, kada na početku jedan od dvojice prijatelja, “sasvim slučajno” Bošnjak i Srbin, koji su zajedno odrastali i na istim vrijednostima, na direktno pitanje “Hoće l’ biti onog rata?” odgovara negativno, začuđen već i samim postavljanjem tog pitanja. Kako se tada na kraju završilo – znamo.

Strahovi su ostali, a povjerenje, nažalost, do danas nije vraćeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Goran MišićGoran Mišić je dugogodišnji novinar i član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Kao urednik, redaktor i novinar radio u Blicu, Našoj Borbi i Borbi, a povremeno ili stalno sarađivao sa više beogradskih i sarajevskih medija. Danas radi kao slobodni novinar.

Komentariši