Stećak – baština prema kojoj smo ravnodušni

Radimlja kod Stolca u Bosni i Hercegovini najpoznatija je nekropola stećaka (EPA)

Jasmin Agić 22 Jul 2016

Piše: Jasmin Agić

Kada je nakon šestogodišnjeg procesa UNESCO, na sjednici održanoj u Istanbulu, donio odluku da se stećci upišu na Listu svjetske kulturne baštine, trud cijele grupe ljudi koja je radila na pripremi dokumenata nagrađen je na najbolji mogući način. Ali, panel Icomosa dao je kritički intonirano mišljenje, a stećci su na listu uvršteni tek nakon rasprave, uz zahtjev da se do kraja 2017. godine ispune zadaci koji će ispraviti očigledne nedostatke projekta.U regiji više od 72.000 stećaka

Na području Bosne i Hercegovine nalazi  se brojčano najveći broj stećaka, njih približno 60.000.
Na području Srbije nalazi se 4.100 stećaka, na području Hrvatske 4.400 i na području Crne Gore 3.500 stećaka.

Među nedostacima projekta posebice je navedena činjenica da se mnoge nekropole nalaze u prilično lošem stanju i da se mora uložiti dodatni napor u njihovoj pravilnoj i adekvatnoj konzervaciji. Šef ureda UNESCO-a u Bosni i Hercegovini Siniša Šešum kaže da su, od 30 nominiranih nekropola sa stećcima, samo dvije odbijene za upis na listu, a kao razlog je navedeno njihovo “izuzetno loše stanje”. Icomos je procjenio, navodi Šešum, kako su nekropole na lokalitetima Stare kuće u Dobrim Breštima kod Tuzle i Mramorje Buđ kod Pala nalaze u toliko lošem stanju da ne zadovoljavaju čak ni minimum kriterija da budu tretirane kao dio svjetske kulturne baštine.

Odnos prema stećcima nikada nije bio na visokom nivou, a briga o tim spomenicima gotovo da nije postojala, kaže docent sa Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu Emir Filipović. Prave svijesti o kulturnom i umjetničkom značaju stećaka nikada nije bilo, a u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine odnos lokalnog stanovništva je bio krajnje nemaran. Zabilježeno je bezbroj slučajeva da su se stećci koristili kao građevinski materijal i da su korišteni kao materijal u izgradnji kuća, ograda, podzida i vjerskih objekata, i to sve tri bosanskohercegovačke konfesije. Tek se u posljednje vrijeme odnos prema stećcima nešto promijenio, ali i za to postoje konkretni razlozi, kaže Filipović.

Važno spomeničko naslijeđe

“Zbog pojačane medijske kampanje, stanovništvo više vodi brige o stećcima. Prije je odnos bio krajnje nemaran, a svojim je ponašanjem stanovništvo uništavalo našu kulturnu baštinu”, dodaje.

Na području općine Travnik nalazi se veliki broj stećaka, a nekropola u mjestu Maculje jedna je od onih koje su upisane na UNESCO-vu Llistu svjetske kulturne baštine, kaže kustosica arheologije Ajla Sejfuli. Mnogi stećci sa područja općine Travnik nalaze se u nepristupačnim predjelima, obraslim šumama i divljim raslinjem, pa je veoma teško izvršiti uvid u kakvom se stanju nalaze. Nekoliko nekropola bilo je obuhvaćeno arheološkim istraživanjem u proteklih pet godina i sada se nalaze u relativno dobrom stanju.

Ipak, kaže kustosica Sejfuli, većina nekreopola i stećaka koji se nalaze izvan njih u veoma su lošem stanju, a odnos stanovništva prema tom specifičnom dijelu kulturne baštine bio je krajnje nemaran i nepažljiv.

“Slobodno mogu reći da su nadgrobni spomenici – stećci, u odnosu na ostale spomenike kulture, najviše uništavani od lokalnog stanovništa. Poznat je običaj korištenja stećaka kao građevinskog materijala, što samo po sebi dovoljno govori o odnosu današnjeg stanovništva prema ovim izuzetno značajnim spomenicima. I danas smo svjedoci svakodnevnog uništavanja kompletnih nekropola, ponajviše zbog nedovoljne upućenosti i educiranosti lokalnog stanovništva, omladine i djece o našoj kulturnoj baštini”, dodaje.

U naseljenim područjima općine stanovništvo je educiranije i svjesnije važnosti spomeničkog naslijeđa, dok u ruralnim krajevima, objašnjava Sejfuli, još su uvijek žive predaje i mitovi o mističnim svojstvima nekropola, pa je vjerovanje kako će oskrnavitelja groblja stići nesreća još uvijek živa među stanovništvom.

Spasilo ih sujevjerje

“Zanimljiv slučaj zabilježen je u mjestu Fazlići, u Han Biloj kod Travnika, gdje su mještani, kada bi došlo do sušnog perioda u godini, uzimali kosti pokojnika koje su pronalazili ispod stećaka i stavljali ih u posudu s vodom, a nakon što bi kiša pala kosti vraćali na mjesto odakle su ih uzeli”, kaže Sejfuli, navodeći kako se stećci mogu naći u avlijama i baštama mnogih privatnih kuća, postavljeni da služe kao ukrasi.

I docent Filipović smatra da je stećke od potpunog uništenja spasila spoznaja lokalnog stanovništva da je riječ o nadgrobnim spomenicima, koje, zbog sujevjerja, nisu htjeli dirati, ili ih na bilo koji drugi način “uznemiravati”. Upis na Listu svjetske baštine velika je i pozitivna stvar, jer su oni sada, od vodećih svjetskih stručnjaka koji se bave procjenom vrijednosti kulturnog naslijeđa, prepoznati kao mundijalno važni. Stećci su sada na Listi i u istom rangu kao i drugi prepoznatljivi spomenici svjetske kulture, kao, naprimjer piramide u Egiptu, ili piramide u Južnoj Americi.

“Mi smo dužni sada štititi i konzervirati na pravilan način i pojedinačne stećke i nekropole, a država je dužna zakonima zaštititi kulturnu baštinu, posebice naše spomeničko naslijeđe, u koje spadaju i stećci”, decidan je Filipović.

Umjetnička i kulturna vrijednost stećaka je neprocjenjiva. Riječ je o spomenicima koji su jedinstveni u umjetničkom smislu, jer je svaki stećak ukrašen reljefom, a na mnogima se nalaze i natpisi koji otkrivaju detalje iz pokojnikovog života. Za historičare koji se bave proučavanjem povijesti srednjovjekovne Bosne stećci pretstavljaju prvorazredan historijski izvor, kaže Filipović, dodajući kako je njihova vrijednost u svakom smislu neprocjenjiva.

“Na stećcima možete prepoznati mnoge likovne stilove svojevrsne tom dobu. Nađeni su stećci sa slikarijama napravljenim u gotičkom i romaničkom stilu, a na velikom broju stećaka prisutni su i reljefi urađeni tekozvanim narodnim stilovima”, dodaje Filipović.

‘Besmislena’ potraga za konfesijom

Najveći problem u savrmenom tretiranju fenomena stećaka jeste “besmislena” potraga za konfesionalnom pripadnošću pokopanih, a rijetko kada se uzima u obzir da su to nadgrobni spomenici, koji govore mnogo i o drugim stvarima iz srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Brojnost stećaka sugerira, pojašnjava Filipović, kako to nisu bili nadgrobni spomenici vlastele i bogatih pojedinaca, nego veoma rasprostranjen način da se obilježi grob pokojne osobe.

“Stećci su nastali u periodu kada se Bosna ubrzano razvija. Trebalo je mnogo novca da se napravi i podigne jedan stećak, a njihova brojnost govori da nisu bili namjenjeni samo za najbogatije. I običan čovjek je mogao sebi priuštiti da njegovi nasljednici, nakon njegove smrti, podignu nadgrobni spomenik”, objašnjava Filipović.

Najpoznatija nekropola stećaka nalazi se u Radimlji pokraj Stoca, a motive sa stećaka, likovne ili epitafne, koristili su mnogi savremeni umjetnici, ne mogavši odoljeti ljepoti tih monumentalnih kamenih spomenika. Sada, kada su nekropole sa stećcima uvrštene na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine, zaštita originalnih lokacija na kojima se nalaze mora biti urađena po pravilima arheološke struke, što znači da nekropole moraju biti konzervirane, a zatim i prezentirane javnosti na pravilan način.

O stećcima se mora govoriti kao o jedinstvenom kulturnom blagu regije i baštini koja potencijalno može biti zanimljiva ljudima iz čitavog svijeta.

Izvor: Al Jazeera

Komentariši