Držat će nas zatvorenima na ovom pojasu i nastaviti polako nas gušiti narednih 15 ili čak 150 godina ako se svijet ne probudi i ne kaže ‘dosta’.
- Haidar EidHaidar Eid je vanredni profesor na Univerzitetu Al-Aqsa u Gazi.
Ovaj mjesec, kada razorna blokada Pojasa Gaze zvanično ulazi u 15. godinu, ponovo sam pročitao eksplozivni izvještaj Davida Rosea Bomba iz Gaze, da se podsjetim (kao da je moguće zaboraviti) kako su SAD i Izrael radili zajedno na tome da moju domovinu preobraze u ono što i najodomaćenije nevladine organizacije opisuju kao „najveći zatvor na otvorenom na svijetu“.
Priča, koliko god šokantna bila, zapravo je jednostavna. Početkom 2006, Bushova administracija u SAD-u ljubazno je „pozvala“ narod Gaze da izađe na birališta i izabere svoje predstavnike na izborima za zakonodavno vijeće. Iako su Palestinci iz Gaze mislili, kao što je uobičajeno na demokratskim izborima, da trebaju glasati za kandidate za koje vjeruju da bi najbolje predstavljali njihove interese, to nije bio slučaj – Washington je želio da glasamo u skladu sa njihovim i izraelskim, interesima, umjesto tog.
Tako su Palestinci odabrali „pogrešno“, barem u očima naših kolonijalnih ugnjetavača. Za ovu „grešku“ nas oštro kažnjavaju proteklih 15 godina.
Smrtonosna blokada koja nam je nametnuta jer smo izabrali Hamas pretvorila je Gazu ne samo u zatvor na otvorenom, već i u koncentracioni logor: u ovoj nekada prelijepoj enklavi, dva miliona ljudi, od kojih gotovo polovinu čine djeca mlađa od 15 godina, očajnički pokušavaju preživjeti bez sigurnog dotoka vode, hrane, struje i lijekova, čime se jasno krši međunarodni humanitarni zakon utjelovljen u ženevskim konvencijama.
U proteklih 15 godina, dok smo bili pod ovom srednjovjekovnom opsadom koja nas je pretvorila u zatvorenike u vlastitoj domovini, također smo izdržali četiri genocidna rata. Više od 4000 civila, uključujući veliki broj djece, nestalo je usljed izraelskog bombardovanja, samo zato što su rođeni u Gazi, to je bio njihov jedini zločin.
Dok su nas sistematski brutalizirali, sakatili i ubijali, međunarodna zajednica je samo dokono posmatrala – možda zato što većina nas nema ono što je potrebno (plave oči i svijetlu kosu) za njih da zaključe kako smo donekle „civilizovani“ i vrijedni ljudskog dostojanstva.
Opsada počela prije gotovo 30 godina
Naravno, život u Gazi nije bio mnogo bolji ni prije ove blokade.
U 2000. godini, prije početka Druge intifade, kada su mnogi vjerovali kako postoji relativni „mir“ u Palestini, naprimjer, moj san da započnem akademsku karijeru na Univerzitetu An-Najah u Nablusu, na Zapadnoj obali, ugušen je samo zato što sam stanovnik Gaze.
U to vrijeme, Izrael je dozvoljavao barem nekim Palestincima siguran prolaz između Gaze i Zapadne obale. Aplicirao sam za dozvolu, potkrijepivši svoj zahtjev nužnim dokumentima iz An-Najaha. Sedmicu kasnije mi je rečeno da je moj zahtjev odbijen – nikakav razlog nije dat.
Želio sam saznati, pa sam otišao na punkt Beit Hanoon (Erez) jedno jutro u 6 sati kako bih pokušao dobiti pristup spisima koje Shin Bet, izraelska unutrašnja sigurnosna služba ima o meni. Rečeno mi je da stanem u red i čekam na razgovor sa dužnosnikom Shin Beta koji mi može, a i ne mora reći zašto mi nije dozvoljeno da pređem na Zapadnu obalu. Čekao sam cijeli dan. U 17h, neko mi je rekao da idem, ne ponudivši mi nikakve informacije. Do danas nemam pojma zašto je moj zahtjev odbijen. I od tada ne mogu posjetiti Zapadnu obalu.
Dakle, opsada Gaze nije počela prije 15 godina. Nije čak počela ni prije 22 godine, 2000. kada sam pokušao dobiti taj posao na Zapadnoj obali. Počela je prije gotovo 30 godina, potpisivanjem Sporazuma iz Osla, a možda i prije tog. Izrael i njegovi moćni saveznici kao što je SAD, uvijek su nas, stanovnike Gaze vidjeli kao neprijatnost, višak stanovništva kojeg se trebaju riješiti na ovaj ili onaj način. Opsada koju trpimo proteklih 15 godina samo je najnovije poglavlje u nastojanjima našeg ugnjetavača da nas se otarasi.
Mrlja u ljudskoj historiji
Bivši američki predsjednik Jimmy Carter nije pretjerivao kada je rekao: „[Palestince u Pojasu Gaze] tretiraju više kao životinje nego kao ljude … nikada ranije u historiji nije velika zajednica na ovaj način napadana bombama i raketama a potom joj je uskraćeno pravo na obnovu“.
To rijetko priznanje naše situacije od strane američkog lidera bilo je, naravno, prije više od 10 godina, 2009. Od tada je naša situacija postala znatno gora. I nastavit će se pogoršavati.
Znam da će se situacija pogoršati jer Izrael javno i besramno steže naše lance. Krajem prošle godine, najavio je dovršavanje podzemne barijere duge 65 km oko Gaze opremljene stotinama kamera, radara i drugih senzora. Ovaj projekat navodno uključuje više od šest metara visoku „pametnu ogradu“ i njena pomorska barijera ima elektronske uređaje da detektuje infiltriranje vodenim putem i sistem oružja na daljinsku kontrolu. Izraelu su trebale tri i po godine da završi ovaj visokotehnološki dodatak našem zatvoru sagrađen sa više od 140 000 tona željeza i čelika.
Danas, kao i uvijek Izrael ima namjeru da izbriše, uništi i izazove nestanak Gaze i njenih stanovnika. Izraelci nas nisu doživljavali kao ljude koji imaju svoju moć i zavređuju dostojanstvo i slobodu prije 15 godina, a ni danas ne priznaju našu čovječnost. Mi smo njima tek neugodnost. Kako je pokojni izraelski premijer Yitzhak Rabin jednom otvoreno priznao, mobli bismo „potonuti u more“ što se njih tiče.
Nastavit će nas držati zatvorene u ovom pojasu i nastavit će nas polako gušiti narednih 15 ili čak 150 godina ako se svijet ne probudi i ne kaže „dosta“. Blokada Gaze predstavlja mrlju u ljudskoj historiji. Na ovu sramotnu godišnjicu, međunarodna zajednica ima obavezu da poduzme mjere i počne raditi što je nužno da se konačno otvore vrata našeg zatvora.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA
