Foto: Facebook
U posljednjoj devastaciji Partizanskog groblja može se, bez većih problema, prepoznati rukopis upravo onih koji su u devedesetima sistematski rušili sve ono što ih je podsjećalo da ovaj grad i ovu zemlju dijele s drugima, vjerujući da je brisanje i prekrajanje historije, ne samo moguće, nego da na to, sticajem okolnosti, imaju pravo. To pravo, u njihovom sistemu vrijednosti, nije samo simboličko, već proizilazi iz ovdje, izgleda, sasvim konkretnih i nikada zamrlih politika (neo)fašizma, po kojima se vlastiti (u ovom slučaju etnički) identitet može u potpunosti ostvariti jedino uništenjem drugog i drugačijeg.
Piše: Elvedin Nezirović
Kada sam jučer ujutro pročitao vijest o devastaciji mostarskog Partizanskog spomen-groblja, koja je ovaj put, za razliku od nekih ranijih, zaista bila zastrašujuća, prije svega po svom totalitetu, odmah sam se sjetio prošlosedmičnog intervjua proslavljenog Veležovog asa, Blaža Sliškovića, za beogradski Nedeljnik.
Da podsjetim, Baka je rušenje Staroga mosta pokušao opravdati njegovom tobožnjom ulogom u posljednjem ratu – navodno ga je Armija RBiH koristila za prenos oružja s jedne na drugu obalu grada – izbjegavajući da vidi ono što, izgleda, danas ne želi da vidi niko u hrvatskom političkom korpusu, iako je to ne samo očito, nego i nužno za političke procese koji bi se, prije svega, ticali trajnog pomirenja Bošnjaka i Hrvata na ovom prostoru: rušenje bogomolja i kulturno-historijskih spomenika – baš kao i etničko čišćenje, ubijanje i zatvaranje ljudi u logore ili pak sistematsko uništavanje privatne, nehrvatske svojine – bilo je dio vojne i političke strategije HVO-a i vlasti tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne u ostvarenju svojih ratnih ciljeva.
No, bojim se da do stvarnog i iskrenog pomirenja više nikome u ovoj zemlji nije stalo.
U posljednjoj devastaciji Partizanskog groblja može se, bez većih problema, prepoznati rukopis upravo onih koji su u devedesetima sistematski rušili sve ono što ih je podsjećalo da ovaj grad i ovu zemlju dijele s drugima, vjerujući da je brisanje i prekrajanje historije, ne samo moguće, nego da na to, sticajem okolnosti, imaju pravo. To pravo, u njihovom sistemu vrijednosti, nije samo simboličko, već proizilazi iz ovdje, izgleda, sasvim konkretnih i nikada zamrlih politika (neo)fašizma, po kojima se vlastiti (u ovom slučaju etnički) identitet može u potpunosti ostvariti jedino uništenjem drugog i drugačijeg.
Kreiranjem društvenih narativa koji negiraju i prekrajaju historijske činjenice, nastavlja se davno započeti proces historijskog revizionizma, čiji je osnovni cilj da sve naše današnje podjele i ratove preseli u prošlost, ali isto tako i da u javnom prostoru održava živima one politike i političke projekte koje je historija osudila na propast. Počev od Nezavisne države Hrvatske, čiji prvaci u Mostaru i danas imaju svoje ulice, pa do već spomenute Herceg-Bosne.
To je, onoliko koliko ja mogu vidjeti, osnova politike Čovićevog HDZ-a, stranke koja na sebi nosi krimen strašnih ratnih zločina, a koja za protekla tri desetljeća nije iskazala ni minimum pijeteta prema žrtvama. Bez toga nema ni pomirenja, niti nužne katarze.
Zato mi je priča o nekolicini nevaspitanih vandala koji nemaju pametnijeg posla nego da hodaju okolo i demoliraju kulturno-historijske spomenike, a koju je plasirao mostarski gradonačelnik, toliko naivno glupa da u nju mogu povjerovati samo oni koji su prespavali posljednjih trideset mostarskih godina.
I zato, usprkos svemu, i uvijek: Smrt fašizmu, sloboda narodu!
