Na lomaču s pristašama kompleksnosti!

Donatella Di Cesare

Autor Donatella Di Cesare

Na lomaču s pristašama kompleksnosti!

Foto: lastampa.it

Često se zaboravlja da riječ propaganda ne znači samo širenje, nego i konsolidiranje, fiksiranje. Sve treba biti svedeno na postrojavanje i fronte, svedeno na principe i dogme. Jao onome ko postavlja pitanja, iskazuje nesigurnosti! Jer propaganda patrolira, selekcionira i diskriminira. Tim više ako je, kao u ovom novom svjetskom ratu 21. stoljeća, namjerno militaristička.

Nije slučajno da svaki govor mora započeti – pod kaznom trajnog isključenja iz javnog prostora – sada već poznatim izvršenjem inkvizicijske presude: “Postoji agresor i napadnuti”. To je objektivna činjenica, “bazično razmišljanje”, koje mora biti priznato i prepoznato pred čitavim narodom, coram populo. Izvršenje inkvizicijske presude, po mogućnosti izgovoreno skrušenim tonom, jeste privremeni certifikat antiputinizma, odobrenje za mogućnost izražavanja u svijetu slobode govora. No ova propusnica ne traje dugo, pa je čak i samo jedno “zašto” ili “kako to” dovoljno da bi se završilo u ponovnom žigosanju ili na razne načine postalo metom ratnog bijesa.

Kvarenje javne debate u zapadnim demokracijama nije fenomen od danas. Već  ga je zamijetio Leo Löwenthal, predstavnik Frankfurtske škole, koji je oštroumno analizirao Ameriku pedesetih godina 20. stoljeća, gdje će nelagoda i dezorijentacija otvoriti vrata ne samo makartizmu, nego i usponu autoritarne desnice. U posljednje se vrijeme ovaj fenomen zaoštrio do te mjere da se govori o “velikoj regresiji” kako bi se ukazalo na brutalnost i grubost koje mahnitaju u javnoj sferi. Internetski mjehur nije razlog tome, ali doprinosi otvorenoj mržnji, fantazijama o nasilju, nepristojnim uvredama.

Rat je – kao što znamo – detektor. Između ostalog, objelodanio je, čak i više od pandemije, ovu regresiju koja podriva demokraciju, riskirajući da je izbriše. Već sama želja da se uspostavi začetak, da se fiksiraju principi jeste shematsko nasilje. Bolje je, onda, ako je sasvim svejedno kako stoji stvar s neproničnim Zlom. “Putinovo nasilje koje dolazi s neba…” Postoji jedan koji je poludio, sumanut čovjek, luđak ili – a propagandno je isto – tiranin, diktator, koji je odlučio promijeniti smjer ljudske povijesti, njezine veličanstvene sudbine. Jao onome ko preispituje taj princip, ko ide dalje, gledajući kontekst, pokušavajući istražiti uzroke. To je opasno, štoviše sumnjivo i nepouzdano, gotovo već popuštanje zlu, kompromis s neprijateljem. Ne vraćajmo se u ko zna koje vrijeme! S potpunom spokojnošću može se zanemariti “ostalo”, jer ono što je važno jeste samo osjećati se da si u pravu. Postoji zlo i dobro, autokrat i demokracije, represija i sloboda. Zahvali što si s ove strane, jer bi s druge strane već bio u zatvoru. I zato šuti! Prestani postavljati dosadna pitanja i priznaj objektivnu činjenicu koja je u sintezi: A je napao B. Tačka. Drukčije rečeno: veliki se obrušio na malog. I svi mi ne možemo da ne budemo uz ovog potonjeg.

U ovoj novoj koncepciji povijesti koja je, za inat Hegelu, dobro prilagođena regresivnom žaru, nema apsolutno ništa za razumjeti. Postoji samo usklađivanje s ratnim poretkom, favoriziranim ideološkim shemama. Ne bismo željeli da ljudi raspravljaju o uzrocima svjetskog rata u srcu Evrope, da ih stvarno saznaju! U najboljem slučaju može se ubaciti par usporedbi kako bi se osjetilo olakšanje: Putin = Hitler, ukrajinski borci = talijanski partizani itd. Nije važno ako priča nije priča iz dvadesetog stoljeća, ako nuklearna sila mijenja samo značenje rata. Živjela mentalna lijenost začinjena zlonamjernošću. Pojednostavljenje nasrće i na sagovornika koji je ipak u krivu i stoga se mora a priori delegitimirati. Ni ovdje se nema što razumjeti. U najboljem slučaju bit će riječ o nekom ljevičarskom ekvidistantisti. Govori gluposti i zbija šale. Zaslužuje sarkazam, porugu, ako ne i prezir, mržnju, agresiju. Već se dugo antiintelektualna zloba nije pojavila u tako ekstremnom obliku. Možda čak ima i onih koji oplakuju “intelektualce prošlosti” i zato što nisu tu kako bi nas uznemiravali.

U svemu tome ne iznenađuje da je čak i “kompleksnost” bila na meti i da je doista postala stigmom. Kao da se radi o beskorisnoj vježbi ili konfuziji koja služi za izgovor. Ipak, znamo da je jedna od velikih opasnosti danas, naprotiv, pojednostavljenje, prečac (poput zavjereničkog) da se dođe do dna svijeta koji je teško protumačiti. Više nije priroda ta koja je nepronična, nego nam je sada ljudska povijest sve zagonetnija. Linija pripovijesti je prekinuta. Otuda tjeskoba za budućnost koja nikada nije bila tako neizvjesna. No reakcija ne može biti reakcija onih koji su nostalgični za čitljivošću prošlosti. Nikada kao sada nije nam potrebno ono što nas je zapadnjačka tradicija učila: od pitanja Sokrata, koji je, upravo čuvajući demokraciju, dovodio u pitanje izvjesnosti svojih sugrađana, do sumnje Marxa, Nietzschea, Freuda, što znači manje lažne svijesti, više razboritosti. Proučavanje, tumačenje, prosuđivanje temelj su demokracije. Nisu dovoljni samo stručnjaci, koji uostalom nikad nisu neutralni, inače bi svi građani bili lišeni odgovornosti u političkim izborima – kao što je slanje oružja – koji ih se izravno tiču. Umjesto toga, potrebna su pitanja, a još više ako su uznemirujuća, jer nam pomažu promijeniti perspektivu, vidjeti ono što se događa iz novog ugla promatranja, možda i pronaći izlaz iz zamke.

Kompjuter je kompliciran mehanizam; neko ga je dizajnirao i otvarajući ga možete vidjeti ispreplitanje dijelova. Ljudska je povijest, naprotiv, kompleksna, jer djeluju mnoge dimenzije. Primjena A – B sheme je groteskna. Nečitljivost svijeta, o kojoj je govorio Hans Blumenberg, sada je svima pred očima. Pozivanje “na oružje”, ograničavajući se na stavljanje kacige na pamet, kao što to neki rade, doista ne koristi. Ne trebaju nam naočnjaci, nego otvorena konfrontacija, kritička debata, javni interpretativni prostori. To su zapadne demokratske vrijednosti.

Mi pristaše kompleksnosti nastojimo se pobrinuti za njih u ovom ozbiljnom trenutku u kojem se traže samo empatične privrženosti ratu. Sloboda misli je pravo na složenost. Također pravo da se razumije zlo, da se ono dekonstruira, a pritom ne opravdava. Naravno, tada prepoznajemo i priznajemo da smo, unatoč svemu, vrlo nesavršene pristaše kompleksnosti, nedovoljno budni, da nismo uvijek kadri razumjeti. Ali da je bilo više pristaša kompleksnosti koji bi preispitivali razloge i povode, možda bi se neki od ratova koji se odvijaju mogli izbjeći.

Preveo s italijanskog Mario Kopić.

Donatella Di Cesare, Armiamoci e al rogo i“complessisti”! Il Fatto Quotidiano, 31.3.2022.

Komentariši