Arapska saradnja kao moguće rješenje za budućnost cijena nafte

Svjetska ekonomska kriza koja je rezultat ruskog rata protiv Ukrajine još uvijek nije potaknula nikakve manifestacije arapske solidarnosti, piše autor.

Kratkoročne procjene uglavnom ukazuju na to da je teško izbjeći ovisnost o ruskom izvozu nafte i prirodnog plina (EPA)

Abdelhafez Elsawi 01 Apr 2022

Nakon više od mjesec krize zbog ruskog rata u Ukrajini, međunarodna tržišta nafte i dalje su izložena nestabilnosti. Najočitija manifestacija ovog stanja je oscilacija cijena, između rasta i pada, što zbunjuje kreatore budžeta u državama i kompanijama u pogledu cijena energije i koliki će biti njeni troškovi prilikom određivanja cijena roba i usluga.

U kontekstu prijetnje Rusije da će naplaćivati izvoz nafte samo u rubljama, te evropskih i američkih sankcija koje paraliziraju finansijske mogućnosti Rusije, zaustavljen je rad i jednog od najvažnijih naftovoda preko Kaspijskog mora, kojim se nafta iz Kazahstana i Rusije isporučuje u Evropu.

Ovaj prekid je doveo do rasta cijena nafte na više od 120 dolara po barelu u četvrtak, 24. marta. Stručnjaci predviđaju da će, ako se nastavi prekid transporta kaspijskim naftovodom, cijene nafte skočiti na 150 dolara po barelu.

Procjenjuje se da se ovom linijom godišnje transportira oko 67 miliona tona nafte. Kao razlog za obustavljanje rada naftovoda i dalje se navode nepovoljni vremenski uslovi, međutim, ako se kasnije ispostavi da je došlo do namjernog prekida rada naftovoda, u kontekstu upravljanja sukobom između Rusije, s jedne, i Evrope i Amerike, s druge strane, situacija na tržištu nafte će biti drugačija i mogla bi dovesti do ozbiljnog rasta cijena, a neki procjenjuju da će doći do skoka od 300 dolara po barelu.

Može li se pronaći alternativa za rusku naftu?

Kratkoročne procjene uglavnom ukazuju na to da je teško izbjeći ovisnost o ruskom izvozu nafte i prirodnog plina, koji se procjenjuje na pet miliona barela dnevno, posebno dok traje zimska sezona, a Evropa se konkretno oslanja na ruski plin, bilo za domaću potrošnju, bilo za snabdijevanje industrije i drugih privrednih sektora.

Međutim, u svjetlu trenutnog sukoba, obje strane pokušavaju ostvariti svoje ciljeve. Iako je ekonomski trošak nešto što se treba uzeti u obzir, on nije jedina stvar koja utječe na tok dešavanja. Situacija se može opisati kao “rat za slamanje kostiju”, jer se Amerika i Evropa mogu, makar i nakratko, suzdržati od eskalacije s Rusijom, kako bi imale koristi od ruske nafte i plina u najvećoj mogućoj mjeri, a zatim da pređu na alternative, iako uz veće troškove zbog kratkoće roka, s obzirom na troškove transporta.

Količine koje predstavlja ruski udio na tržištu nafte mogu nadoknaditi i Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). Međutim, dvije države imaju političku agendu sa Bidenovom administracijom i čini se da žele riješiti tu agendu u svjetlu trenutnih okolnosti. Dvije zemlje bi, u drugačijim okolnostima, nadoknadile nedostatak količina na tržištu i doprinijele značajnom smanjenju cijena. Saudijska Arabija je izjavljivala da je nafta ekonomska roba koju ne treba koristiti u političke svrhe i da cijene nafte trebaju odražavati interese obje strane, proizvođača i potrošača.

No, Putinova odluka da se izvoz ruske nafte u Evropu plaća u rubljama, a ne u eurima, i davanje roka od sedmicu dana za sprovođenje ove odluke, mogla bi potaknuti Evropu i Ameriku da ubrzaju aktiviranje druge alternative, između ostalog, da se usmjere prema Saudijskoj Arabiji i UAE-u kako bi se povećale količine koje te dvije zemlje izvoze na međunarodno tržište, posebno u Evropu, i time spasile situaciju.

Amerika i Evropa će srednjoročno i dugoročno raditi na povećanju izvoza nafte iz drugih područja, poput Venecuele, Irana i drugih, nakon ukidanja sankcija tim državama i osiguravanja investicija koje će garantirati povećanje njihove proizvodnje i količine koja se izvozi u inostranstvo.

Hoće li Amerika i Evropa dozvoliti da eksplodiraju cijene nafte?

Amerika i Evropa bi također mogle usmjeriti energiju na smirivanje političke i vojne situacije u arapskoj regiji, u Libiji i u Iraku, te pripremiti uslove za povećanje proizvodnje i izvoznih količina. Međutim, sve to iziskuje određeno vrijeme i osiguravanje investicija.

Dakle, moguće je kompenzirati ruski udio na tržištu nafte, bez obzira na značaj koji on ima, međutim, to ima svoju cijenu. Putinova odluka da preispita cijene nafte može se opisati kao mač sa dvije oštrice, jer može omogućiti Rusiji da povrati vrijednost svoje domaće valute, te da dobije važnu rundu u sukobu sa Amerikom i Zapadom. U isto vrijeme, može dovesti do daljeg ekonomskog kolapsa, što bi moglo potkopati Putinov ostanak na vlasti.

Rusija bi imala velike gubitke u slučaju da Evropa i Amerika u potpunosti odustanu od ruske nafte. Prihodi od ruske nafte čine više od 50 posto prihoda državnog budžeta, te oko 16 posto vrijednosti BDP-a i oko 70 posto ruskog robnog izvoza.

Procjene prema kojima se očekuje da će cijena nafte ići do 300 dolara po barelu očito su zasnovane na tome da će doći do nastavka i eskalacije sukoba. No, hoće li Amerika i Evropa dozvoliti da eksplodiraju cijene na tržištu nafte? Odgovor na ovo pitanje je jasan: scenarij po kojem bi cijena nafte dostigla 300 dolara po barelu bio bi katastrofalan i narušio bi ekonomiju Amerike i Evrope, pa čak i cjelokupnu globalnu ekonomiju, a imao bi i katastrofalne posljedice, poput širenja siromaštva i nezaposlenosti.

Shodno tome, Amerika i Evropa bi mogle prihvatiti neke ruske uslove da preguraju ostatak zimske sezone i dok se ne pronađu alternative za rusku naftu. Međutim, mala je vejrovatnoća da će se dozvoliti upravljanje konfliktom na način da cijena nafte dostigne 300 dolara po barelu, imajući u vidu katastrofalne posljedice koje bi to imalo na globalnu ekonomiju općenito, a posebno na Evropu i Ameriku.

Arapska saradnja je nužna

S druge strane, naftno bogatstvo koje imaju Arapi čini 25 posto svjetskog izvoza, pored toga da posjeduju ogromna nalazišta dokazanih rezervi nafte i plina. Međutim, svjetska ekonomska kriza koja je rezultat ruskog rata protiv Ukrajine još uvijek nije potaknula nikakve manifestacije arapske solidarnosti, pa čak ni održavanje sastanaka ili konferencija na kojima bi se dogovorilo kako se nositi s negativnim posljedicama ove krize.

Nema sumnje da će arapske države izvoznice nafte (šest zaljevskih država plus Irak, Libija i Alžir) imati koristi od nastavka ove krize zbog povećanja svojih prihoda od izvoza nafte, ali to je samo jedan pozitivni aspekt. Ove države će morati potrošiti dio ostvarenih prihoda imajući u vidu visoku stopu globalne inflacije, budući da arapske izvoznice nafte veliki dio svojih potreba uvoze iz inostranstva.

Još jedna mračna strana ovog pitanja u arapskoj regiji odnosi se na arapske države koje uvoze naftu, jer se time pogoršavaju njihovi ekonomski problemi zbog dva razloga: prvi su povećanje troškova uvoza energije, a zatim i povećanje troškova za uvoz ostale robe.

Osim toga, neke zemlje koje se oslanjanju na prihode od turizma bit će jako pogođene, jer mnogi turisti širom svijeta preispituju svoje mogućnosti u svjetlu globalne krize, te otkazuju putovanja, s obzirom na nove ekonomske okolnosti.

Najmanji oblik arapske saradnje koji je sada potreban bio bi da zemlje proizvođači nafte daju udio nafte i gasa po niskim cijenama arapskim zemljama uvoznicama nafte. Time bi se ublažile njihove muke koje će se odraziti na veliki dio stanovništva u ovim zemljama, dovodeći ih do siromaštva i nezaposlenosti.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE EKONOMIJA

POPULARNO

Komentariši