Bursać: Herojska Tuzla uz Ukrajinu i sramota putinovske Banje Luke

Biti danas u Tuzli i pružiti podršku Ukrajin i ukrajinskom narodu bila je ljudska dužnost; biti sa druge strane, u Banjoj Luci, predstavlja najveću sramotu.

12 Mar 2022

Pravo pitanje je šta su okupljeni Banjalučani podržavali?, piše autor (Anadolija)

Danas je Tuzla bila centar civilizovanog svijeta. Za one koji ne znaju, Grad Tuzla, Forum građana Tuzle i Memorijalni centar Srebrenica – Potočari danas su organizovali na Trgu Slobode u Tuzli skup podrške Ukrajini, miru u Evropi i Bosni i Hercegovini.

Na skupu podrške, prije svega ukrajinskom narodu, pred više hiljada ljudi, mogli smo svjedočiti kako Grad Heroj, a to Tuzla jeste, na savršen način percipira i osuđuje nabujalo fašističko zlo, ovaj put ogrnuto u ruske uniforme, koje se ponovo nadvija nad Evropom.

I ne, govornici u ovoj situaciji i nisu toliko važni. A bilo je ljudi koji su iz Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Širokog Brijega, Novog Sada, Zagreba… došli da svojom riječju i djelom stanu iza podrške narodu Ukrajine.

Grad Heroj za zemlju heroja

Kažem, govornici su u drugom planu zato što je Tuzla ovdje pokazala kako se visoko podignutim pesnicama, kako se glasom i stavom, jasno i glasno kaže NE ruskoj okupaciji Ukrajine. I svi kao jedan stajali su pod suncem Grada soli i svi kao jedan su kazali – STOP agresiji.

To je ono sa čim se svaki građanin Bosne i Hercegovine može ponosti. Tuzla jeste bila dio svijeta danas, ali je Tuzla bila reprezent cijele zemlje.

Da li baš cijele?

Možda je to suviše optimistično.

Na samo nešto više od dva sata vožnje, na zapadu, u Banjaluci, dešavo se sramni miting podrške Rusiji. Tokom sat vremena trajanja skupa, oko 300 okupljenih rusofila slušalo je rusku muziku i zabavljalo se psujući Evropu i civilizovani dio svijeta. Zapravo, pravo pitanje je šta su okupljeni Banjalučni podržavali? Ubijanje ukrajinske djece? Granatiranje bolnica i porodilišta? Protjerivanje blizu tri milona ljudi? Raketiranje kuća, škola, vrtića…?

Tuzla je pokazala kako se visoko podignutim pesnicama jasno i glasno kaže ‘ne’ ruskoj okupaciji Ukrajine (Anadolija)

Ili sve to zajedno.

Po količini rusofilije, preciznije putinofilije, čini se da su uživali u svakoj Putinovoj nakaradnoj aktivnosti.

Iza sramnog skupa stoji Udruženje Srpsko-ruski most, onda udruženje Srpski narodni pokret “Izbor je naš”. A ovoj sramoti su prisustvovali ministri u Vladi Republike Srpske iz Socijalističke partije Duško Milunović i Petar Đokić koji je i lider SP-a. Valjda da pokažu kako njihov tobožni socijalizam jedino ima veze sa putinizmom i staljinizmom. I uspjeli su.

Ima li poruka sa ovog vašara nacioalista i neofašista? Ima, a bolje da nema.

Tako Zdravko Močević iz Udruženja “Srpsko-ruski most”, između svih ostalih nebuloza, kaže i ovo: “Zašto udruženja evropskih novinara zabranjuju ruske kanale? U znak solidarnosti sa nacističkom Ukrajinom u Evropi se ne može čuti glas novinara iz Rusije. Je li to Evropa?“

Priča o ‘nacističkoj Ukrajini’

Prvo, najbitnije Rusija je ne samo zabranila svjetske medijske kuće, nego i društvene mreže, one najveće, a onda njeni sužnji telale o “slobodi medijske riječi“. Ne samo licemjerno, nego i poremećeno. No, prava srž stvari se krije u omiljenoj rusofilskoj gatalici, nabrajalici koja glasi “nacistička Ukrajina“. Dakle, zemlja i narod koji se brane od fašista postaju u tom srpsko-ruskom alogičnom narativu nekakvi nacisti. Nije nego! Valjda su Ukrajinci trebali leći pod gusjenice ruskih tenkova, pa bi sve bilo u redu.

Odista, konačan cilj ove Putinove akcije možda se nabolje prelama kroz želje, čestitke i pozdrave satelita na terenu, a među njima su i maskote nekakvog Donjecka i Luhanjska u Banjaluci. A to je jednostavno spaljena ukrajinska zemlja bez stanovnika. Kao onomad Hitler, kao što je i Milošević imao namjeru u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, izgleda je po Putinu i sljedbenicima najbolje da se ljudi isele ili pobiju, pa da zemlja pripadne osvajačima. Eto, to je čitava mudrost, filozofija i opasnost onih koji stoje iza te nakaradne ideje zla.

O razmjerama putinovskog ludila možda najbolje svjedoči izjava lokalnog banjalučkog pjesnika Zorna Kostića, koji, između ostalog, izgovara i ovaj nonsens, opisujući “intervenciju“ kao tepa ruskoj agresiji:

“Ta intervencija je, po mom mišljenju, bila neminovna, neizbježna, ne samo da je branila sopstvenu teritoriju Rusija. Nego je branila narod u Ukrajini, ne samo ruski, nego onaj dio naroda Ukrajine koji se nije nacifikovao i koji sada služi nacistima kao taoci u opsjednutim gradovima.“

Računica je jasna, više od 80 ubijene djece samo po zvaničnim podacima su nacisti. Dijete, ali nacista. Jer, po Kostiću, sasvim siguno bi dijete bilo živo samo da je ruski soldat procijenio kako je denacifikovano. Ovako, ko ga šiša, ubijmo dijete. Onda su tu i desetine milona Ukrajinaca koji pružaju otpor Rusima, pa ih raznose Putinove granate, jer samo se nacista po ovoj umobolnoj logici opire pravičnoj ruskoj čizmi. Tu je i tri milona izbjeglica, pogađate, nacističkih. Jer, što bi iko bježao od ruskih minobacačkih i raketnih sijača smrti ako nisu nacisti…? Sve u svemu, razumjeli ste, većina Ukrajinaca, zajedno sa tek rođenim bebama i trudnicama, su nacisti, inače ih Rusi ne bi dirali.

Suludo, nego šta!

Ima li išta dobro u ovoj dolini sramote, plača i suza koja se nekada zvala šeher Banjaluka, grad na Vrbasu?

Pa, možda i ima.

Putinofili po naredbi ostali kući

Eto, za razliku od Tuzle, gdje je podršku Ukrajini, miru i civilizaciji dalo 5.000-6.000 ljudi, u Banjaluci su rusofili, uz pomoć “Noćnih vukova”, nakupili tek 300 sluđenih duša. I odmah da se razumijemo, nije to zbog niske stope rusofilije, a ne, to je zbog Dodikove direktive da se malo “stane na loptu“. U tom “stajanju na loptu“, samo Milorad Dodik nastoji izvući svoju političku kožu od međunarodne zajednice. Sve ostalo je njemu ionako nebitno.

Pa treba kazati, da dobro je, skup je bio minorno opskurno okupljanje, ali da nije Dodikove oportune prevrtljivosti, mnogi koji su danas ostali kod kuće po direktivi u Banjaluci izašli bi i naklonili se ruskoj agresiji, kao što su se onomad prvo divili Miloševićevoj, pa aktivno učestvovali u Kardžićevoj. Princip je doslovno isti, sve ostalo su ratne nijanse.

Da rezimiramo: biti danas u Tuzli bila je civilacijska obaveza. Biti sa druge strane, u Banjaluci, na sramom skupu podrške Rusima i njihovoj agresiji, predstavalja društvenu tragediju kroz koju ovaj grad prolazi tri desetljeća. Eto, to je suština i to je sva razlika!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Dragan BursaćDragan Bursać je profesor filozofije, kolumnista i novinar.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE PIŠE

POPULARNO

Komentariši