Srbi, Rusi, Bjelorusi: Prijetnja ukrajinskim scenarijem u BiH

Mnogo je elemenata u Putinovoj invaziji na Ukrajinu koji oživljavaju užasne prizore i potisnute traume nastale tokom nasrtaja JNA na Hrvatsku i BiH.

08 Mar 2022

Grupa građana u centru Sarajeva protestuje protiv ruske agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. (EPA)

Velik broj građana Bosne i Hercegovine ovih dana, osim iskrene sućuti s ukrajinskim narodom, prolazi teška i traumatična sjećanja zabrinuto gledajući prema budućnosti. Mnogo je elemenata u Putinovoj invaziji na Ukrajinu koji, i protiv volje, oživljavaju užasne prizore i potisnute traume nastale tijekom agresije JNA i srpskih paravojnih formacija na Hrvatsku i BiH tijekom rata devedesetih.

No, za razliku od hrvatskih građana, koji nemaju razloga osjećati ništa veću prijetnju od daljnje eskalacije sukoba i teritorijalnog širenja rata no što ju osjećaju građani bilo koje druge europske zemlje članice NATO pakta i Europske unije, Bosanci i Hercegovci svih ovih trideset godina znaju da rat devedesetih još uvijek nije završio. Politički predstavnici istočnih i zapadnih susjeda, koji se s lažnim osmijehom i figom u džepu zaklinju u svoju dobronamjernost i dobrosusjedske odnose, kontinuirano potkopavaju mir i stabilnost sinkronizirano sa stalnim prijetnjama odcjepljenjem i osamostaljenjem Republike Srpske.

Isto lice dvije agresije

Ruska je agresija na Ukrajinu, kao i srpska na BiH, počela vrlo tipično, gotovo kao po kakvom vojnom priručniku, jačanjem osjećaja ugroženosti, buđenjem nacionalizma, etničkom homogenizacijom, ratnom propagandom i dehumanizacijom “neprijatelja”. Predsjednik Ruske Federacije danas govori o Ukrajini kao o “komunističkoj izmišljotini”, a o Ukrajincima kao o “izmišljenom narodu”. Na isti su način Radovan Karadžić i Ratko Mladić prije trideset godina objašnjavali kako Bošnjaci ne postoje, nego da je zapravo riječ o poturčenim Srbima koji su prihvatili islam napustivši vjeru svojih predaka.

Vojnu intervenciju Putin opravdava izmišljenom ugroženošću ruskog naroda od strane ukrajinskih “nacista”. Nije li na isti način Slobodan Milošević govorio o (realno nepostojećoj) ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu poručujući kako “niko ne sme da ih bije”? Bio je to uvod u okupaciju dijelova Hrvatske i BiH te stvaranje paradržavnih tvorevina Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Podsjećanje na stare rane i velika stradanja Srba u Jasenovcu, bili su emotivni okidač za izazivanje osjećaja straha i etničku homogenizaciju.

Mala je razlika između Putinove i srpske ostrašćenosti velikim carstvom, ono kod Putina zauzima područje bivšeg Sovjetskog Saveza, dok “srpskom svetu” nije moguće posve jasno ocrtati granice budući da svi Srbi imaju pravo živjeti u jednoj državi, kako nam je to u aprilu 2021. objasnio srpski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin. I nije slučajno što ruska i srpska vanjska politika pokazuju jasne podudarnosti budući da je srpska tek Putinova produžena ruka i pijun njenih globalnih interesa.

Značaj NATO-a

Ono što donekle ohrabruje jest činjenica da je NATO jamac Daytonskog sporazuma što znači da ima mandat osigurati mir u BiH. U kontekstu toga, iako BiH nije članica saveza, NATO u svakom trenutku može vojnom intervencijom zaustaviti bilo kakav ruski ili srpski (što, u neku ruku, dođe na isto) pokušaj cijepanja zemlje radi osamostaljenja Republike Srpske ili njenog pripojenja takozvanom “srpskom svetu”.

Teško je i zamisliti kako se osjećaju vojvođanski Hrvati ili sandžački Bošnjaci, pa i Bošnjaci u Banjaluci, gledajući skupove podrške Putinovoj agresiji uz izvikivanje “Srbi, Rusi, Belorusi”, ili već uobičajenog “Nož, žica, Srebrenica”. Dok se cijeli demokratski svijet, kao rijetko kad u novijoj povijesti, solidarizirao s patnjom Ukrajinaca uz divljenje zapanjujućoj hrabrosti hiljada ruskih građana koji svakog dana beskompromisno protestiraju da bi osudili rusku invaziju znajući da time riskiraju vlastiti život ili bar slobodu, velik broj srpskih građana ne samo da podržava zločinca, već se identificira s njim. Takav izbor ne ulijeva nadu. Zato bi ubrzani prijem BiH u euroatlantske integracije bio jamac stabilnosti i bar donekle omogućio miran san.

Bivši visoki predstavnici Valentin Inzko i Christian Schwarz-Schilling su, strahujući da bi ruska agresija mogla ohrabriti Dodika i/ili Vučića da isprovociraju novi rat u BiH ili na Kosovu, uputili apel predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen tražeći “brzo i nebirokratsko” primanje BiH u članstvo EU. Od NATO saveza traže snažno jamstvo za sigurnost građana BiH “da neće biti ostavljeni na cjedilu, kao prije trideset godina” podsjećajući na obavezu čuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, neovisno o tome što BiH nije članica saveza. Zato zahtijevaju slanje NATO trupa na Brčko-koridor i granicu sa Srbijom.

I hrvatski predsjednik, Zoran Milanović 1. marta je službeno podržao prijedlog osam država članica EU (Litve, Latvije, Estonije, Slovenije, Češke, Slovačke, Poljske i Bugarske) za hitnu dodjelu statusa kandidata Ukrajini uz otvaranje procesa pregovora, te osobno zatražio da hitnom procedurom taj status dobiju i BiH i Kosovo. Na sjednici Parlamenta BiH posvećenoj agresiji na Ukrajinu održanoj 4. marta, Predrag Kojović je pozvao na poduzimanje što hitnijih koraka za pristup BiH Europskoj uniji. Predložio je formiranje radnog tijela koje bi činili predstavnici svih klubova, a koje bi podnijelo hitnu aplikaciju za dobivanje statusa kandidata za EU. I predsjednik SDP-a BiH, Nermin Nikšić je 5. marta uputio otvoreno pismo grupaciji Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Europskom parlamentu u kojem napominje kako je Milorad Dodik, koji otvoreno osporava državni suverenitet, negira genocid u Srebrenici i slavi osuđene ratne zločince, “nakon posljednje sjednice Predsjedništva BiH otvoreno zaprijetio ukrajinskim scenarijem u BiH i provođenjem u djelo separatističkih ambicija”. Zato ih poziva da poduzmu hitne aktivnosti kojima bi se osiguralo bezuvjetno pristupanje BiH Europskoj uniji, kao i da podrže nametanje najstrožih sankcija Miloradu Dodiku, njegovim saveznicima i režimu u Republici Srpskoj. Na kraju pisma upozorava da je to jedina opcija koja bi mogla spriječiti da BiH doživi sudbinu Ukrajine.

Kako onemogućiti potkopavanje BiH?

Punopravno članstvo u Europskoj uniji i NATO paktu konačno bi onemogućilo svako daljnje potkopavanje teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta BiH. Za primanje bilo koje nove države u članstvo EU potrebna je jednoglasna odluka svih država članica. Postupak počinje podnošenjem zahtjeva za članstvo. Nakon toga, Europska komisija treba proučiti zahtjev te objaviti svoje mišljenje. Na kraju se o kandidaturi izjašnjavaju sve države članice. Da bi država bila primljena njihovo izjašnjavanje mora biti jednoglasno pozitivno. Kad je riječ o Ukrajini, predsjednik Volodimir Zelenskij već je izrazio namjeru službenog podnošenja zahtjeva za članstvom. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen iskazala je svoju podršku rekavši da su “Ukrajinci jedni od nas”.

BiH je zahtjev za članstvom službeno podnijela 15. februara 2016. iako status “potencijalnog kandidata” ima još od 2003. godine. Pregovori su počeli 2005. da bi 16. juna 2008. bio potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Očekivalo se tada da bi BiH već početkom 2009. mogla službeno postati zemlja kandidat. Međutim, stupanje Sporazuma na snagu je odgođeno do 2015. budući da BiH nije ispunila prihvaćene obaveze. Nakon što su napokon poslani odgovori na Upitnik o pristupanju u članstvo i dodatna pitanja, 29. maja 2019. Europska komisija je odgovorila na Upitnik pozitivnim mišljenjem.

Kad je riječ o pristupanju NATO savezu, postupak je počeo još u decembru 2006. potpisivanjem Partnerstva za mir. Sljedeće godine BiH i NATO su potpisali Sporazum o sigurnosnoj suradnji, a 2008. Individualni partnerski akcioni plan. Uslijedila je najava ministra odbrane Selme Cikotića i ureda Misije NATO-a u Sarajevu da bi BiH mogla ostvariti članstvo do 2011. godine. Bošnjački član Predsjedništva Haris Silajdžić je 2. oktobra 2009. najavio službenu prijavu za Akcijski plan za članstvo (MAP) s kojim se NATO 2010. složio, ali uz uvjet prijenosa registracije 63 vojna objekta s lokalnog nivoa na centralnu vlast, čemu se Republika Srpska usprotivila. Iako ni 2018. još uvijek nije završen proces registracije nepokretne vojne imovine i njenog definiranja kao vlasništva države, NATO je odobrio aktiviranje Akcionog plana za članstvo i pozvao BiH da dostavi Godišnji nacionalni program. To se, međutim, pokazalo neizvedivim zbog veta Milorada Dodika, koji je 19. novembra 2019. ipak potpisao slanje ANP-a (Programa reformi) u Bruxelles, ali se nakon potpisivanja usprotivio usvajanju ANP-a, čime je ponovno onemogućio nastavak procesa. Krajem januara 2020. NATO savez je obznanio da je BiH u MAP-u, da bi krajem februara 2021. Vijeće ministara BiH usvojilo Program reformi za NATO te je donesena odluka o formiranju komisije za suradnju s NATO-om.

U kojoj je mjeri članstvo u NATO savezu faktor stabilnosti i sigurnosti na prostoru zapadnog Balkana, najbolje vidimo iz nedavnih zbivanja u Crnoj Gori. S priličnom sigurnošću možemo zaključiti da Crne Gore više ne bi niti bilo da nije članica NATO pakta budući da je srpska politika, u suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Crnu Goru proglasila srpskom državom, Crnogorce i njihov jezik izmišljenima, a Crnogorsku pravoslavnu crkvu nepostojećom. Nije li zato sad pravi trenutak da se, u situaciji kad Rusija prijeti svjetskom miru, u hitnoj proceduri ubrza postupak pridruživanja Bosne i Hercegovine EU i NATO savezu, te tako napokon zavlada mir na prostoru bivše Jugoslavije?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Vesna RajnovićVesna Rajnović je profesorica filozofije i diplomirana indologinja, zaposlena u dvije riječke gimnazije u kojima predaje filozofiju i etiku. Kolumnistica platforme Analiziraj, povremeno piše i za portal Tačno.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE PIŠE

POPULARNO

Komentariši