Pobratimstvo balkanskih ljubitelja Putina

Divljenje Putinu u suštini proizlazi iz straha, nema tu nikakvih veza s pravdoljubivšošću i slobodoljubivošću – samo sklonost autoritarnosti i to onoj posve ogoljenoj, piše autor.

31 Mar 2022

Putin je postao simptom ovdašnjih loših političkih praksi i težnji jednostavnim rješenjima koja su uvijek krajnja i radikalna, koliko god na površini bila uspješna u zaštiti nacionalnih interesa, piše autor (EPA)

Kada je prije mjesec i nešto dana Rusija udarila na Ukrajinu ne bi li je tenkovima i raketama “denacificirala i demilitarizirala” po Facebooku su mi počele iskakati čudne objave ostavljajući me zgranutog. Jedan znanac je bez puno objašnjavanja napisao: “Slobodno me skinite s liste prijatelja, ali ja sam za Putina”.

Dok su projektili pogađali ukrajinske gradove drugi se oglasio napisavši kako se “svatko treba zapitati je li Putin imao izbora”. Treći je slavio “buduću pobjedu nad zapadnim imperijalizmom”. Četvrti se, pak, divio pokeraškoj hladnokrvnosti ruskog vođe koji “uvijek igra tri poteza ispred svojih neprijatelja” i s Kinom će izgraditi novi i “pravedniji” svjetski poredak.

Dok su, kažem, granate razarale ukrajinske gradove i ubijale njihove stanovnike, dok su stotine tisuća izbjeglica hrlili prema granici, a prizori stradanja i patnje oživljavali tmurna sjećanja na ovdašnje ratove devedesetih, imao sam dojam da – barem u virtualnom svijetu – družba domaćih putinoljubaca biva sve veća. Istinabog, kako se nesuđeni ruski “blitzkrieg” u Ukrajini oduljio, nekima od njih ipak se uključiše moralni alarmi.

Klicanje i klik(t)anje ruskom vođi

Mjesecima i godinama prije nisam bio zapanjen tim mnoštvom koje je na ovim prostorima klicalo ili bar po portalima i društvenim mrežama klik(t)alo ruskom predsjedniku. No, zapanjuje me koliko je to mnoštvo proteklih tjedana i dana ostalo uvjereno u ispravnost Putinovih postupaka u Ukrajini i poteza njegovih vojskovođa čak i kada im je vojska zaglibila u tamošnjim prostranstvima. Jer, kao, oni uvijek imaju neki tajni taktički potez koji će izvući iz rukava pa će se isti za 20-30 godina izučavati na prestižnim vojnim akademijama… ako dotada više bude svijeta.

Jedino čvrsto što Putin ima u rukama su plinske cijevi i nuklearne bojeve glave. Ovo drugo i on i njegovi pobočnici već su u nekoliko navrata spomenuli – nekad otvorenije, nekad uvijenije – svodeći se na razinu sjevernokorejske paranoje i vukući najdrastičniji potez ovoga doba.

Putin je krenuo u rat za koji je još dan-dva ranije uvjeravao da ga neće početi, a ubrzo je počeo strašiti susjede, Europu i svijet nuklearnim oružjem. Čak i ako se, poput onog znanca s Fejsa zapitamo “je li imao izbora” napavši Ukrajinu, pred ovim drugim mogući potvrdan odgovor pada u blato.

Iako se mnogi i dalje klanjaju njegovoj plinskouranskoj moći i destilatu okultnih ideja i suspektnih ideologija, iskreno mislim da se takvom čovjeku doista teško diviti. To divljenje u suštini proizlazi iz straha, nema tu nikakvih veza s pravdoljubivšošću i slobodoljubivošću. Samo sklonost autoritarnosti i to onoj posve ogoljenoj.

Najviše ljube njegovu čvrstu ruku

Ovdašnji putinoljupci najviše ljube njegovu čvrstu ruku i takvu priželjkuju u svome domicilnom političkom ambijentu – ruku pravednog (naravno i okrutnog) vođe koji čuva svoj narod, nacionalne granice (u ovom slučaju rastezljive) i tradicionalne vrijednosti.

Putin je tom čvrstom rukom zahvatio široku masu, i lijevo i desno. Jedne je pridobio antiimperijalizmom, druge  protuliberalizmom. On, kao, stoji na braniku nezapadnih vrijednosti, istodobno uživajući despotsku raskoš vlastite inačice zapadnjačke dekadencije.

Taj hladnokrvni pokeraš čvrste ruke – koji mi se više doima opasno nervoznim iznutra – idol je ovdašnjih suverenista, stjegonoša ovdašnjih antizapadnjaka i predvodnik preziratelja  liberalne demokracije. Ovdje ga, čini se, najviše vole oni koji bi po kratkom postupku uvodili reda. Odjednom se brigade fanova starog kagebeovca, izdanka jednog rigidnog sustava, mobiliziraju iz redova onih kojima inače krv udara u glavu na spomen komunista i udbaša.

Taj i takav Putin postao je simptom ovdašnjih loših političkih praksi i težnji jednostavnim rješenjima koja su uvijek krajnja i radikalna, koliko god na površini bila uspješna u zaštiti nacionalnih interesa. No, što će ti zaštitnik i lučonoša pravednijeg, multipolarnog svijeta koji se ne libi bacati bombe na bolnice i škole, ravnati sa zemljom gradove i pendrečiti svoje kritičare? K tomu, sve staje… Zapravo, trebalo bi stati pred činjenicom da je taj čovjek svima nama zaprijetio nuklearnim oružjem. Javno, u televizijskom prijenosu.

Ako donekle i shvatimo razloge pobratimstva putinoljubaca oko tih čvrstorukaških priča kojima se najviše, ostaje jedan teško shvatljiv narativ.

Kada je Putin pokrenuo invaziju na Rusiju, ruski državni medij RIA Novosti objavio je programatski komentar pišući kako je “24. veljače započela nova era u svijetu, ali i (…) u životu Rusije. Zemlja se oslobađa ne samo iluzija o Zapadu, oslobađa se zapadnog utjecaja, čak i šire – otuđenja, oponašanja, grčenja i ovisnosti o strancima (prvenstveno ideološkim i duhovnim). Sada imamo jedinstvenu priliku da dobijemo imunitet, da postanemo samodostatni”. U istom se ističe kako će “doći do izgradnje društva i države koja je duhovno samodostatna, utemeljena na nematerijalnim vrijednostima, na superiornosti duha nad tijelom, bez samoponiženja i želje da ‘živimo kao u inozemstvu'”.

Duhovnost u brendiranoj jakni

Ček’ malo… ruska elita, i poslovna i politička, koja je proteklih desetljeća živjela u neukusno razmetljivom bogatstvu, sada (pro)daje ideju duhovne i materijalne samodostatnosti, odluke da samu sebe izvlasti iz globalnog poretka ne bi li time razorila dekadentni obezduhovljeni Zapad? To obznanjuju ljudi koji vidljivo uživaju nestvarnu raskoš, nerazmjernu standardu svojih sugrađana? Na čelu toga stoji čovjek koji je na nedavnoj svečanosti u Moskvi povodom godišnjice aneksije Krima nosio brendiranu jaknu koja košta milijun i pol rubalja, odnosno 34 prosječne ruske plaće.

Nakon dva desetljeća namirivanja ekstravagancije akumulirane tijekom života u bijedi i izolaciji sovjetskog doba, potom i duboke krize jeljcinovske dekade, Rusija je postala – barem njen moskovski izlog – poligon zapadnjačke dekadencije. Za Putina se govori da je najbogatiji na svijetu, njegovi pobočnici i oligarsi primjer su basnoslovnog bogatstva. Megajahte, rezidencije u Sočiju i vile na Azurnoj obali, penthouses i biznisi u Londonu, hoteli na Jadranu, stanovi u Švicarskoj i Monte Carlu, ekstravagancija na kubik…

I sada, kao, putinovskim dekretom i zaokretom ta besprizorno bogata elita u kritičnom trenutku dobiva svenarodnu zadaću ostvariti duhovnu obnovu i prionuti askezi. Zato se čudim svima onima koji nisu puki botovi i trolovi, koji u Putinu i njegovoj namrgođenoj kamarili vide junaka našeg doba i burevjesnika budućeg svijeta koji nam se, kako kažu, gradi pred očima – u ruševinama Mariupolja, Harkova, Černihiva…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Miroslav FilipovićMiroslav Filipović je novinar hrvatskog portala net.hr te autor tekstova u mnogim dnevnicima, sedmičnicima i mjesečnicima – na papirnatom i u virtualnom prostoru. Najduže se zadržao u Glasu Slavonije, u kojem se profilirao u hroničara hrvatske stvarnosti.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE BLOG

POPULARNO

Komentariši