Putinovska logika bojkota izbora u BiH

UMJESTO DA POTIČE DOGOVOR HDZ-A I SDA, HRVATSKI PREDSJEDNIK NAPADAČKIM IZJAVAMA RADIKALIZIRA HDZ BIH I POTHRANJUJE OTPOR ODRŽAVANJU IZBORA

Boris Pavelić

Autor Boris Pavelić

Putinovska logika bojkota izbora u BiH

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Otkud samo takvi apodiktički sudovi? Kakvu atmosferu za pregovore kreira hrvatski predsjednik, kad bošnjačku stranu optužuje da “ne razumije suštinu Daytonskog sporazuma”, “ne priznaje ravnopravnost i konstitutivnost sva tri naroda u BiH”, “ne žele prihvatiti i dozvoliti legitimnu zastupljenost Hrvata i tijelima BiH”, te da “svjesno i ciljano” “rade na unitarizaciji BiH”, i to na štetu te zemlje? Otkud, uopće, pravo da predsjednik Hrvatske tako vehementno, svisoka, sudi o radu i stavovima političara u Bosni i Hercegovini?

To je postalo toliko često, da politički skandal nitko više ni ne primjećuje: hrvatski predsjednik postavlja uvjete za to hoće li se u susjednoj zemlji moći održati izbori. “Ako se Hrvatima u Bosni i Hercegovini na izborima ne osigura legitimna zastupljenost, takvi izbori nemaju ni političkog, niti demokratskog opravdanja”, objavio je u pismenoj izjavi hrvatski predsjednik Zoran Milanović, nakon što je u nedjelju propao još jedan krug pregovora o izbornoj reformi u susjednoj zemlji.

Teško da hrvatski predsjednik, u postojećim okolnostima rata u Europi i zloslutne neizvjesnosti na Balkanu, može činiti veću štetu susjednoj zemlji, pa čak i HDZ-u BiH: svojom rezolutnošću on dodatno radikalizira HDZ BiH, i naprosto ga gura van granica postojećeg institucionalnog i političkog prostora Bosne i Hercegovine, na opasan i neizvjestan put jednostrane – ili dvostrane, s Dodikom? – rekompozicije BiH, što ne može završiti dobro, naročito ne u sadašnjim okolnostima. Bosni i Hercegovini, naime, danas najmanje trebaju svadljivi i narogušeni predsjednici susjednih država, a najviše dobronamjerni, pažljivi i mudri političari koji budućnost zemlje neće prodati zbog politički i institucionalno iznimno kompliciranog cilja konačnog uravnoteženja etničkih odnosa, koji u BiH ionako još nikada dosad nije bio ni ostvaren.

Istina naime jest da nije uspio posljednji krug pregovora o izbornoj i institucionalnoj reformi u BiH, ali to ne znači da su cijeli pregovori propali. Potvrdio je to i sam Dragan Čović, u srijedu, 24. ožujka, u intervjuu Hrvatskoj televiziji, rekavši kako je “preostalo još malo vremena” da se pokuša napraviti brzi dogovor oko onoga “što smo više-manje usuglasili kroz pregovaračke procese oko Doma naroda i Predsjedništva i to usvojimo u Parlamentu BiH”. Čini se, naime, kako je medijsko predstavljanje neuspjeha pregovora jedno, a njihov stvarni sadržaj nešto sasvim drugo.

Riječ je, naime, o složenim i opsežnim problemima Ustava BiH i izbornog zakona, kao i funkcioniranja predstavničkih tijela u Federaciji BiH i BiH, koje najšira javnost u pravilu ne razumije u svakom detalju. Priznala je to i europska posrednica u pregovorima Angelina Eichhorst, koja je nakon neuspjeha pregovora izjavila kako su “mnoga od ovih pitanja toliko pravno složena da smatram da je nužna podrška jedne pravne ekspertize, koja je jedan od preduslova za nastavak”. Također, iz izjava tijekom proteklih nekoliko dana, čini se kako je HDZ pristao deblokirati vlast u Federaciji BiH, što je bio ključni zahtjev SDA za pristanak na razgovor o formi legitimnog predstavljanja u Domu naroda i Predsjedništvu BiH. Čini se, nadalje, da su pregovori propali kada je SDA zaoštrio vlastiti zahtjev za smanjenjem zakonodavnih ovlasti Doma naroda Federacije BiH, što je HDZ BiH interpretirao kao “grubo kršenje Vašingtonskog sporazuma i Dejtonskog mirovnog sporazuma” koje “ozbiljno ugrožava mir u Bosni i Hercegovini”, kako stoji u pismu koje je Dragan Čović u srijedu poslao europskim dužnosnicima i veleposlanicima država Vijeća za provedbu mira.

Pa opet, svemu tome usprkos, brzopleto je i neprecizno tvrditi da su pregovori propali. Zapeli jesu, ali propali nisu. Treba se ovdje sjetiti kako su mediji i nakon pregovora u Neumu tvrdili kako je izgubljena i posljednja prilika za dogovor, pa su pregovori ipak nastavljeni, čak u dva kruga, i to uz priličan, čak neočekivan napredak. Utoliko, nije jasan defetizam što su ga nakon neuspjele runde pregovora u nedjelju iskazali europskih i američkih pregovarači, naročito Angelina Eichhorst.

Naravno da svi imaju dobre razloge biti nezadovoljni lakonskom, upravo uvredljivom sporošću kojom čelnici političkih stranaka rasipaju vrijeme i budućnost građana BiH, uporno se odbijajući dogovoriti. Naravno da svakovrsne nepravde u BiH vapiju do neba, zatvarajući se u začarani krug: od očiglednog jaza lagodnog života političke klase u odnosu na egzistencijalnu krizu i nesigurnost najvećeg dijela građana BiH, pa do očiglednog apsurda etnicističkog cjepidlačenja, koje je posljedica sveprisutnog i razornog nepovjerenja što ga uporno pothranjuje ista ta politička klasa, stvarajući uvjete da se neprestano dogovara, a nikada ništa ne dogovori.

Samo, koja je alternativa? To je pitanje naročito važno baš danas, u danima tridesete obljetnice početka rata u BiH, kada apokaliptične scene iz Ukrajine s toliko destruktivne snage podsjećaju na ono što se u BiH, baš u ovim danima, počinjalo događati prije trideset godina. U takvom kontekstu, zaključiti kako su pregovori konačno propali te odustati od izlaska na izbore u listopadu, bio bi nepromišljen, neodgovoran i opasan potez – a baš na nj Dragana Čovića potiče Zoran Milanović.

U sadašnjim uvjetima rata u Europi – u usporedbi s kojim se rat u bivšoj Jugoslaviji čini, žalibože, dječjom igrom – Bosni i Hercegovini nadasve, i prije svega, treba mir. A bi li odluka hrvatskih stranaka u BiH, predvođenih HDZ-om BiH i podržanih iz Zagreba, da bojkotiraju izbore u listopadu učvrstila ili uzdrmala mir? Pitanje je naravno retoričko: čak ni Dragan Čović ne krije da bi taj potez doveo susjednu zemlju do točke raspada institucionalnog i političkog sustava, koji se i bez toga jedva drži na okupu. Zato, u ovakvim uvjetima, ključne riječi trebale bi postati – strpljenje i upornost. Pregovore treba nastaviti. Nije istina da se dogovor ne može postići. Može. Zato bi i inozemni posrednici trebali odustati od defetističkih interpretacija, jer one – čak ako služe tek taktiziranju – pothranjuju opće razočaranje javnosti u spremnost i dobru volju političara da se dogovore. Upravo suprotno, inozemni pregovarači trebali bi naglasiti kako predstojeći izbori nisu krajnji rok za postizanje dogovora, štoviše: ako se izborni zakon i ustavne reforme ne dogovore na vrijeme za izbore, dogovorit će se, kad-tad, poslije njih. Time bi međunarodna zajednica razbila iluzije onih – ako ih ima – koji pregovaraju da se ne dogovore, te u isto vrijeme poduprla trud onih – ako ih ima – koji žele postići istinski dogovor.

Ali, za takvu atmosferu, političarima u BiH treba dobra komšijska podrška. Od nje, nažalost, zasad ništa. Način na koji se hrvatski predsjednik bavi tim pregovorima napadački je, grub i posve lišen senzibiliteta za nijanse. “Pregovori o izmjenama izbornog zakona u Bosni i Hercegovini opet su propali zbog onih koji ne razumiju suštinu Daytonskog sporazuma, ne priznaju ravnopravnost i konstitutivnost za sva tri naroda u Bosni i Hercegovini i ne žele prihvatiti i dozvoliti legitimnu zastupljenost Hrvata u tijelima vlasti Bosne i Hercegovine. Svojim dosadašnjim političkim djelovanjem, a zadnjih mjeseci sustavnim rušenjem svakog mogućeg kompromisa ili dogovora o izmjenama Izbornog zakona, oni zapravo rade na unitarizaciji Bosne i Hercegovine. Na žalost, rade to svjesno i ciljano, na štetu Bosne i Hercegovine”, citat je iz pisanog stava hrvatskog predsjednika koji je o pregovorima objavio mostarski portal dnevnik.ba. “Ukoliko se Hrvatima u Bosni i Hercegovini na izborima ne osigura legitimna zastupljenost, takvi izbori nemaju ni političkog, niti demokratskog opravdanja“, još je poručio Milanović.

Otkud samo takvi apodiktički sudovi? Kakvu atmosferu za pregovore kreira hrvatski predsjednik, kad bošnjačku stranu optužuje da “ne razumije suštinu Daytonskog sporazuma”, “ne priznaje ravnopravnost i konstitutivnost sva tri naroda u BiH”, “ne žele prihvatiti i dozvoliti legitimnu zastupljenost Hrvata i tijelima BiH”, te da “svjesno i ciljano” “rade na unitarizaciji BiH”, i to na štetu te zemlje? Otkud, uopće, pravo da predsjednik Hrvatske tako vehementno, svisoka, sudi o radu i stavovima političara u Bosni i Hercegovini? Najviše što bi Milanović smio, bila bi dobrohotna podrška upornim pregovorima i pronalaženju kompromisa; napad je naprosto kontraproduktivan. Pritom, Milanović pojmovima operira kao da su svima samorazumljivi, premda dobro zna da svaki od njih, u jedinstvenim uvjetima Bosne i Hercegovine, traži, da bi bio oživotvoren, preciznost, minuciozne detalje, obostranu dobrohotnost i, najviše od svega, konstantnu spremnost na kompromis? Ali ne – Zoran Milanović ponaša se kao baja u balkanskoj krčmi. Izbori će biti održani pod uvjetima koje on odredi, ili ih neće biti.

To nije politika, nego političko nasilje prema susjednoj državi. A kad se njime služite u okolnostima kakve su današnje, i na Balkanu i u Europi, to može biti recept za katastrofu. Zato, paradoksalno i nažalost, ovaj put treba se nadati da će se Čovićeva znamenita politička prijetvornost pokazati korisnijom od Milanovićeva nasilničkog moraliziranja: da će, naime, od Milanovića mnogo iskusniji Čović zatezati do posljednjeg trenutka, ali da se ipak neće odlučiti bojkotirati izbore, na što ga hrvatski predsjednik očito potiče. Jer, u ovakvim uvjetima, bojkot listopadskih izbora ne bi značio dramatičnu ali legitimnu gestu demokratske političke borbe, nego etničko uskraćivanje legitimiteta vlastitoj zemlji, što bi podsjetilo na neslavnu avanturu zaboravljenog Ante Jelavića s njegovom Hrvatskom samoupravom, ali bogme i na zloguke postupke srpskih političara s početka devedesetih. I u najmirnijim vremenima bio bi to čin razaranja vlastite zemlje; ali, uskraćivati hrvatski legitimitet Bosni i Hercegovini sada, kada Dodik to sa Srbima već čini, i kada Putin ratom razara Ukrajinu i ujedinjenu Europu, značilo bi prihvatiti putinovsku logiku koja nikada i nigdje – a u Bosni naročito – nije mogla završiti drugačije nego nesrećom.

Komentariši