PSIHOLOŠKI PRAKTIKUM: Do koga je? Gdje je uzrok zlu?

Autor Ibrahim Prohić

PSIHOLOŠKI PRAKTIKUM: Do koga je? Gdje je uzrok zlu?

 Artūras Kokorevas/Pexels

Da li su rat, odnosno agresivnost, nasilje i destrukcija posljedica čovjekove prirode ili se uzrok nalazi u društvenom biću?

Šta je to u jednom ili u drugom subjektu (ili i u jednom i u drugom) što generira nasilje, ubijanje i razaranja? Ima li ljudskom rodu zaštite od njega samoga ili je rat sudbina civilizacije koja negira sama sebe?

Jesmo li osuđeni na tragediju bez krivice?

Drugim riječima je li agresivnost unutrašnji naboj i poriv (instinkt, kako je smatrao S. Frojd) ili reakcija na spoljašnje nadražaje? Radi li se o unutrašnjem, biološkom determinizmu ili o naučenom ponašanju?

To su dva pristupa biologistički i sociološki (teorije socijalnog učenja) i kad se radi o individualnom ponašanju i o kolektivnoj, društvenoj reakciji, odnosno destrukciji. Neki (A. Adler) agresivnost vide kao manifestaciju volje za moći što upućuje na psihosocijalnu dimenziju.

Ovome valja dodati i neurološka istraživanja i detektiranje dijelova korteksa koji se dovode u vezu sa agresivnim postupcima.

Neka antropološka istraživanja (Malinovski…) osporavaju biološki determinizam. Pronašli su na margini civilizacije plemena čiji pripadnici nisu pokazivali agresivnost.

Ono što je biološka osnova za čovjeka ima univerzalnost (karakteriše sve ljude).

Jednostavni logički silogizam sugerira ako postoje neke društvene zajednice koje nisu agresivne onda je to dokaz protiv biološke datosti tog oblika ponašanja. Implicitno, uzroke valja tražiti u socijalnoj sferi počevši od porodice i odnosa roditelja prema njihovom mladom, nejakom, ranjivom biću. Čovjekovo mladunče je najbespomoćnije i najranjivije od svih živih bića.

A, kasnije uzroci su i u društvenom kontekstu u kojem individua i društvene grupe egzistiraju.

Na individualnom planu agresivnost je povezana sa frustracijama (uskraćenjima) koje su prisutne kod svakog bića, ali postoji i veza sa jednom od temeljnih potreba, potrebom za samopotvrđivanjem.

Kognitivni procesi omogućavaju da se shvate uzročnoposljedične veze, ali često jedinka ne uspijeva spoznati vezu između uzroka agresivnosti u sopstvenom ponašanju, odnosno vezu između agresivnog ponašanja i posljedica.

Na društvenom planu agresivnost i ratovi država povezani su sa interesima neke države ili vladajućih struktura. Vlast je opijum kojeg se neki (mnogi) nisu u stanju odreći i onda su spremni otvoriti rat da ne bi izgubili vlast, odnosno moć.

Iz ovog kratkog uvoda jasno je da se radi o vrlo složenom psihološkom i društvenom fenomenu oko kojeg nema opšteprihvaćenog stajališta.

Zadržimo se kratko na fenomenu moći (o čemu postoje i spisi filozofa Ničea).

Volja za moći ima svoju psihološku, ali i društvenu dimenziju. Ne ulazeći u etiologiju, (primordijalni uzrok) volja za moći je univerzalni fenomen. Ta potreba ima zajedničku karakteristiku sa vasionom, tj. nema granice.

Što je moć veća to je jača potreba da se ona proširuje i jača. Tu se javlja paradoks da moćnici postaju zatočenici moći, dakle, oni su nesposobni da se oslobode opijuma moći što u pravilu vodi njihovom samouništenju.

Dodatne karakteristike moćnih su da oni misle da njihov život nije mogao proći a da oni nemaju takvu moć, te da će ta moć trajati dok traje njihov život. Zato teže za doživotnim vladanjem. Takvim primjerima svjedočimo i na globalnom planu, ali i u BiH i tzv. Regionu. Mandati se produžavaju imperativnom izmjenom ustava koji definira broj mandata ili zavođenjem autokratskog modela ili klasičnom diktaturom.

Problem nije samo naučne prirode, već za posljedicu ima pragmatične posljedice. Kako prevenirati agresivnost na individualnom planu, odnosno u društvenom kontekstu, pa i na globalnom planu?

Ovo, dakle, nisu samo akademska pitanja i teme za dokone filozofe. To je supstancijalno pitanje čovjeka i njegove egzistencije. Ne samo kvaliteta življenja, već i elementarnog opstanka.

Ako prelistamo povijest nameće se zaključak da je to hronologija ratova i destrukcije. Registrovano 14.500 ratova. Dodajmo dva svjetska rata i pitanje aktuelno ovih dana jesmo li pred trećim svjetskim ratom. Mislim da treći svjetski rat traje već dugo samo što ima drugačiju formu od prethodna dva.

Zaključak je da rat imam svoj kontinuitet. U periodima tzv. mira vrše se pripreme za sljedeći rat.

A da to nije pitanje prošlosti svjedočimo skoro mjesec dana o brutalnom nasilju i destrukciji na Ukrajinu, njene stanovnike i naselja.

Apokalipsa. Oko deset miliona ljudi je pomjereno iz svojih domova! Deset miliona! Otprilike kao četiri puta u odnosu na broj stanovnika u BiH. Razaranja naselja i industrijskih postrojenja. Zamislite sebe da vas neka sila izbaci iz doma, čak i bez razaranja, čak i da vam kaže da je to privremena mjera iz nekog razloga. Koliko bi to bilo bolno!? Ili da se prisjetimo sebe u periodu ’92. do ’95. (pa i kasnije) kada smo mi bili Ukrajina.

U Poljskoj je već oko dva miliona izbjeglih iz Ukrajine, od toga su polovina djeca, neki i bez roditelja. Zamislite sad ta mala, nejaka bića, njihove strahove, neizvjesnost. Kako se ti mali ljudi osjećaju i kakve će to, nesumnjivo, ostaviti posljedice na njihov emocionalni razvoj? Hoće li ikad više biti djeca, dakle ono što bi kalendarski bili još desetak godina? Hoće li ikad više biti bezbrižni, veseli, spontani…da ne spominjem traumu i druge forme poremećaja mentalnog zdravlja? Jesu li traumatizirana djeca predodređena za nove ratnike kada odrastu?

Na kraju malo razočarenje. Nemam odgovor na temeljno pitanje kako spriječiti agresivnost.

Na individualnom planu postoje preporuke koje se tiču odnosa roditelja prema djeci, te ostalih agensa socijalizacije (vršnjaka, škole, društvenih organizacija, medija, literature, televizije, umjetnosti, kulture…). O tome nešto znam, ali ne znam kako preduprijediti nasilje globalnog karaktera, tj. državni teror. Možda je odgovor paradoksalan… agresivnost na globalnom planu može se spriječiti samo primjenom neke druge, jače sile. No, to nije primarna prevencija koju bih ja želio, već tzv. sekundarna prevencija.

Ps. Pitao bih OUN, ali znam da ni oni ne znaju odgovor na ova pitanja!?

Komentariši