Autor Donatella Di Cesare
Foto sololibri.net
Izbori što ih obavljamo u javnom prostoru imaju simboličku, etičku i političku važnost, koja često ide s onu stranu onoga što pretpostavljamo. Ko ovih dana, na trgu, u parlamentu, na televizijskom kanalu, ili negdje drugdje, podiže nacionalnu tkaninu, nosi ili izlaže žuto-plave boje ukrajinske zastave, taj navija, taj zauzima stranu u ovom novom evropskom ratu. Taj izbor, s obzirom na napadnut narod naizgled bezazlen, ipak na koncu podržava logiku fronte i čak ojačava ratni poredak. Pogotovu ako se pritom plješće vođi poput Volodimira Zelenskog koji, osim “zone bez letenja”, traži sve više oružja. Ali ne brani se narod koji je napadnut s više nasilja i više rata. Naprotiv, brani se tako što se smjesta gradi mir.
To je posve jasno pacifistima koji su, upravo zato što ne prihvaćaju poredak postrojavanja, dapače, trse se poništiti ga, danas izloženi mržnji, uvredama, javnoj poruzi. Ali možda još ozbiljnija i više zabrinjavajuća od svega toga jeste mistifikacija koja se malo pomalo uvlači. Ko je za slanje oružja Ukrajincima, i govori stoga o “pravednom ratu”, taj izražava poziciju koja se mora demokratski poštovati, ali on se ni na koji način ne može predstavljati kao pacifist. Ili oružje, ili mir. Alternativa ne može biti jasnija. Neko je rđavo pokušao stigmatizirati integralni pacifizam od kojeg bi se trebao razlikovati onaj prikladniji i smotreniji pacifizam – naime, onaj koji ugađa i šalje oružje. Ali ratujući pacifizam je opasan oksimoron, fatalna kontradikcija u terminima. Pacifisti odbacuju ovu mistifikaciju i ne daju se zavesti. Jer oni dobro znaju da su – kako pokazuje povijest evropskih ratova – kada su se pretvorili u intervencioniste, možda i nesvjesno, pridonijeli razaranju.
Nasilje je neposredno: to je prepuštanje napadu, zadavanju udarca, ubijanju. Rat posvuda transformira drugog ne samo u neprijatelja, nego i u stvar. A ko god favorizira nasilje, na kraju se svodi na objekt. Zato rat porobljava svakoga. Mir ne dolazi sam od sebe – on zahtijeva napor. To je napor da se ne divimo nasilju, da ne mrzimo one koji su označeni kao neprijatelji. Naravno, danas je puno komotnija ona strana koja izjavljuje da želi braniti ukrajinski narod šaljući mu oružje. Mnogo je teža, naprotiv, uloga onoga ko, otvoreno osuđujući rusku invaziju, oplakuje beskorisno žrtvovanje, osuđuje gubitak hiljada ljudskih života i upravlja pogled na pregovor i dogovor. Onaj ko je pacifist, taj vjeruje u riječ s onu stranu fronte, a time i u mogućnost prevladavanja nasilja koje je uvijek gruba neposrednost.
Osporavanje ratnih saveza ne znači biti u ekvidistanci ravnodušnosti – još manje pak okretanje drugoj strani. Mnogi današnji pacifisti nalaze se među onima koji ne okreću leđa brojnim zaboravljenim i napuštenim životima – počevši od života migranata zatvorenih i mučenih u libijskim logorima.
Mir nije izdaja, ali nije ni naivnost. To nije ni lažna informacija podlih Putinovih frulaša, niti pak ponašanje lijepih i priprostih duša. Mir u ovom smislu nije privremeni revanš morala nad politikom, njezina suspenzija. Mir je prije politička zauzetost nezaobilazna u globaliziranom svijetu 21. stoljeća – jedini put spasa. Zbog toga je neprihvatljiv govor onih političkih lidera koji tvrde da su “za mir” dok, u času ozbiljne krize, najavljuju da vojne troškove žele podići do 12% BDP-a. O tome moramo biti na čistom jednom zavazda: miru se ne teži pribjegavanjem ratu. Neophodno je izaći iz te vizije u kojoj mir može biti samo negativan koncept. Mir ne dolazi kasnije, mir nije ono što tek treba doći, mir ne može biti odgođen. Jer mir je s onu stranu rata. Mir je perspektiva nove politike koja je kadra gledati s realizmom na nužnost alternative. Mir prethodi ratu. Mir je priznanje lekcije koju smo trebali svladati u pandemiji: niko se ne spašava sam! A još manje u scenariju trećeg svjetskog rata s nuklearnom energijom u pozadini.
S italijanskog preveo Mario Kopić
Donatella Di Cesare, La pace non è ingenuità e la guerra è tradimento, Avvenire, 27.3. 2022.
