Kad crkva dijeli savjete o demokratiji, a fašisti o ljudskim pravima

Kad crkva dijeli savjete o demokratiji, to je potpuni nonsens i urnebesna komedija, koja može imati tragične posljedice.

06 Feb 2022

O Temeljnom ugovoru se mrmori mjesecima, a javnost i dalje ne zna šta je njegov sadržaj, piše autor (Al Jazeera)

Dok se sada već blaženopočivšoj vladi Crne Gore treslo tlo pod nogama, brojni državni funkcioneri su pohrlili u Beograd, na čampras-divan sa patrijarhom Srpske rpavoslavne crkve Porfirijem. Kako je saopštila Informativna služba SPC-a, patrijarh se sastao sa čak osam političkih ličnosti iz Crne Gore: potpredsednikom vlade Dritanom Abazovićem, ministrom prosvete, kulture, nauke i sporta Vesnom Bratić, predsednikom Socijalističke narodne partije Vladimirom Jokovićem, vođama Demokratskog fronta Nebojšom Medojevićem, Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem, kao i ministrom poljoprivrede Aleksandrom Stijovićem i donedavnim ministrom pravde Vladimirom Leposavićem.

O čemu se govorilo na tom kolektivnom sastanku nalik na miting javnosti nije poznato, jer se razgovor vodio iza zatvorenih vrata, tradicionalno transparentno i demokratski. Jedino se zna da je bilo reči o potpisivanju Temeljnog ugovora između SPC-a i države Crne Gore, a patrijarh je blagoizvoleo izjaviti da se “crkva ni na koji način ne upliće u stranačka nadmetanja” te da ga raduje što njegovi sagovornici razumeju važnost ravnopravnosti svih verskih zajednica.

Temeljni ugovor za povlašteni položaj

Reklo bi se da je SPC apsolutno nezainteresovana za te ovozemaljske tričarije, poglavito za politiku, samo je mali problem što je narečena vlada sastavljena u manastiru Ostrog, pod budnim Amfilohijevim okom, kao i to što je smena vlasti izvršena na talasu litija i odbrane svetinja, koje su režirali upravo crkveni velikodostojnici, uz malu pomoć Aleksandra Vučića, države Srbije i teške medijsko-propagandne artiljerije. Gledano iz te božanske perspektive, takoreći sub specie aeternitatis, deluje da je crnogorska osmorka došla kod šefa na konsultacije.

O Temeljnom ugovoru se mrmori već mesecima, a javnost i dalje ne zna šta je njegov sadržaj. Što bi građani Crne Gore znali šta piše u nekom dokumentu njihove rođene države? Iz par članova tog ugovora koji su procureli vidi se koliko crkvi na srcu leži ravnopravnost svih konfesija, ali i žitelja Crne Gore, bez obzira na njihova verska opredeljenja. Na primer, u slučaju da neki sveštenik prekrši zakon te da protiv njega treba da se povede istraga ili krivični postupak, nadležni organi su dužni da o tome prethodno obaveste nadležnog arhijereja. Nedostaje samo eksplicitno davanje prava episkopu ili mitropolitu da suspenduje policiju i tužilaštvo, pa da okrivljenog sveštenika prepusti crkvenom sudu, jer šta uopšte ti zemaljski sudovi ima da se bave poslovima nebeskih ustanova.

Temeljni ugovor takođe garantuje SPC-u pristup sredstvima javnog informisanja, a medijima se nalaže da “vjerodostojno, objektivno i bez diskriminacije obavještavaju javnost o stavovima i djelatnostima Crkve”. To je zadiranje u medijske slobode, ne možete medijima nametati o čemu će da izveštavaju. U prevodu sa crkvenoslovenskog na srpski, objektivno i verodostojno izveštavanje znači da mediji ne smeju podsećati kako je mitropolit Amfilohije ugošćavao Željka Ražnatovića Arkana i njegove Tigrove u Cetinjskom manastiru, kako je podržavao i obožavao ratne zločince, Ratka Mladića i Radovana Karadžića prevashodno, kako je muslimane nazivao “lažnim ljudima lažne vjere” i tome slično. Šta je objektivno i verodostojno određuju ovlašćeni tumači Božje volje, kao specijalizovani eksperti za jedinu istinu.

Kad vladu sastavlja mitropolit u manastiru…

Nekoliko dana nakon poklonjenja crnogorskog političkog vrha patrijarhu crkve u susednoj državi, četvorica arhijereja u Crnoj Gori objavili su zajedničko saopštenje za medije povodom političke situacije u toj zemlji. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, episkop mileševski Atanasije, episkop budimljansko-nikšićki Metodije i episkop zahumsko-hercegovački Dimitrije pokušali su da preduprede obaranje ostroške vlade, poručujući poslanicima da ne vide “rješenje postojećih društvenih problema u povratku bivše vlasti, pa ni kroz podršku nekoj manjinskoj vladi”. Raskukali su se kako trpe nepravde, kako im bivša vlast, “bogoborni režim”, preti progonom i “otimanjem svetinja”. Zato arhijereji poslanicima savetuju da “treba sačuvati i ispoštovati narodnu volju”.

Normalno, jedino episkopi i mitropoliti znaju šta je narodna volja, izbori su tu u suštini nepotrebni, kao i čitav parlamentarni sistem. Deputati ne treba da glasaju rukovodeći se svojim uverenjima, već slušajući glas Božjih namesnika na zemlji. Ruku na srce, većina birača nije glasala za to da im vladu sastavlja mitropolit u manastiru, a sumnjam da je većini drago što bi čitava sakralna baština njihove zemlje trebalo da bude u vlasništvu susedne države. Moglo bi se raspravljati o tome šta je, zapravo, narodna volja, ali jedno je sigurno – ona je oličena u sastavu Skupštine Crne Gore, za koji su glasali punoletni građani u skladu sa svojim političkim opredeljenjima.

Nema ničeg spornog u tome da patrijarh, mitropolit, episkopi ili sveštenici izražavaju svoja politička mišljenja. Svaki građanin, kao član određene političke zajednice, ima pravo i slobodu da kaže šta misli o važnim pitanjima u društvu. To pravo je zagarantovano Ustavom, pred kojim su svi građani jednaki. Takođe, institucije imaju pravo da saopštavaju svoje poglede na aktuelna goruća pitanja, uključujući politička i partijska. Sekularnost, odnosno odvojenost crkve od države, ne znači da se verske ustanove ne pitaju oko važnih društvenih i političkih tema.

U crkvi nema demokratije, u njoj vlada oligarhija

Kad je reč o crkvi, tu ipak treba razgraničiti čije je zapravo mišljenje koje iznose arhijereji. Neko bi mogao pomisliti da je ono što kažu patrijarh ili episkopi stav cele crkve, dakle vernog naroda i klera, ali to nije tako. Vernike niko ne konsultuje oko zvaničnih stavova crkve, njih određuje crkveni vrh. Kad patrijarh ili neki vladika kaže “stav crkve”, on zapravo misli na stav crkvenog poglavarstva.

Tu dolazimo do ključne nelogičnosti, do bizarnog paradoksa koji u današnje vreme karakteriše odnos države i crkve. Hajde što se crkva meša u politiku i otvoreno se ponaša kao politički akter, kao da je stranka, a ne verska institucija, hajde i što to nije baš po Ustavu, ali ima tu jedna još neobičnija stvar – to što se SPC nameće kao vrhovni autoritet u stvarima koje su njoj ontološki tuđe. Država je ustrojena kao republika, parlamentarna demokratija, u kojoj vlast biraju svi građani koji imaju pravo glasa. Poslanike biraju građani na izborima u kakvim-takvim demokratskim procedurama, neka bude i manjkava, ali to je ipak nekakva demokratija, tu su na delu ustavnost i parlamentarizam.

Za razliku od države i svetovnog poretka, crkva je ustrojena na sasvim drugim načelima. U crkvi nema demokratije, tu vlada oligarhija oličena u episkopima. Navedena četvorica crkvenih velikodostojnika pišu svoje saopštenje kao da poznaju demokratski sistem do tančina, kao da je on deo njihovog životnog iskustva, kao da ih je na funkcije na kojima se nalaze izabrao verni narod. A zapravo su ih izabrali drugi episkopi, jer vlast u crkvi ne pripada svima, već kanonski pripada samo jerarhiji, kako i stoji u crkvenom ustavu. Jedna izdvojena grupa stoji na vrhu crkve i ima apsolutnu vlast, to su vladike, koje se međusobno biraju na funkcije, i to na doživotni mandat. Članovi te crkvene oligarhije biraju i vrhovnog poglavara crkve, patrijarha, po istom principu.

Nevladina organizacija iz feudalnih vremena

Niko nije postao episkop ili patrijarh tako što su vernici glasali za njega, niti vernike neko pita za mišljenje. Takođe, svaki episkop je u svojoj eparhiji vrhovni gospodar koji ima apsolutnu, despotsku vlast. Sveštenik ne može da izabere parohiju u kojoj će služiti, to radi vladika. Ni parohijani ne mogu da biraju sveštenika za svoj hram, zna se ko jedini na to ima pravo. Ako su parohijani zadovoljni svojim sveštenikom, a episkopu dune da ga premesti na drugo radno mesto, vernici su tu uglavnom nemoćni.

Crkva nije državna, već nevladina organizacija, pa o njenom ustrojstvu odlučuju njeni članovi. Verska zajednica može da se organizuje kako god poželi, sve dok ne krši zakone države u kojoj obavlja svoju delatnost. Oligarhijsko ustrojstvo crkve nije baš u duhu savremenog doba, više liči na neka srednjovekovna i feudalna vremena, ali ako vernicima takvo ustrojstvo odgovara, onda nema nikakvih problema. To je njihova stvar.

Međutim, kad crkva deli savete o demokratiji, to je potpuni nonsens i urnebesna komedija, koja može da ima tragične posledice. Crkveni poglavari jednostavno ne znaju ništa o demokratskim procesima, jer čitav život provode u instituciji kojoj je demokratsko odlučivanje strano, u kojoj se za sve pita samo jedna povlašćena grupa ljudi. Episkopi su navikli na drugačiji model ponašanja, ne pitaju nikoga za mišljenje, ne kandiduju se ni na kakvim izborima, ne fermaju mnogo laos, verni narod, već se međusobno dogovaraju o svim crkvenim pitanjima. Institucija kojom vladaju nije ustrojena demokratski, već teokratski.

Do konačne i sveobuhvatne propasti

Jednostavno, episkope ništa ne kvalifikuje da se pačaju u demokratska posla, jer im je takvo uređenje tuđe, kao što su im tuđa i mnoga druga dostignuća modernog doba, nastala nakon Francuske revolucije. Crkveno ustrojstvo pripada jednom drugom vremenu, crkvene vođe žive po drugačijim pravilima, kao neka vrsta relikta prošlosti. Kad arhijereji dele savete o demokratiji, to je isto kao kad bi Winston Churchill davao sugestije o trezvenjaštvu i uplitao se u neku antipušačku kampanju, ili kao kad bi Obeliks davao preporuke o dijeti i vegetarijanskoj ishrani, ili kao kad bi kič-pesnik Vojislav Ilić Mlađi pisao savete mladom piscu.

Ko politička mišljenje crkvenih poglavara uzima za ozbiljno, mogao bi tu praksu da proširi i na druge oblasti postojanja. Neka se crkva pita o političkim procesima, neka obolele leče antivakseri, neka o ljudskim pravima odlučuju fašisti, neka kleptomani čuvaju sefove, neka analfabete sede u književnim žirijima, neka klaustrofobični popravljaju liftove, neka fabrike vode ludisti, neka se muzikom bave samo antisluhisti, neka najveći zagađivači određuju ekološke standarde, neka patološki lažovi uređuju informativne programe, neka se evolucijom bave kreacionisti, neka filozofske katedre drže oni što zebu od mnogo mišljenja, neka begunci od zakona uređuju pravosudni sistem… Do konačne i sveobuhvatne propasti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Tomislav MarkovićTomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE PIŠE

POPULARNO

Komentariši