Julijan Tamaš: Putin gospodari odlukama vlasti u Srbiji

‘I u Rusiji, i u Kini, vladajuće strukture su u okruženju veoma korumpiranih tajkuna, a to pogoduje aktualnoj vlasti u Srbiji da se ispod žita basnoslovno bogati, a u javnosti bude čistih ruku i obraza’, tvrdi Tamaš.

Veze akademika Tamaša sa Ukrajinom nisu samo naučne – on je 1996. godine dobio i prestižnu Povelju 55 osnivača nezavisne Ukrajine (Medija centar Vojvodine)

Nedim Sejdinović 27 Mar 2022

Naš sagovornik Julijan Tamaš, dugogodišnji profesor na novosadskom Filozofskom fakultetu, od 1997. godine je redovni inostrani član Nacionalne akademije nauka i umetnosti Ukrajine, ali i redovni član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, kojom je u jednom periodu i predsedavao.

Oblasti njegovih naučnih istraživanja jesu rusinska i ukrajinska književnost, ali i ukupne slovenske književnosti, te književna komparativistika. U poslednjoj deceniji prošloga veka vodio je Savez Rusina i Ukrajinaca Jugoslavije. Njegove veze sa Ukrajinom nisu samo naučne, on je naime 1996. godine dobio i prestižnu Povelju 55 osnivača nezavisne Ukrajine.

Razgovor sa akademikom Tamašem počinjemo traganjem za dalekim istorijskim uzrocima aktuelne ruske agresije na Ukrajinu. Nedavno je njegov dugogodišnji saradnik Jaroslav Kombilj napisao tekst u kojem je ukratko izložio “istorijski pregled denacifikacije ukrajinskog naroda”, konstatujući da denacifikacija Ukrajine zapravo predstavlja njenu rusifikaciju. Još početkom 18. veka, Petar I je zabranio štampanje knjiga na ukrajinskom jeziku i naredio uklanjanje ukrajinskih tekstova iz crkvenih knjiga. Potom su bezmalo, tvrdi Kombilj, svi vladari Rusije, od Katarine II, pa do Staljina i Putina, sprovodili represiju protiv Ukrajine i Ukrajinaca.

  • U tekstu Jaroslava Kombilja prepoznat je kontinuitet pokušaja rusifikacije Ukrajine i Ukrajinaca, od početka 18. veka pa do danas. O čemu se tu, zapravo, radi? Šta je to što u odnosu prema Ukrajini ujedinjuje Petra I, Katarinu II, Staljina i Putina?

– Problem je u tome što današnji Ukrajinci tokom vekova nisu periferija Rusa, u smislu moderne države i nacije, nego su, naprotiv, preci Ukrajinaca, sve do početka 13. veka – utemeljivači i osnivači Rusije. To navedeni ruski politički establišmenti ne mogu da prihvate i zato na sve načine falsifikuju istorijske činjenice i dokumenta, pokušavajući da rusifikuju Ukrajinu. Preci današnjih Ukrajinaca i Belorusa vekovima ostaju ista istočnoslovenska narodna masa. Od njih, prvi se nacionalno i jezički osvešćuju Ukrajinci, a kod Belorusa se taj proces nije ni do danas desio. Osnivač Moskve nije Dolgorukov, nego kijevski knez Dolgorukij, dakle predak Ukrajinaca. Postoji anegdota u kojoj se Belorusi žale Bogu što im je dao peskovitu zemlju, pa rađaju samo krompiri, a Ukrajincima je dao plodnu zemlju sa devet metara černozema, i šume, i rudna bogatstva. Bog će ih utešiti komentarom da se zato ukrajinski susedi, Rusi i Poljaci, otimaju za ukrajinske teritorije. Rusi imaju prirodna bogatstva teška za eksploataciju i zato sve neruske narode, pod raznim izgovorima – ideološkim, nacionalnim i ekonomskim – šalju u Sibir da bi oni za Ruse eksploatisali prirodne resurse. O tome piše i Solženjicin.

  • I kako izgleda ta ‘rusifikacija’ kroz istoriju? Ukrajinci kažu da su zbog nje trpeli ogromne žrtve.

– Ukrajinci od početka 18. veka vode borbu za svoj jezički i nacionalni identitet, a to prate zakonske i druge represije carske, Staljinove i Putinove Rusije. Ukrajinci su kroz istoriju imali strašne gubitke u ljudstvu i intelektualcima. Dobar deo ukrajinskih belogardejaca, obrazovanih i imućnih, služili su caru i izbegli su posle revolucije. U Gladomoru zatrti su milioni Ukrajinaca, koji su početkom tridesetih godina prošloga veka umrli od gladi. U tri navrata uništavana je ukrajinska inteligencija, sva ona koja nije želela da se rusifikuje. U Drugom svetskom ratu najveće civilne i vojne žrtve podnela je upravo Ukrajina. Treći ukrajinski front oslobodio je Evropu i Srbiju, Batinu i Beograd. Danas, u Putinovoj agresiji, Ukrajina ima već tri miliona izbeglica i nepoznat broj mrtvih, uz razrušene gradove i naselja.

  • Kada smo već kod istorijskih paralela, da li je moguće praviti paralele između Putinovog napada na Ukrajinu i Hitlerovog osvajanja Poljske? Šta je, po Vama, Rusiji cilj ukoliko okupira Ukrajinu?

– Paralela je više nego očigledna. Hitler je prevario ugovorne obaveze sa Staljinom, a sada je Putin prevario Zapad i napao svoju slovensku braću, bez obzira na to što je Rusija, zajedno sa Zapadom, garantovala mir Ukrajini ukoliko preda atomsko oružje. Naivni Ukrajinci, željni mira i jezičke i državne ravnopravnosti, naseli su. Rusi su prekršili potpisane obaveze, a Zapad je Ukrajinu ostavio na cedilu. Žrtva je četrdesetmilionski narod. Koji je Putinov cilj? Jednostavno – da nema Ukrajine kao države, niti Ukrajinaca kao nacije sa svojim jezikom i kulturom. Više nego očigledni pokušaj genocida. Hitler je mrzeo Jevreje i Slovene, a Putin zverski uništava slovensku braću. I pritom očekuje da žrtve prihvate da budu Rusi. Sasvim suludo. I nikada ostvarljivo. Neki vladari su kroz istoriju izgovarali rečenicu: posle mene potop. Ostareli Putin kaže: posle mene može i treći svetski rat, i kraj sveta.

  • Vi ste jedan od ovdašnjih intelektualaca koji su jako cenjeni u Ukrajini i mnogo ste učinili za promociju ukrajinske kulture na ovim prostorima. Kako lično podnosite rat u Ukrajini, koji je u središtu pažnje celog sveta?

– S obzirom da nikada nisam bio u milosti vlasti – ni Titove, ni ostalih, do aktuelne – Ukrajina je bila moja oaza u pustinji ovoga sveta, ili mog života. I to sada gubim. Ja sam ne samo ukrajinski akademik, nego i jedan od 55 osnivača nezavisne Ukrajine.

  • Kako procenjujete reakciju Zapada i da li je ona u skladu sa vašim očekivanjima? Rekli ste da je ukrajinski narod ostavljen na cedilu.

– Da, Zapad je ukrajinski narod ostavio na cedilu. Imam utisak, mada nemam dokaza, da je tu postojao i neki preliminarni dogovor Putina i Zapada o podeli Ukrajine. Na jednoj strani: vojna premoć i ljudožderstvo Rusije; na drugoj strani: hleb, nafta i gas za kvalitetniji život građana Zapada. Ako je to tako, onda je to bedno na obe strane.

  • Kakve scenarije možemo predvideti za dalji tok rata? Da li ovo može biti dugogodišnja kriza ili se može završiti pobedom Rusije, odnosno okupacijom Ukrajine?

– Bojim se da će rat potrajati. Rusija može za kratko vreme da poruši Ukrajinu, ali ne može da pošalje 15 miliona vojnika da vlada Ukrajinom. Ukrajincima je ovo poslednja šansa da se izbore za nezavisnu državu. Bez mnogo krvi, izgleda da nema trajne nezavisnosti. Šansa za Ukrajinu možda bi bila njena demilitarizacija, po principu Švedske. Ali kako da Ukrajina i Ukrajinci imaju poverenje da će im to obezbediti nezavisnost i mir, kada su već prevareni od onih koji su garantovali nezavisnost i mir ako se predaju atomsko oružje. Svojevremeno, 1993. godine, predlagao sam u američkom Kongresu da se izvrši demilitarizacija Balkana. Predlog nije prihvaćen, a Srbi su i nakon Kumanovskog sporazuma ponovo počeli, uz pomoć Rusije, da se naoružavaju. Za šta? Zar se nismo naučili na sopstvenim greškama.

  • Kako uopšte gledate na reakciju zvanične Srbije na rat u Ukrajini? Osuđeno je ugrožavanja teritorijalnog integriteta, ali je vlast odbila da uvede sankcije Rusiji.

– Ne, nisam iznenađen što ponavljamo greške. Negovanje Putinovog imidža traje od dolaska Vučića na vlast. Putin i Rusija odavno su u Srbiji i gospodare odlukama aktuelne vlasti Srbije, s tim što je Srbija otvorila vrata i Kinezima. Zna se i zašto. Nisu to samo emocije. I u Rusiji, i u Kini, vladajuće strukture su u okruženju veoma korumpiranih tajkuna, a to pogoduje našoj aktualnoj vlasti da se ispod žita basnoslovno bogati, a u javnosti bude čistih ruku i obraza.

  • Česta su poređenja između rata u Ukrajini i sukoba na Balkanu devedesetih, od ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, do bombardovanja Srbije. Ima li prostora za takva poređenja?

– Na Kosovu je NATO reagovao onda kada je milion Albanaca podignuto sa svojih ognjišta i proterano u šume. U Ukrajini je sa ognjišta isterano 10 miliona ljudi, uz razaranja koja se ne pamte od razaranja Berlina i Staljingrada.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE TEME

POPULARNO

Komentariši