Primitivizam Milorada Dodika je kolosalan, nemjerljiv i neuništiv! Prosto, radi se o stilu. Bolje reći, talentu prostote. Neukrotivom talentu prostote!
Srednji prst Milorada Dodika je svojevrsna metafora njegovog habitusa. Sve što taj čovjek proizvodi i ostavlja iza sebe je srednji prst. Mogao ga je danas pokazati i tužiocu jer je uvjeren da će konačan rezultat njegovog zakašnjelog pozivanja u Tužilaštvo biti upravo to. Neće mu biti prvi put da se naruga tužiocima i sudu. Vidjeli smo to prije dvadesetak godina i više puta u međuvremenu. Zna Dodik koliko tužioci i sudije znaju i kako se to završava sa tužilaštvom i sudom. Sjetimo se ikone.
Dodik je ikona igre. Umije da navede i zavede. Majstorski dribla. Oko njega se sapliću i padaju protivnički igrači. Zna da nabaci, ali zna i da ga zabije u rašlje. Zna da ubaci iz kontre, ali zna i sa centra. Ponekad ga ugura i iz kornera. Majstor!
Odavno je Dodik pokazivao srednji prst Valentinu Incku. Sad ga pokazuje Šmitu. Što ne znači da ga neće pozvati na krsnu slavu! Pokazivao ga je i Vučiću, da bi mu danas lizao skute. Kad mu je Vučić oprostio, pokazao ga je Borisu Tadiću. Tako to rade majstori srednjeg prsta.
Gurnuo je Dodik srednji prst domaćim političarima i međunarodnoj zajednici prije deset mjeseci, kada je proglasio bojkot državnih institucija i najavio vraćanje prenesenih nadležnosti. Kao da im ga je gurnuo u oči, još ne vide šta ih je snašlo. Još se nisu osvijestili. Ni danas ne znaju kako da i oni gurnu njemu. Idu s njim do Erdogana da im otvori oči.
Mogao je da pokaže srednji prst i samom sebi! Srljao je po bespućima i stranputicama, ne razmišljajući gdje će stići. Navukao je na tanak led Sergeja Lavrova, uvaljujući mu ukrajinsku ikonu. Domaće opozicione lidere je ponižavao i pljuvao, a onda ih zvao da budu jedinstveni i nastupaju zajedno. Zaplitao se u svoja politička tkanja preko svake mjere. Znao je da prdne, ali nije zna da stisne, što bi rekli njegovi mudri seljaci. Istrčavao je pred rudu na opasnim krivinama. Bacao se kamenom na svakog psa koji laje. Uvijek je bio spreman da nagazi i napadne, nikada da prizna grešku. Nije poštovao iskustvo, znanje, ugled i dostojanstvo. Laž mu je bila draža od istine, samo ako donosi korist. Izuvao se prije potoka. Nije držao do principa i kodeksa. Sa kriminalcima i sitnim lopovima se slikao i pio, vjerujući da je pristao svuda i uz svakog. Pjevao je u nedoba, ne birajući ni pjesmu ni pjevača. Pjevao je, a znao da nije stvoren za pjesmu. Sujeta koja se hrani otpadom.
Srednji prst novinarima nije neka uvredljiva Dodikova novost. Dobijali su oni i gore uvrede, samo im je slabo sjećanje. I pretjeruju u pobuni i reagovanju. Kao da je Dodika briga što mu prijete. Prijete praznom puškom. Zna on da oni bez njega ne mogu. Kao što zna da novinari pišu jer nemaju šta da kažu, a imaju šta da kažu jer pišu! On im je najdraža igračka. Nema senzacije i brzopletog priloga bez Dodika. Ovakav kakav je, Milorad Dodik je novinarski dragulj. Rudnik dijamanata, takoreći. Da ga nema, trebalo bi ga medijski izmisliti. Zar ga baš takvog mediji nisu stvorili? E, to ima cijenu. Mora da se plati.
Dodik u uvredama uživa. One ga čine politički moćnim. Dodik se kroz uvrede ostvaruje kao političko biće. U prljavoj politici se kroz uvrede dominira. Vrijeđanje beznačajnom daje moć.
Ono što Dodik nije naučio od Makijavelija jeste da onaj koji nepravedno vrijeđa pruža drugima priliku da ga opravdano vrijeđaju.
Sve su prilike da ćemo i to da gledamo jednog dana.
