Smrt Mehmeda Spahe i Džemala Bijedića u kontekstu mitskih konstrukcija.
Husnija Kamberović: Smrt Mehmeda Spahe i Džemala Bijedića u kontekstu mitskih konstrukcija621kapetan po činu. To je, podsjetimo, onaj zloglasni policajac, koji je u vrijemediktature Slobodana Miloševića nanio i Srbiji i bivšoj Jugoslaviji mnogo zla, adanas je haški optuženik.Ovaj naš izvor verzije o udesu aviona dalje priča:'Kad sam počeo saopštavati rezultate naše stručne istrage, taj Stanišić mi jerekao: ‘Zaveži!’ Ja major, on kapetan. I ja sam ušutio.'Prema njegovoj verziji, rezultati istrage do kojih je na osnovu neoborivihstručnih dokaza došla njegova ekipa, nikada i nigdje nisu saopšteni, niti suostali zabilježeni u bilo kakvom dokumentu. Čak je i let helikoptera iz Jasenicedo mjesta udesa, koji je njegova ekipa koristila, izbrisan iz svih evidencija.Kao da ga nije ni bilo. A mjesto udesa aviona bilo je, kaže, pod nadležnošću tevojne baze u Jasenici.Ovaj čovjek kaže da je osobno poznavao obojicu pilota – i Leku i Hanića – ida su obojica bili isuviše iskusni da bi im se udes mogao dogoditi zbog njihovenepažnje i neopreznosti, bez obzira na maglu i brzinu. Tvrdi, isto tako, daDžemala Bijedića neki krugovi u Beogradu i u JNA nisu podnosili i da suhtjeli da ga se riješe, jer su u njemu vidjeli mogućeg Titovognasljednika, štone bi mogli podnijeti. Zbog toga su mu i namjestili – udes. I on potvrđuječinjenicu da je avion prilikom udesa letio brzinom od 980 kilometara na čas,ali da to nije uzrok udesa. Činjenica je, veli, da je Džema upozoravao pilotaLeku dakasni na sjednicu CK, ali da se samo zbog povećane brzine takoiskusnom pilotu udes ni slučajno nije mogao dogoditi. On odbija i pomisao da je avionom u trenutku nesreće mogao upravljati sam Džemal Bijedić, jer sunalazi njegove ekspertne ekipe pouzdano ustanovili da je Džema u trenutkuudesa čitao diskusiju pripremljenu za sjednicu CK. Ti papiri su, tvrdi, bilirasuti na mjestu udara aviona u kameni vrh brda Inač. O eventualnojeksploziji, kaže, nema ni govora.Šagolj je na kraju iznio i još jednu verziju, iza koje, kako i sâm priznaje, „nestoji nijedno konkretno stručno ime.“ Po toj verziji, „avionu u kojem su poginuliDžemal Bijedić, njegova supruga i pratnja i oba pilota, prije polijetanja s aerodromaBatajnica ‘naštimana’ je brzina leta, tako da je brzinomjer pokazivao brzinu 300kilometara na sat manjom od stvarne. Naš sugovornik, piše Šagolj, takvu mogućnostne potvrđuje. On kaže da su on i njegova stručna ekipa nedvosmisleno utvrdili da je'naštiman’ visinomjer aviona, a to je bilo sasvim dovoljno daDžemal Bijedić – nestane.“ (Šagolj, 2008: 32-33)Ostaje li Bijedićeva smrt zagonetna? Teško je provjeriti vjerodostojnost ovih različitih teza o navodnoj zavjeri kojase krije iza Bijedićeve pogibije. Dodirna tačka ovih teorija zavjere je borba zaTitovonasljeđe, što je u vrhu vladajuće elite moralo otvoriti prostor za prevlast, budući da su mnogi sebe vidjeli u poziciji Titova nasljednika. „Sedamdesete –
druga polovica sedamdesetih – bilo je čudno razdoblje u povijesti SFRJ. Naizgled mirno i siromašno važnim, još manje prijelomnim događajima, a, zapravo,vrlo turbulentno i nekako podmuklo mirno, obilježeno tada još uglavnom'nevidljivim’ konfliktima (…) Posebno važna stavka u svemu tome bila je grčevita borba za prevlast u vrhu vladajuće komunističke nomenklature. Sve je bilo u znaku pitanja: tko će ‘naslijediti’ Josipa Broza Tita nakon njegove smrti?“ (Globus, 2007:124-125) Već koncem 1976. bilo je jasno da se Titov život bliži kraju i borba zanjegovog nasljednika morala je dobiti na svojojdramatičnosti i ubrzanju. Tada sunajmoćnije i najmarkantnije dvije ličnosti u vrhu bili Stane Dolanc i general NikolaLjubičić, koji je poziciju ministra odbrane obnašao od 1967. sve do 1982. godine.Sredinom 1970-ih Jovanka Broz je bila pomjerena u stranu. Jedan od onih koji je pomogao u tome bio je i Džemal Bijedić, koji je u nekoliko navrata, kao premijer i jedan od najbližih Titovih saradnika, skupa sa Petrom Stambolićem i StanetomDolancom, razgovarao sa Jovankom Broz pokušavajući je pomjeriti od mogućnosti političkoga utjecaja i stvoriti što bezbjedniju situaciju oko Tita. (Despot, 2009: 265-266) Posebno je važan razgovor što su ga Bijedić, Dolanc, Stambolić i Ljubičićimali sa Titom na brodu „Galeb“ u Zeleniki 12. februara 1975. godine, nakon čega je Jovanka Broz sve brže uklanjana iz Titove blizine. Od avgusta 1976. ona je svečešće izostajala sa zvaničnih Titovih susreta. Podsjetimo, Bijedić je, prema nekimmišljenjima, bio jedan od ključnih članova „Četvorice koordinatora“ (Stambolić,Bijedić, Dolanc, Gligorov) koji su presudno utjecali na Titovo političko djelovanjesredinom 1970-ih godina, mada je bilo jasno da niti među njima nije postojalasaglasnost u svim pitanjima. Njih četvorica su samo po funkcijama koje su obavljali bili najmoćnije političke ličnosti i u tom smislu su zajednički nastupali, ali su se umnogim pitanjima znatno razilazili. Mnogi stenogrami sa zasjedanja najviših partijskih foruma iz 1970-ih godina pokazuju neslaganja Dolanca, Gligorova iBijedića, pri čemu su prva dvojica često bili skloni kritizirati učinak BijedićeveVlade, ali je Bijedić na kraju uvijek dobivao Titovu podršku.9Oni su bili saglasnisamo kada su Tita „spašavali“ od Jovanke Broz, koja je zbog toga mogla sloviti ikao Bijedićev protivnik. Ali, pri tome treba imati u vidu da Jovanka Broz nije imalanikakvu podršku u oficijelnom vojnom vrhu. Čak je, prema svjedočenju MarkaVrhuneca, general Nikola Ljubičić, nakon jednog razgovora sa Titom u julu 1972,rekao: „Ne sredi li stvari sa Jovankom, Josip Broz će morati otići.“ (Vrhunec, 2001:338).Ključni argument, dakle, za tezu o Bijedićevom ubistvu pronalazi se s jednestrane u borbi za Titovog nasljednika, što je posve neopravdano, jer je Tito 1971,uvođenjem Predsjedništva SFR Jugoslavije onemogućio klasičnu borbu za ———— 9 Ovo, međutim, ne mora ništa značiti jer je sasvim normalno da se kritizira rad Vlade. DražaMarković, na primjer, koji se sa Bijedićem gotovo stalno politički razilazio, nakon pogibije u svojdnevnik je zabilježio da nije Bijedić bio uspješan premijer, ali da je bio dobar čovjek.
Husnija Kamberović: Smrt Mehmeda Spahe i Džemala Bijedića u kontekstu mitskih konstrukcija623nasljednika. S druge strane, suvremene teorije o zavjeri uvode u priču ličnosti kojesu koncem 20. stoljeća imali određenu ulogu u povijesnim kretanjima, pri čemu jespominjanje jednog od njih (Jovica Stanišić) najbolji dokaz koliko su te teorije odrazvremena u kojemu se plasiraju i koliko malo veze imaju sa samom Bijedićevom pogibijom.Na krajuSmrt Mehmeda Spahe 1939. i Džemala Bijedića 1977. godine u memorijiBošnjaka urezana je kao ubistvo. Pri tome je njihova politička djelatnost predstavljana isključivo u muslimanskom i bosanskohercegovačkom političkomkontekstu, jer je to bila podloga za konstrukciju mita o ubistvu, dok je jugoslavenskikontekst marginaliziran. Svrha ovoga članka je bila pokazati da je mit o ubistvuviše bio odraz političkog konteksta u kojemu se mit gradio i promovirao, te da nijeimao puno dodirnih tačaka sa realnim vemenom u kojemu se ta smrt desila. Teze onjihovom ubistvu su se pojavljivale u nekoliko navrata tokom 20. stoljeća. Glasine oSpahinom ubistvu su se pojavile neposredno nakon njegove smrti, potom sredinom1950-ih godina u emigrantskim krugovima kao rezultat političkih polemika raznihemigrantskih skupina, da bi tokom 1990-ih godina ta teza dostigla svojukulminaciju, a bila je rezultat tadašnjih političkih i društvenih odnosa u Bosni iHercegovini i na Balkanu. Naime, promocija teze o Spahinom ubistvu je dobro došlau tadašnjim odnosima kako bi se našao dodatni argument za satanizacijuJugoslavenske narodne armije, koja je tada razarala bosanskohercegovačke gradove,isrpske politike prema Bosni i Hercegovini vraćajući se u prošlost. Iste motive je imala i promocija teze o ubistvu Džemala Bijedića. I u ovomslučaju teza o ubistvu je dobro došla da se satanizira srpska politika prema Bosni iHercegovini, ali i komunističko i čitavo jugoslavensko razdoblje bosanskohercegovačke historije. LiteraturaBijedićB.(1999): „Ubit će me mnogo znam“, Dani, Sarajevo, 12. april 1999.Boban Lj. (1965):Sporazum Cvetković – Maček , Beograd, Institut društvenih nauka.BojićM. (2001): Historija Bosne i Bošnjaka (VII-XX vijek), Sarajevo, TDK Šahinpašić.BožićZ.(2002): „Proljećarska rašomonijada“, Politički zatvorenik , broj 127, listopad 2002.Crnovršanin H.,SadikovićN. (2007): Dr. Mehmed Spaho. Državnik i borac za BiH ,Frankfurt na Ma jni, Sandžačka riječ.Despot Z. (2009):,Tito. Tajne vladara. Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Zagreb,Večernji posebni proizvodi.Dožić G.(1974): Memoari patrijarha srpskog Gavrila, Pariz, „Editions Richelieu“.
624 SOCIOLOGIJA, Vol. LIV (2012), N° 4Džaja Dž. (2004): Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo – Zagreb, Svjetlo riječi… ĐokićD. (2010): Nedostižni mir. Srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji. Sengleskog prevela Slobodanka Glišić, Beograd, Edicija REČ.ĐulabićS. (1994): Korijeni i budućnost savremenih Muslimana (od Spahe do Alije).Sarajevo, „Sakib Đulabić“, 1994. FilipovićM. (2007):U traganju za ljudima i zavičajem. Portreti značajnih Bosanaca XX vijeka. Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosnei Hercegovine i Bošnjački institut.HasanbegovićZ. (2012): Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (U ratu irevoluciji 1941. – 1945.), Zagreb, Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb iZagrebačku županiju, Institut društvenih znanostiIvo Pilar i Medžlis Islamske zajedniceZagreb.HusićDž.(1991): „Javno svjedočenje Branka Mikulića“,Express 071 Special, Sarajevo,april 1991.KamberovićH. (2009): Mehmed Spaho (1883.-1939). Politička biografija, Sarajevo, „Vijećekongresa bošnjačkih intelektualaca“.KamberovićH. (2011): Hod po trnju. Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća,Sarajevo, Institut za istoriju.Miljuš B. (1957):Sporazum 1939. godine. Vindzor, Izvod iz „Glasa kanadskih Srba”.Purivatra A. (1977): Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu KraljevineSrba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo, Svjetlost.Stojkov T. (1969):Opozicija u vrijeme šestojanuarske diktature 1929-1935, Beograd,Prosveta.Šagolj M. (2008): „Ekskluzivno. Uz 31. godišnjicu pogibije Džemala Bijedića. DžemalBijedić je ubijen!“Oslobođenje, prilogPogledi, 13. januara 2008.„Udbin tajni dosije: Jovankina urota protiv Tita i države“ (2007).Globus, br. 859, Zagreb,25. svibanj 2007.Vrhunec M. (2001):Šest godina s Titom (1967-1973).Pogledi s vrha i izbliza, Zagreb Nakladni zavod Globus.
